Šimun Matišić: „Jazz bi preživio jer je i nastao iz preživljavanja, ali formalno obrazovanje je ogroman plus“

Šimun Matišić (Zagreb, 1996.) skladatelj je i udaraljkaš, aktivan u brojnim sferama glazbenog života: bavi se i klasičnom, i jazz-glazbom te piše za film i kazalište, bavi se i skladanjem, i izvođenjem, ali i organiziranjem koncerata te odnedavno pedagoškim radom. Dobitnik je nagrada Judita, Josip Štolcer Slavenski, Stjepan Šulek, Status, Porin te Nagrade Boris Papandopulo HDS-a u 2025. godini, za skladbu Pet kratkih priča.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Jazz na pulskoj Akademiji

Od sljedećeg semestra na Muzičkoj akademiji u Puli predaješ novi predmet, Uvod u jazz. Kako je do toga došlo i kako si osmislio kolegij?

Od ljetnog semestra 2026. zaposlen sam na Akademiji u Puli kao asistent i predajem teorijske predmete. Nakon nekog vremena, dekanica Laura Čuperjani rekla mi je da oni već neko vrijeme razmišljaju o izbornom predmetu Uvod u jazz i da vidi da postoji veliki interes među studentima te da bi bio velik odaziv. Tome sam se, naravno, jako razveselio, objeručke sam prihvatio ponudu i napravio silabus tog kolegija tako da ćemo u sljedećoj akademskoj godini imati novi izborni kolegij, Uvod u Jazz, jedan i dva, dakle, cijela godina, dva semestra.

Naravno, nemoguće je sve staviti u jednu godinu, ali kolegij će biti koncipiran kao kombinacija, od uvoda u  jazz-način šifriranja akorada do slušanja važnih albuma, analize, transkribiranja sola, itd. Zapravo tako da im u godinu dana dam nekakav presjek, na koji način ja mislim da bi se trebalo baviti jazzom, a onda kasnije da mogu dalje nastaviti sami, ili negdje se dalje usavršavati.

Interes je velik. Koliko sam uspio do sada saznati u ovih pola godine, puno pulskih studenata radi, dakle, kao glazbenici sa strane imaju gaže, sviraju, pjevaju. U raznim kombinacijama i raznim žanrovima. Tako da mislim da će im ovo biti vrijedno i zanimljivo. A nadam se da će biti vrijedno i hrvatskom jazzu. Zato što, recimo, Muzička akademija u Puli jedina u Hrvatskoj ima studij harmonike. A koliko znamo, jazz-harmonikaša u Hrvatskoj nema puno. I to je instrument koji je u jazzu zapravo rijedak. Pa se nadam da će se i netko od harmonikaša odlučiti za kolegij.

Pretpostavljam da si pri izradi silabusa krenuo od vlastita iskustva, ali na koji si ga način podijelio u poglavlja i verbalizirao, jesi li to već ikad prije radio, barem u manjoj mjeri? Kakvo je to bilo iskustvo i koliko si proučavao nastavne programe na drugim ustanovama?

Malo sam proučavao i, naravno, konzultirao sam se sa Sašom Nestorovićem, koji to radi na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i na više kolegija, a on ima razrađen cijeli silabus potencijalnog studija.

To je zanimljivo jer se pitanje jazz-studija na Akademiji u Zagrebu povlači već dugo.

Da, već dugo. Ne znam kako je sada s tim. Saša Nestorović to radi na Akademiji, ima i ansambl, i orkestar, i druge predmete koji su jako dobro posjećeni i tamo je visoka razina sviranja. Znam da se neke pjevačice i neki instrumentalisti lagano kreću u smjeru jazza.

Čak mislim da je Martin Lajtman – jazz pijanist iz Čakovca, jako talentiran i zanimljiv glazbenik – baš nakon tih jazz kolegija kod Nestorovića upisao studij u Grazu. A što se tiče silabusa, osim s Nestorovićem, pogledao sam i programe nekih američkih akademija, ali zapravo nisam to radio previše, zato što, s obzirom na to da je ovo izborni kolegij u jednoj godini, ionako ne mogu proći cijelu materiju, nego sam to zamislio kao nekakav povijesni pregled. Da se od prvog sata pa do zadnjeg u godini prođe to 20. stoljeće u jazzu, s važnim figurama.

I ono što je kod jazza važno, ali i kod klasike, kad se tako krenu izučavati kompozitori, odnosno glazbenici, onda se i jezik mijenja, s njima i kroz njih. Od Louisa Armstronga do, ne znam, Milesa Davisa i do… Ambrosea Akinmusirea, da navedem samo trubače. Oni će svakako biti zastupljeni – bavimo se njima povijesno i slušamo njihove albume, ali oni su u jeziku jazza i u harmonijama donijeli novo. Nastojat ću povezati taj povijesni put jazza i teoriju.

Ono što je kod jazza važno, ali i kod klasike, jest da kad se krenu izučavati pojedini glazbenici, onda se i jezik mijenja, s njima i kroz njih

Naravno, kolegij je povezan i s klasikom, jer to je neodvojivo. Zapravo, pojam „jazz harmonija“ je nešto što se jako krivo koristi. Ne postoji jazz harmonija, postoji harmonija. A ovo je samo način šifriranja i način pristupa tim istim notama, istim harmonijama. I vrlo često je granica jako tanka.

