Iako je veliki Shane MacGowan bio čak dva puta u Zagrebu, s i bez The Poguesa, jedini intervju koji je tada dao u Hrvatskoj, a i šire, je onaj koji je dao Anti Batinoviću u Londonu 1998., u Cafeu Whiskey. Čudnog li imena za pub koji je bio drugi dom velikoga Shanea

Uoči prvog dolaska Shanea MacGowana u Zagreb 1998., morao sam se zaputiti u London. Drukčije nije išlo. Bila je hladna jesenska večer, a Tomislav Petrović (ime koje vežemo uz klub Jabuka, diskografsku kuću Jabukaton, Fiju briju, Zagreb gori, a danas je poznat kao menadžer Severine) samo mi je rekao da se pojavim u 20 sati u Cafeu Whiskey te potražim barmena koji zna da dolazim radi intervju sa Shaneom MacGowanom.

Tako sam i napravio, ali mi je barmen rekao da Shane obično u pub dolazi tek oko 22, ako uopće i dođe. I eto ti sad, Ante! Zovem Tomislava, on barmena i tako uokolo. Ništa se novog ne saznaje , a ne pomaže ni jedna pa ni druga pinta piva. Kad je već sve izgledalo kao uzaludan trud, na terasi se pojavi glavom i bradom Shane MacGowan. Svježe obrijan, no s izgledom čovjeka koji jedva stoji na nogama. Bogme sam se uplašio. Nakon upoznavanja smo sjeli i pitao sam što da mu se donese sa šanka. On će kratko, a i inače je govorio kratko: „Barmen zna.“

Donio mu je u većoj staklenoj čaši nešto što bi mogla biti votka, ali nisam time razbijao glavu. Bilo mi je bitno porazgovarati s jednom od najvećih autorskih i izvođačkih ličnosti u povijesti rocka. Naravno, u društvu njegovih pajdaša, The Pogues. Irske punk folk rock grupe, s kojom je genijalno spojio irski folk i punk i tešku povijest Iraca, naročito onih koji su morali trbuhom za kruhom u SAD.

Nisam znao koliku povijesnu ulogu za dio londonskih umjetnika ima Cafe Whiskey, tako i za Shanea MacGowana, stoga uletih s pitanjem zašto je baš izabrao ovaj pub.

„Ovdje sam jer tu obično pijem s prijateljima. Ovdje piju mnogi moji prijatelji, a poznajem i vlasnika. Osim toga, ovo je irski pub.“

Ta poprilično boemska atmosfera Cafea Whiskey privlačila je i novije umjetnike poput Petera Dohertyja iz The Libertines, koji je neko vrijeme čistio i spavao te, naravno, pio u ovom cafeu. Svake večeri tamo netko i nastupa.

No, vratimo se Shaneu. Na upit i neprestani strah da ne kolaborira, pitam ga za djetinjstvo i godine u kojima se formirao, kao čovjek i kao umjetnik.

„Najviše sam kao klinac slušao irsku glazbu. Uostalom, ja sam Irac. Dugo su ljudi mislili da u The Pogues sviraju samo Irci. Nije istina, ima puno Engleza. Podrijetlom sam iz Naynora, u okrugu Tipperary. Osim irske glazbe, kao klinac sam najviše slušao Sex Pistols. Danas živim drukčije. Uglavnom ovdje pijem, a kod kuće gledam televiziju (ništa posebno ne biram na TV-u) i živim s djevojkom.“

S The Poguesima si snimio i jedan špageti-vestern u režiji Alexa Coxa, Straight To Hell.

„Da, i to je veoma loš film. Jer je Cox veoma loš redatelj. Inače volim prave špageti-vesterne. Clint Eastwood i takve stvari, volim te bandite u filmovima. Ali ja nisam tip bandita iz tih filmova. Nisam uopće bandit. Glumio sam inače i u filmu Eat The Rich, ali to je komedija.“

Zašto si, Shane, napustio The Pogues? Zar to nije bilo bolno i teško i tebi i njima?

„Nisam ja otišao iz Poguesa. Oni su me izbacili i imali su pravo i uopće mi nije žao zbog toga.“

Naravno da se mnogo godina poslije izbacivanja ponovno našao u The Pogues.

Zanimalo me kako je došlo do toga da The Pogues u nekoliko pjesama imaju jak utjecaj grčkog i turskog folka, ne gubeći ni malo svoju snagu i privlačnost.

„Pisao sam samo irske pjesme, a te turske i grčke utjecaje donijeli su drugi. Napisao sam samo jednu s utjecajem grčkog folka.“

Ni o suradnji, duetu ”What A Wonderful World” s Nickom Caveom, Shane ne voli govoriti, osim da ne misli da je on (Nick) sjajan tip i da su se cijelo vrijeme snimanja svađali. Eto ti!

Zanimljivo je kako mi s nekakvom radošću odgovara na upit o razlozima tako enormne popularnosti irske glazbe diljem svijeta:

„Irska glazba je omiljena jer je to stvarno dobra glazba. Uz nju možete plesati, a i melodična je. Nije intelektualna ili takvo nešto. Nije pretjerano zahtjevna – veoma je osjećajna i zabavna. Mislim da je glazbi osnovna zadaća da bude zabavna, da zabavi ljude.“

Pitam ga, gdje je prvi put čuo, na primjer, ”Dirty Old Town” ili neku drugu staru irsku pjesmu?

„U Irskoj, kad sam bio mali, u pubu. Kod kuće. Dolazim iz irske glazbene obitelji.“

Oprezno sam završio razgovor, premda ovo nije bio ni stoti dio onoga što sam htio pričati s Shaneom. Posebno o Ircima u Americi, pjesmi ”Thousand Are Sailing”.

Ali stvarno je loše izgledao i odvukao se nekako u svoj separe u pubu. Šanker mi reče da Shane već duže umjesto piva i whiskeya pije martini s puno leda. Malo sam se začudio, jer obožava likove Clinta Eastwooda. Ma, vrlo važno.

Veliki Shane, eto, umro je točno četvrt stoljeća nakon ovog intervjua. Kad je prvi put sletio u Zagreb, dočekao sam ga na aerodromu, a on je prvo izustio: „Pošto je martini u ovoj državi?!“