Pretpostavljam da postoji plan, ili barem nada, da se kolegij razvije u nešto više, možda s više prakse, rada s ansamblima i slično?

Da, ja bih to volio. I u ovom kolegiju ima studenata koji, recimo, studiraju pedagogiju, a prije su svirali neki drugi instrument. Njih ću naravno poticati da donesu instrumente ponekad, da nešto probamo, napravimo, da vide, da to osjete.

Vodio sam se logikom – da ja idem na taj kolegij i da ne znam ništa o jazzu, što bih volio dobiti od njega? Nekako mi se čini da je korisnije da dobijem u godinu dana nekakav presjek albuma, nešto o tome kako čitati te note itd. pa da se onda sami time bave, nego da ih sad „bacim“, kažem ajmo sad nešto svirati, a oni su zapravo pogubljeni u tome – što je normalno, i ja sam bio kad sam počinjao. A dodatni predmet u budućnosti, dapače.

Mnogi su naši jazz-glazbenici studirali u Austriji, u Beč, Grazu i Celovcu, neki u Italiji i drugdje – jer u Hrvatskoj nema studija jazza. Kolikim ti se čini utjecaj tih škola na našu jazz scenu?

Ne znam zapravo može li se uopće danas govoriti o tome što je to austrijski jazz ili talijanska škola.

Mislim da je kod jazza ljepota i to što – daleko od toga da jazz akademije nisu potrebne i da ne služe svrsi – imamo puno primjera, ne samo u povijesti, da se jazzom uspješno bave ljudi koji nisu završili jazz akademije. Svim žanrovima jazza.

Velika prednost jazza jest ta da imate i klasične glazbenike, one koji su završili akademije za klasičnu glazbu, a bave se jazzom. Evo, recimo, Hrvoje Galler, koji je jedan od naših, meni osobno, najzanimljivijih jazz pijanista. Klasično obrazovan.

Onda ima ljudi koji nisu ni završili akademije, nego nešto deseto, recimo, gitarist Ivan Kapec, moj tata i drugi. Ali da, mnogi su otišli u Austriju, a i Slovenija je veliki centar jazza. Tamo imaju srednju školu i akademiju, puno njihovih studenata ide u Sjedinjene Američke Države. A s njima smo bliski. I ja u zadnje vrijeme dosta sviram sa Slovencima, kao i s puno hrvatskih bendova i projekata.

Čak sam mišljenja da se, da nema tih akademija, ne bi puno promijenilo. To možda zvuči radikalno, jer mislim da je sjajno što postoje, ali mislim da je jazz takav da se…

…jazz bi preživio.

Da, jazz bi preživio sigurno, zato što je i nastao iz preživljavanja. Ali formalno obrazovanje je, apsolutno, ogroman plus.
Ali neki basist koji je završio Akademiju u Grazu, ili neki koji je završio klasiku pa je privatno učio jazz i učio po svirkama: Znači, obojica su vrhunski jazz-basisti, zar ne?

U klasici se te razlike više mogu osjetiti. Zna se koji su veliki centri za koji instrument i za bavljenje nečim. Recimo, IRCAM u Parizu za elektroničku glazbu. Jasno je da je to jedan od najvećih centara na svijetu i da će netko, tko se baš želi baviti time, ondje imati najbolje uvjete za to. Mislim da je, srećom, sa jazzom malo opuštenije, barem po mom sudu.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Klasična glazba i jazz – odvajanje i nadopunjavanje

Jedan si od onih koji se aktivno bave i klasičnom glazbom, i jazzom. Vidiš li da bi mladi glazbenici mogli naići na problem u tzv. „šaltanju“, prebacivanju između jednog i drugog, u vraćanju na vjerojatno strože klasične postavke? Više s izvođačke strane, možda, a ne toliko sa skladateljske. Može li se to prebacivanje naučiti? Možda je lakše onim glazbenicima koji se oduvijek bave raznim žanrovima.

Pa da, meni je osobno to „šaltanje“ bilo problem. Sad mi je sve manje i manje. Koliko god je to sve glazba, koja koristi sve isto, iste note, slične figure, tonalitete, ipak su to različite glazbe. Koliko god da se približavaju i ljudi govore da je to slično, ja nisam tog stava. I kad radim, jako si u glavi odvojim radim li jazz ili klasiku. Sigurno se to u meni miješa i utječe jedno na drugo, ali nisam toga svjestan i ne želim biti svjestan. Jer mislim da su to dvije različite vrste glazbe i mislim da nema u tome ništa loše.

Kad radim, jako si u glavi odvojim radim li jazz ili klasiku

Znam da sam slušao neke albume Chicka Coreje na kojima organiziranje materijala i forme naginje klasičnoj glazbi. Ali to je ipak jazz. Kao što je Gershwin zapravo klasična glazba, bez obzira na sve.

A to „šaltanje“ mi je bilo teže pogotovo na faksu. Ujutro vježbam bubnjeve, jazz. Taj swing i sve skupa. A nakon toga – Bach, Preludiji i fuge. Koliko god da mislim da su oni svi zajedno u jednom velikom paketu, za „glavu“ je to nekad teže. Ali onda se malo odmorim. S Nestorovićem sam pričao puno o tome jer je on također cijeli život u jednome i drugome, jednako aktivno i kvalitetno. On je rekao, pročitaš neku klasičnu priču, neku dramu, pa te to malo vrati na ovu stranu, pa onda na ovu novu.

Napravi se rez, kao stanka u mirisanju parfema? Je li prvenstveno problem u osjećaju ritma, koji treba prebaciti u glavi i rukama, ili u nekim drugim sviračkim detaljima?

Mislim da mi je osobno, što se tiče tehnike sviranja instrumenta, jazz jako, jako pomogao. Jer sam s njime počeo kao mali. I počeo sam neopterećen tehnikom. U jazz vibrafonu i tom dijelu mog života ima puno improvizacija, u kojima glazbenici moraju naći neku situaciju koja funkcionira baš u tom trenutku i do nje ne bi došli da su išli polako i studiozno. A i obrnuto: moraju imati postavljeno i ono što je, recimo, strogo. Ali neke tehnike i prstometi, neke sitnice iz jazza su mi pomogle.

I u jazzu, i u klasici moramo prijeći s jednog tona na drugi. Zvuči glupo, ali ponekad je to jednostavno to. Ima krasnih primjera, recimo Brad Mehldau, koji je genijalan pijanist; ako se ne varam, mislim da je završio klasičnu akademiju, jako se intenzivno bavi klasikom. I u njegovu zvuku, i u držanju tijela i ruku vidi se da je on klasično postavljen. A opet ponekad izvede nešto za što je jasno da mu nije došlo iz klasike.

Ima albuma na kojima Mehldau svira klasiku. Može se primijetiti taj čudan pristup – albumi After Bach 1 i 2, mislim. Koliko god mi ti albumi nisu među dražima, kao gotovo ni Keith Jarrett s Goldbergovim varijacijama i Šostakovičem, mora se reći, ipak, da oni sve to sviraju, te note, ali čuje se da je tu nešto malo… ne off, nego… jednostavno mislim da je to baš to: od note do note idu drukčije, a opet idu od iste note do iste note kao i drugi.

Neki nečujni korak…

Da, nekad je to vezano za tehniku sviranja, nekad za… samorazmišljanje, razmišljanje o frazama.

Dosad smo u razgovoru imali mnogo pijanista kao primjere – Gallera, Mehldaua, Coreu, Jarretta.

Slučajno… Ali i Milesa, i Armstronga na početku!

Kako si krenuo, kao dijete, sa jazzom pa potom i klasikom?

Krenuo sam s bubnjevima kao mali i učio sam klavir kod Sretne Meštrović klavir, dakle u glazbenoj školi. To mi je jedan od najvažnijih odluka u životu, sigurno. Onda sam s nekih šest, sedam godina opisao prvu godinu udaraljki, kod profesora Božidara Rebića.

I polako sam se počeo interesirati za vibrafon, i dobio vibrafon od roditelja. Ali zapravo sam krenuo sa jazzom i osobno mislim da je to za mene bio jako, jako dobar put, i ja bih ga čak možda savjetovao svima, zato što sam samo krenuo svirati, i naravno da nisam razmišljao o tehnici. S obzirom na to da je moj tata isto glazbenik, doma su često bile probe i bili su tamo bubnjari, kao Kruno Levačić, s kojim danas sviram, a znam ga otkad sam se rodio. To jest, on mene!

I te savjete i cake sam upijao. I kada djeca tako rano krenu svirati, teško da će svirati ukočeno, možda kratko. Kao kada na televiziji vidimo neko dijete koje pjeva nenormalno dobro, to je zato što je neopterećeno. Mislim, ne zna što radi, u svakom slučaju. S tim jazz bubnjevima ruke su mi bile – neću reći gotove, nikada nisu gotove, ali baratanje palicama mi je bilo prirodno, i to sam volio, i volim i dalje.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

U ranijim generacijama vjerojatno je bio češći put od klasike u glazbenoj školi prema, možda, nečemu drugom.

Mislim da je to inače korisno, ne samo mijenjanje stilova, nego čak i instrumenta. Volim povremeno svirati orgulje kad se nađem u situaciji, na nekim vjenčanjima i sličnim događanjima. Nisam orguljaš, ali već bavljenje time utječe na to kako gledam na klavir i na glazbu općenito. Mislim da su one priče da jazz može upropastiti klasično sviranje gluposti, zato što sve ovisi o osobi koja se time bavi. Naravno da se onako kako Thelonious Monk svira klavir – evo opet pijanista! – ne može svirati i Beethovenova sonata. Ali apsolutno sam siguran da bi Monk, da se interesirao za klasiku, mogao svirati Beethovenovu sonatu kako treba.

Mislim da su one priče da jazz može upropastiti klasično sviranje gluposti, zato što sve ovisi o osobi koja se time bavi

Ima još primjera, Oscar Peterson, pijanist opet, za kojega se zna da je svirao i Chopinove etide, i klasičnu glazbu, a jedan je od najvažnijih jazz pijanista. U svakom slučaju, ne može smetati jednom drugom. Može se biti teško „prešaltati“, ali objektivno može samo pomoći.

U vezi sa „šaltanjem“, ali i obrazovnim ustanovama, zanimljivo je da sad ima škola za „treće“ glazbe, odnosno škole u kojima se podučavaju i jazz, i popularna glazba, razne neklasične glazbe. Postoji i podjela na klasičnu glazbu (Zapadnog tipa) i – ostalo.

Baš sam nedavno gledao video nekih muzičkih influencera, navodno ozbiljnijih. I s tim se videom jako ne slažem – govorili su o bijeloj nadmoći u harmoniji, dakle white supremacy, koja se vidi u klasičnoj harmoniji. I da je strahovito nepravedno da se harmonija, a baš je govorio o harmoniji, uči kroz taj period od 150-200 godina zapadnoeuropske klasične glazbe. I da je to jako isključujuće u odnosu na sve drugo.

Danas imamo opciju proučavati ovu glazbu, ili druge glazbe…

Ali što da radimo kad i jazz, i popularna glazba, i filmska glazba, i primijenjena glazba ipak imaju korijene u zapadnoeuropskoj glazbi? Ja sam uvjeren da je klasično obrazovanje, što se tiče harmonije, polifonije, svih tih stvari, toliko univerzalno. Cijeli put kojim se harmonija razvijala, kao i polifonija, oblici, to je toliko složeno, i ozbiljno, i lijepo. Nije to nametanje, nego što da radimo kad je Bach baš tako postavio te korale?

Naravno da Monk ili koji drugi džezer neke stvari koristi drugačije. Isto je s pop glazbom, mislim da je super što postoje i te pop akademije, samo mislim da je šteta da ljudi koji već odluče posvetiti život izučavanju glazbe, bez obzira na to čime se bavili poslije, ne proučavaju glazbu na najdublji mogući način, a to ipak jest klasično obrazovanje. Uz dužno poštovanje svima, jer jednostavno je tradicija najdulja, partitura je najviše. Zato sam odabrao studirati klasiku, a ne jazz, jer mislim da mogu svirati jazz s klasičnim obrazovanjem, a ne mogu baš svirati klasiku s jazz akademijom. Korijeni su tamo. Kao i grčke tragedije, ili Shakespeare, temelji.

Odabrao sam studirati klasiku, a ne jazz, jer mislim da mogu svirati jazz s klasičnim obrazovanjem, a ne mogu baš svirati klasiku s jazz akademijom – korijeni su tamo

Mislim da treba proučavati i druge stvari, druge kulture, ali recimo, mislim da se oko folklora često stvaraju mitovi. Za koje mislim da nisu dobri, niti za taj folklor, niti za glazbu. Jednom sam radio, po zadatku, nešto u vezi s indijskom glazbom – neću sada reći na kojem kolegiju i kod koga – i pokušao sam neke indijske ritmove „prevesti“ u naš notni sistem. I dobio sam komentar da je to „primitivno zapadnjački“ pristup.

Ali, mislim… Njihova triola ista je kao naša, samo je oni zovu nekim imenom starim tri tisuće godina, a mi je zovemo triola. Ne mislim da se toj glazbi oduzima ništa mistično, ili slično, ništa im se ne oduzima ako kažemo što je to. Jednako kao što analiziramo Bachove mise i kantate, baš svaku notu, pa ne gube one zbog toga čaroliju i ono nešto što je veće od njih samih.

Danas se u radu na terenu sve može snimiti, umjesto pokušaja da se klasičnom notacijom zabilježi nešto neklasično i na taj način vlastitim polazištem utječe na zapis.

Da… Ja stvarno jako volim hrvatsku tradicijsku glazbu, mislim da je fenomenalna i zanimljiva. Koristio sam imotsku gangu u jednoj svojoj kompoziciji kao inspiraciju. I tamo sam isto pokušao zapisati neke odnose. Naravno da to nije moguće zapisati skroz. I da je to uvijek drugačije, da se prenosi s koljena na koljeno i pitanje je kako je to zvučalo prije 150 godina. Ali nisam ništa oduzeo toj glazbi.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Odnos prema prethodnicima i strogost prema sebi

Spomenuo si već skladanje – skladaš li također odmalena? Kako si počeo?

Pa ja sam zapravo relativno kasno počeo komponirati. Pisao sam neke jazz kompozicije s možda šesnaest ili sedamnaest godina. Prije nisam ništa, koliko znam. Ta želja mi se zapravo javila kasnije, zapravo dvije godine prije nego što sam upisao studij.

Tako da sam prvu, ajmo reći, ozbiljnu kompoziciju, Pater Noster za orgulje i sopran, koju sam pisao s Kempfom, pisao za prijemni i to smatram počekom svojega ozbiljnog komponiranja. A kasnije sam napravio jazz album Invocation, na kojem su isto sve autorske skladbe.

I kao student kompozicije si se vjerojatno morao strože „šaltati“, odnosno odlučivati na koji ćeš način skladati u kojem trenutku? Pogotovo s obzirom na to da je na studiju zadano svladavanje raznih formi i tehnika.

Danas sam, kada komponiram, možda i stroži u tome što zadajem samom sebi, u smislu nekog kostura, oblika. Imao sam sreću studirati kod profesora Kempfa i profesora Tarbuka; postoji plan i program studija koji je, koliko ja znam, isti na našoj akademiji i u svim klasama: prva je godina slobodna što se tiče instrumentarija i forme. Ja sam pisao Sonatu za flautu. Pa na drugoj godini gudači, od sola do orkestra. Pa puhači, na četvrtoj godini mali orkestar, na petoj veliki. Ali u tom postoje varijacije, dakle nitko mi nikad nije nametao na koji način moram komponirati, u kojim formama.

Danas sam, kada komponiram, možda i stroži u tome što zadajem samom sebi

Pisao sam Koncert za klavir, kad se pisalo nešto za mali orkestar, a due. Ali kako će koncert izgledati i kojim tehnikama ću ga pisati, ostavljeno je meni. Ja se jesam bavio i dodekafonijom, Messiaenovim modusima, te me stvari i dalje zanimaju. Ali slobodan je pristup komponiranju na studiju, a čuo sam da se drugdje, možda u Rusiji ili Ukrajini, najprije komponira u stilu Mozarta pa Beethovena… Osobno u tome ne vidim nikakav smisao.

Imamo predmete kao što su Harmonija i Polifonija, gdje prođemo sve, od Bacha i Palestrine, preko klasike i romantizma, ne vidim što bih imao od toga da najprije moram pisati u stilu Beethovena, a tek za deset godina svoju simfoniju. Gubljenje vremena, iako sigurno korisno iz tehničkog aspekta. U svakom slučaju, nitko ne može napisati baroknu fugu bolje od Bacha. Ali analizirajući istu mogu puno naučiti i probijati se do nečega što je meni važno.

A na koji si način sad stroži prema sebi?

U klasičnoj kompoziciji dosta strogo komponiram u smislu forme, u smislu materijala. Možda je i to stvar onog „šaltanja“, jer u jazzu jako volim kada se svira free. Ne samo free, ali volim taj osjećaj slobode u sviranju.

U zadnje vrijeme sa svojim Kvintetom vrlo često imam možda samo tri ili četiri skladbe, za cijelu večer. Onda svaka traje 25 minuta, a to mi je baš i bila ideja. Dakle, ne pripremim četvrtu ili petu opciju, nego idem samo s ovime, što mora ići daleko. S tim da, hvala Bogu, sviram sa muzičarima koji su takvi, dakle, Davor Križić, Mario Bočić, Kruno Levačić i Zvone Šestak, da je to dobrodošlo, nije teško pustiti ih. Zbilja možemo svirati cijeli sat jednu stvar ako želimo. S klasične strane, trenutačno se u zadnje dvije-tri kompozicije bavim grčkom metrikom te grčkim dramama i poezijom.

Ima li zato u djelima i vokalnih dionica, ili je grčka građa samo utjecaj na glazbenu?

Ne, samo kao utjecaj. Prva skladba koju sam na taj način napisao je bila Apóspasma Filoktétou. Isječak iz Filokteta, drame koju sam čitao, s prijateljem, Ivanom Kapecom, koji je klasični filolog i koji mi jako pomaže. Uveo me je još više u svijet antičke umjetnosti te grčkog i latinskog jezika.

Time sam se ozbiljnije počeo baviti kad sam pisao gudački kvartet, Fragment 21. Inspiracija je bio Fragment 21 grčke pjesnikinje Sapfo. Mislim da su samo dvije njezine pjesme sačuvane u cijelosti, a sve ostalo je izgubljeno ili izgorjelo tako da se kritičko izdanje zove Fragmenti. I uzeo sam taj poznati sapfički stih i odnos – dugi, kratki, dugi… Koristio sam grčku metriku kao inspiraciju i za mikrostrukturu, i za makrostrukturu. Kompozicija je koncipirana tako da prati gdje fale riječi – zna se gdje, u tom fragmentu. I tamo gdje fale pisao sam samo akorde, u principu statične.

Ako akord traje duže od pet osminki, predstavlja dugi slog, a ako je kraći – kratki slog, ali u sljedećoj bih strofi promijenio taj princip pa bih skratio te vrijednosti ili produžio. Na mjestima gdje su bile riječi bila je melodija, ili neka muzička situacija. Zapravo sam htio predstaviti tu fragmentiranost. I u melodijskom smislu sam koristio te odnose, dugi, kratki… A i u formalnom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Šimun Matišić (@simunmatisicmusic)

Sljedeća skladba, koja je imala prije mjesec dana praizvedbu s Cantusom, zove se Talija, Kaliopa i Terpsihora čitaju Sapfo. Tu sam uzeo devet fragmenata od Sapfe, zbog strukture grčke drame, od devet dijelova.  Svaki od devet fragmenata ima svoju vrstu metra, nije uvijek sapfički. Harfa je poveznica kroz cijelu skladbu, što je pomalo poveznica s onim što mi mislimo kako bi antička skladba trebala zvučati. I uzeo sam Taliju kao zaštitnicu drame, Kaliopu kao zaštitnicu poezije, jer je pjesništvo inspiracija, i Terpsihoru kao zaštitnicu plesa, zato što dramaturgija skladbe nije dramska, nego plesna.

Dramaturgija suvremenog plesa zapravo, koja se često oslanja na ponavljanje, na pauze, na sitne promjene itd. Tako da skladba na neki način nema „negativca“, nego je sve jedna glazba, koja se kreće: skladba nema problem, niti rješenje. I ni na koji način ne pokušava rekonstruirati glazbu antičke Grčke, ali išao sam za tim da zvuk bude pomalo arhaičan.

U svim tim kompozicijama u kojima takoreći koristim poeziju nigdje ne navodim o kojoj je poeziji riječ, niti je ispisujem. Ne skrivam je, ali meni nije važno da publika zna govori li Sapfo sad o konjima ili o svojoj ljubavi. To je meni važno kad komponiram, ali slikanje zvukom nikad mi nije bilo privlačno.

Slikanje zvukom nikad mi nije bilo privlačno

Trenutačno također imam narudžbu za kraj godine za violista Aleksandra Jakopanca. Pišem skladbu za violu solo i uzimam drugi Sapfin fragment. To će biti treća i završna skladba te moje Sapfo-trilogije.

Na čemu još radiš?

Pišem završni rad za studij u Hamburgu, za Konzertexamen, za simfonijski orkestar. I tu planiram uzeti grčke metre, ali ovog puta bez ikakve poezije preko toga. U svakom slučaju, svijet metrike strahovito je bogat i zanimljiv. I svaki taj metar, s milijun varijacija dugi-kratki, muzikalan je sam po sebi. Mislio sam uzeti samo prikaze tih naglasaka i napraviti varijacije, ali ne na temu, nego na formu, strukturu. A ispod toga bila bi neka vrsta grčke metrike.

Spomenuo si skladbu koja nema negativca, i nema problem, a ni rješenje. Pristupaš li tako i drugim skladbama? U smislu da imaš „problem“ koji rješavaš skladbom?

Ne znam tko je rekao, mislim Boulez, da svi mi zapravo pišemo sonatne forme, a to je isto, sve je zapravo drama. Jedan lik, drugi lik, pa oni nešto izvedu pa se nešto na kraju razriješi. Od toga se ne može pobjeći, ne izbjegavam, nego mi se u zadnje vrijeme činilo zanimljivo pisati, recimo, monotematsku glazbu, iako je to krivi izraz. Nije da izbjegavam dramaturgiju dramskog u glazbi, nego sam samo sad, u ovoj zadnjoj kompoziciji, koristio možda pristup plesne dramaturgije. U zadnje vrijeme zanima me svijet kazališta, i drame, i plesa, a i žena mi je glumica i plesačica.

Mislim da bih potpuno poludio da se samo iz glazbe bavim glazbom. Mislim da to nema ni smisla, niti je zapravo moguće. Toliko toga mi je inspirativno za neku kompoziciju što nema veze s glazbom. Literatura, matematika. I palo mi je na pamet, a sigurno nisam prvi, da se uvijek uglazbljuju umjetnički tekstovi, što je i logično. Ali jedna od mojih ideja jest da se uglazbe Euklidovi Elementi. Teoremi koji su početak svega.

Toliko toga mi je inspirativno za neku kompoziciju što nema veze s glazbom

Glazba je danas toliko, vrlo često, iskonstruirana i na neki način tvrda, i ja ne mislim da je to nužno loše, ne mislim da glazba baš mora biti lijepa i ugodna; ali zašto bi onda tekstovi bili samo o ljudskim odnosima, duhovnosti, prirodi? Ja to sve volim, ali zašto se ne bi moglo uglazbiti matematičku formulu? Jer vrlo je često njezin sadržaj bliži današnjoj glazbi i principima kojima komponiramo nego neki drugi tekst.

S obzirom na višeslojnost aktivnosti – skladateljske, u više žanrova, izvođačke razne, pedagoške – kako se organiziraš, pogotovo s ciljem da imaš dovoljno vremena za skladanje na miru, za koncentraciju?

U principu mi te tri strane – klasična glazba, jazz glazba i primijenjena glazba –  dolaze u valovima. Na primjer, ovih dana imam još tri koncerta s tatom, duo gitara-vibrafon. Moj najstariji bend. Sviram i s Kapecom i njegovim kvartetom, a onda koncert kojem se jako veselim, iako se veselim svima: Harlequin Art Collective, ansambl koji je pokrenuo pokojni Dani Bošnjak. Bilo nas je petero u ansamblu, sada nas je četvero, Stjepan Vuger na harmonici, Alan Bošnjak na trombonu, sopranistica Marta Schweiger Sviben – koja ovaj put ne nastupa – i ja na udaraljkama.

Izvodili ste Messiaenovu glazbu.

Da, sva tri ciklusa smo svirali. I to je bilo posebno iskustvo. I mislim da su ti Harlequini uz jazz najviše pridonijeli mojem sviranju. Prvo, neobična je kombinacija instrumenata. Drugo, nikoga u tom ansamblu nije zanimalo mogu li ja ili ne mogu na vibrafonu nešto izvesti. Najmanje Danija, koji bi rekao samo „ne, to mora biti legato“, ili „hajde sad ovu artikulaciju“. A kako ću ja to dobiti na vibrafonu, to je moja stvar.

I vrlo se često to nešto u hodu iskušava, tako da… Primjećujem da sam otkrio neke nove pristupe instrumentu i tehnici, baš zbog sviranja s drugim instrumentima. I to ne sviranja originalne glazbe, nego baš aranžmana.

Sada smo vježbali i svirali Haydnovih Sedam posljednjih Kristovih riječi. Prekrasna kompozicija, užasno zanimljiva. Devet stavaka, uvod i onda sedam sporih, a na kraju potres kao jedini brzi stavak, koji traje minutu. Remek-djelo.

Ja sam napravio aranžman skladbe. S obzirom na to da je skladba nastala na narudžbu jedne crkve, da se izvede na Veliki petak, kad bi svećenik prije svakog stavka na latinskome izrekao Isusovu rečenicu, imali smo i čitanje: glumica Anja Matišić između stavaka je čitala poeziju hrvatskih pjesnika, naš odabir, poezije koja je vezana uz Isusovu rečenicu. Eveline Rudan, Nikole Šopa…

Moram također završiti glazbu za projekt koji počinje kao podcast, Igora Jurinića i Lare Nekić. I danas baš imam sastanak s Vanjom Jovanovićem, redateljem, s kojim radim predstavu u Gavelli. Radim i za jedan animirani film na jesen. I za jednu seriju.

Mnogo je i „primijenjenih“ projekata, znači.

Imam pet-šest projekata primijenjene glazbe. Ali em me vesele, em su kompatibilni s drugim stvarima. U principu, glazba koju pišem za kazalište ili film nema veze s glazbom koju sviram, ili još možda manje ima veze s klasičnom glazbom. Zato što jednostavno ponekad trebam napraviti pjesmicu, trebam napraviti neku cajku ili neku disco stvar.

Glazba koju pišem za kazalište ili film nema veze s glazbom koju sviram, ili još možda manje ima veze s klasičnom glazbom

Compartmentalizing, po naški.

I to mi je super. Prvo, netko mi zada jasan zadatak. Uvijek se sjetim Filipa Šlagovića, prijatelja i čovjeka koji me je prvi pozvao da radim glazbu za njegovu predstavu, prije pet godina, za Zagreb 2020, a na tom projektu upoznao sam i svoju ženu, jer, drugo, iznimno mi je interesantno kako i Filip, koji je glazbeno obrazovan i talentiran, i mnogi redatelji s kojima sam radio, jako zanimljivo komentiraju glazbu.

Izrazi koje koriste nemaju veze s muzikom, nisu možda na taj način stručni, ali izrazi imaju veze s dramom i imaju veze s protokom vremena. Što je možda i važnije. U početku sam, u prvih nekoliko predstava koje sam radio, imao problema shvatiti o čemu govore.

Onda sam shvatio kako da si to prevedem. I počeo sam primjećivati da su neke njihove opaske o glazbi puno točnije. I to zato što je puno slobodnije interpretiraju. I pogotovo mi je to bilo interesantno kada komentiraju i slušaju neku klasičnu glazbu, iz dramske perspektive.

Glazba u kazalištu može pratiti neku scenu, ili je najaviti, što je vjerojatno najgora opcija, ili ići u potpunu kontru. Na filmu ima izvrsnih primjera takvih kontri. Palo mi je na pamet da se u klasičnoj glazbi vrlo često zna koji je sloj koji, što je pratnja, a možda bi bilo interesantno komponirati skladbu tako da se piše muzika samo za jedan dio orkestra, a za drugi dio orkestra pišem primijenjenu glazbu uz događaj u ovom prvom dijelu orkestra. Koja ne mora nužno odgovarati tom događaju.

U operama je česta tema da se muškarac i žena zaljube i netko umre. I vrlo je često uvijek slična glazba za takve situacije, već možemo zamisliti glazbu. A zapravo to ne mora biti tako. Ista emocija može biti praćena nečim desetim. Možda je to sklizak teren, nisam se još tim pozabavio.

Što dalje?

A namjeravaš li možda napisati operu, kad smo već kod iste?

Imam problem s operom generalno, zato što, istina je što kažu da je to ipak drugi žanr.  Na neki način, to je druga ulica klasične glazbe. I te priče, zbog vremena u kojem su nastale…

Koliko god da sam gledao opera, pogotovo u Hamburgu, vrhunske produkcije legendarnih opera, imam problem, a to je sljedeći: s obzirom na to da se puno bavim kazalištem, onda su mi svi ti kazališni elementi u operi – od govora, od priče, od kretanja po sceni – često previše banalni. Naravno da često i moraju biti, jer su podređeni glazbi. Pa su podređeni i tome da pjevači moraju vidjeti dirigenta, moraju čuti orkestar. Jasno mi je.

Razmišljao sam o operi i čak počeo malo raditi na nekom tekstu. Razmišljao sam o Pismu nepoznate žene Stefana Zweiga. To mi se činilo kao zanimljiv tekst. Ono što mi je jako zanimljivo jest, recimo, video-opera Index of Metals Fausta Romitellija. To je moja sestra izvodila na Muzičkom biennalu Zagreb. Ne bih baš tako, ali taj princip.

Jako mi se sviđa forma koju sam otkrio prije tri-četiri godine, kada sam bio na dramskom čitanju, drame jednog prijatelja i kolege. Glumci su čitali tekstove za stolom, bila je i neka glazba. I shvatio sam, meni tu zapravo ništa ne fali. Jasno mi je što se događa. Takva kombinacija priče, situacije i glazbe jako me zanima.

Možda sam premlad, ne znam, ali ne privlači me sada da pišem operu u kojoj je orkestar u rupi i sad su gore neki pjevači u kostimima i dođe neki heroj. Mislim da je to prošlo vrijeme. Ne znam što bi bila neka druga opera. Sigurno nisam gledao dovoljno suvremenih opera, i vjerojatno je netko taj problem već riješio.

Možda sam premlad, ne znam, ali ne privlači me sada da pišem operu u kojoj je orkestar u rupi i sad su gore neki pjevači u kostimima i dođe neki heroj

Danas ima mnogo hibridnih formi.

Recimo, obožavam solo pjesme, cikluse za glas i orkestar, pasije… nemam problema s pjevanjem i s prenošenjem neke priče. A jednostavno, u operi, na sceni, mene ta priča ne tangira, ne mogu joj vjerovati. Možda bih radije da je još više umjetno, s lutkama ili tako nešto…

Kao Madama Butterfly Anthonyja Minghelle iz Metropolitana s japanskom bunraku lutkom.

Ili je stvar u vrsti priče koju opere prenose, ne znam.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Trebaš li se osamiti za skladanje i izolirati od drugih projekata?

Sad je bio kraj nastavne godine na Akademiji u Puli i još neke svirke, ostatci nekih poslova. Tako da u zadnjih mjesec dana nisam komponirao ništa, ali mislim da je to potpuno normalno.

I važno mi je da se u nekom periodu posvetim samo komponiranju. Deset dana, dva tjedna, kada samo radim to, koliko je god moguće. Evo sad sam u glavi u Haydnu i muzici za podcast, i mogu ja početi misliti o klasičnoj kompoziciji, ali ovo je još prejako. A ako imam neki period, deset dana kada krenem s klasikom i kad se to cementira, onda mogu sa strane imati svirke jer ovo vodi priču.

Važno mi je da se u nekom periodu posvetim samo komponiranju

Naravno da je komponiranje zahtjevan proces za koji se ne zna kako će završiti, hoće li, kako će ići. Treba za to vrijeme i mir u glavi, ali samo mi je taj početak važan. Kad uđem, tada sam mjesec dana, recimo, klasičan kompozitor.

Uz skladanje, izvođenje i pedagoški rad, imaš i organizatorske aktivnosti, tu je primjerice ciklus koncerata u Gradskom kazalištu Gavella. Kakva su ti dosadašnja organizatorska iskustva, jesi li možda otkrio nešto novo kada si se primio nove uloge i možda se borio s drugim aspektima glazbenog života?

Ove je godine završio drugi Ciklus klasične i jazz glazbe u Gavelli, kako se to zove. Postoji plan za 2027. I sad to ovisi o financiranju, o natječajima, kako to sve ide, ja sam samo umjetnički voditelj i organizator, ali iza svega stoji kazalište Gavella.

A to me jako veseli, iako, da mi je netko to rekao – a to je najgori klišej, ta rečenica „da mi je netko rekao“ – ali stvarno, bio bih rekao, ne dolazi u obzir! I zadnjih nekoliko godina mi je došla želja da to ipak radim, ne znam zašto. Samo mi uzima vrijeme, ali ipak sam poželio.

Mislim da je lažno i patetično sad govoriti o tome da u Zagrebu nečega fali, jer koncerata uvijek može biti više, ali nisam ja ovo napravio iz velike brige prema kulturi grada. Nego zato što mislim da, kako dosta sviram i imam dosta iskustva u različitim situacijama izvođenja glazbe, imam sad dovoljno iskustva da mogu nešto organizirati i da će to biti kako najbolje može biti u tim okolnostima.

Mislim da znam što glazbenicima treba, kako da se sjećaju sigurno, kako vremenski raspodijeliti probe, što sa svjetlom, backstageom, tonskom itd. Jednostavno, lijepo mi je, kada vidim da to lijepo funkcionira, a i bila mi je želja organizirati ciklus na kakav bih i ja išao.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Šimun Matišić (@simunmatisicmusic)

Klasična i jazz glazba u ciklusu idu jedna za drugom. Nema izvanglazbene teme, nema priče iza toga, nikakvih koncepata, nego koncerti onih ljudi za koje mislim da trebaju svirati, a pogotovo mi je drago kada svira netko tko je manje zastupljen, možda čak i nepoznat našoj publici. I kad nakon toga dobijem lijepe reakcije, komentare kako je to super, a nisu prije za tog nekog znali.

Nema priče iza toga, nikakvih koncepata, nego koncerti onih ljudi za koje mislim da trebaju svirati, a pogotovo mi je drago kada svira netko tko je manje zastupljen, možda čak i nepoznat našoj publici

Imam neka imena za dalje, ali još ih ne mogu objaviti. Naravno, nastojim pratiti, vidjeti koja su aktualna događanja, koji su se albumi izdali i tako dalje, ali u principu vodim se svojim ukusom jer mislim da je to najpoštenije. Koliko sam od toga naučio? Pa jesam nešto, sigurno. Veseli me. I na neki je način to možda povezano s mojim radom na ostavštini  profesora Kempfa, jer sam nasljednik njegove glazbene ostavštine, dobio sam tu čast, tako da sam sad otvorio Zakladu Davorin Kempf. A i to je više organizatorski posao.

Mislim da će službeno otvorenje biti sljedeće godine. To je sada ogromna količina rukopisa koje sam pohranio u NSK, da se skeniraju. Imamo u planu i spomen-sobu, u Požegi.

Zaklada Davorin Kempf će organizirati koncerte, ili kakav natječaj..?

Taj dio još ne znam, hoće li djelovati u vidu nekih seminara, koncerata, nagrada. Članovi upravnog odbora smo Mladen Tarbuk, Stjepan Vuger, Filip Fak i ja. Njih sam odabrao i zato što sam s njima blizak i zato što mislim da su sva trojica fenomenalni glazbenici i odgovorni ljudi kojima vjerujem. Uz to su kompozitor, dirigent i pijanist, to je za Kempfa dobra kombinacija jer je on bio sve to.