U razgovoru s Áronom Eredicsem ususret zagrebačkom koncertu
Sőndőrgő: „Nakon trideset godina, naša je najveća vrijednost zajednička glazbena memorija“
Novu sezonu Lisinski srijedom & Izvorišta, ciklusa koncerata posvećenog glazbama svijeta, iduće srijede otvara mađarski sastav Söndörgő.
Organizator ciklusa Emir Fulurija dosad je u malu dvoranu Lisinskog doveo niz priznatih i izvrsnih glazbenika – od hrvatskih izvođača poput Veje i trija Lidije Dokuzović, preko regionalnih imena poput bosanskog glazbenika Damira Imamovića, do stranih izvođača poput poljskog sastava Sutari, talijanske pjevačice Marie Mazzotte i malijskog glazbenika Samba Touréa. O nekima od tih sjajnih ljudi već sam i pisala, a kako je zamišljena ova sezona ciklusa možete doznati iz nedavnog intervjua.
Söndörgő je sastav koji je prošle godine proslavio četvrt stoljeća postojanja, a iza sebe ima iznimno zanimljivu diskografiju. Zvuk tamburice, tako karakterističan za naše prostore, odjekuje njihovom glazbom i otkriva virtuoznost ovih glazbenika, koji su uz nju odrastali još otkako znaju za sebe. Članovi sastava su trojica braće – Áron, Benjamin i Salamon Eredics – njihov rođak Dávid Eredics te basist Ábel Dénes.
O tome kako su krenuli i utabali svoj glazbeni put, kako promišljaju mađarsku glazbenu scenu i svoju glazbu te što pripremaju za koncert u Zagrebu, čitajte u nastavku.
Söndörgő
Kako je započelo vaše glazbeno putovanje? Kad ste se počeli zanimati za tradicijsku i etno (folk, world) glazbu, je li to bilo nešto uz što ste odrasli ili je došlo kasnije i u kojem obliku?
Zapravo, na početku nisam imao previše izbora… Glazba je jednostavno bila tu. Odrasli smo u obitelji u kojoj je glazba bila dio svakodnevice. Moj otac i stric članovi su ansambla Vujicsics pa smo stalno bili okruženi probama, koncertima, glazbenicima i, naravno, glazbom s Balkana. Dok sam bio dijete, nisam to doživljavao kao nešto posebno. Bio je to jednostavno naš uobičajeni život. Kasnije, kad sam imao oko jedanaest godina, počeo sam ozbiljnije svirati i s vremenom smo osnovali sastav Söndörgő. Dakle, bend je na neki način izrastao iz našeg obiteljskog života.
Bend je na neki način izrastao iz našeg obiteljskog života
Ansambl Vujicsics bio je, naravno, naš najveći uzor. Nisu nas tjerali da sjednemo i slušamo predavanja o tradiciji. Gledali smo ih kako sviraju, kako se ponašaju kao glazbenici, kako se odnose prema glazbi i jedni prema drugima. To je vjerojatno bila najbolja škola koju smo mogli dobiti. Tu su bile i druge vrlo važne osobe koje su nas oblikovale, poput makedonskog saksofonista Ferusa Mustafova i Józsefa „Versendija” Kovácsa, fantastičnog svirača tambure iz Mohácsa. Otvorili su nam oči i pokazali što ti instrumenti zapravo mogu.
Svirali su majstorski, nisu se opterećivali granicama glazbe… Imali su ogroman utjecaj na nas. Dakle, mislim da je naše glazbeno putovanje započelo tradicijom, no vrlo smo rano shvatili da tradicija može biti mnogo više od pukog ponavljanja onoga što smo naučili.
Na koje se sve načine bavite glazbom?
Ponekad se šalim da je glazbenik samo jedno od mojih mnogo zanimanja. Naravno, sviranje je i dalje najvažnije. Ono je razlog zašto sve ostalo postoji. Tu su i skladanje, aranžiranje, podučavanje, organizacija, putovanja, rješavanje raznih praktičnih pitanja vezanih uz bend… A ponekad se vjerojatno previše vremena troši i na odgovaranje na e-mailove.
Ipak, u podučavanju zaista uživam. Dok podučavaš, vrlo brzo shvatiš razumiješ li zapravo nešto ili samo misliš da razumiješ… Ali, iskreno, ne razdvajam previše te stvari. Sviranje, podučavanje, aranžiranje i razmišljanje o glazbi za mene su međusobno povezani.
Dok podučavaš, vrlo brzo shvatiš razumiješ li zapravo nešto ili samo misliš da razumiješ
A nakon trideset godina postojanja sastava Söndörgő, javlja se i određena odgovornost. Naslijedili smo mnogo toga od glazbenika koji su djelovali prije nas pa osjećam da je dio mog posla i to da nešto prenesem dalje.
Kako danas izgleda scena tradicijske i etno glazbe u Mađarskoj? Postoje li ti svjetovi odvojeno ili se preklapaju?
Mađarska ima vrlo snažnu kulturu tradicijske glazbe, mislim da u tom smislu imamo sreće. Ljudi dubinski poznaju tradicijsku glazbu: ne samo profesionalni glazbenici, već i obični ljudi koji plešu, pjevaju i sviraju jednostavno zato što to vole.
Tu je i ona druga strana scene – glazbenici koji tu tradiciju odvode u novim smjerovima. Zapravo, ne volim povlačiti strogu granicu između tradicijske glazbe i onoga što se naziva etno ili world glazba. Nama je tradicijska glazba poput jezika. Učili smo je od najranije dobi pa nam je postala materinski glazbeni jezik. Kad jezikom govoriš tečno, ne ponavljaš samo rečenice koje je netko drugi napisao. Koristiš ga da izraziš vlastite misli.
Upravo tako mi razmišljamo o glazbi. Ne želimo „modernizirati” narodnu glazbu samo radi same modernizacije… Želimo koristiti glazbeni jezik koji smo naslijedili kako bismo izrazili nešto što pripada nama i našem vremenu. Tako da, da – različite se scene u Mađarskoj prilično preklapaju. I mislim da je to dobro.
© Söndörgő
Vaša glazba ne odražava samo tradiciju već i snažne utjecaje jazza te klasične glazbe. Kako „balansirate” između tih glazbenih identiteta?
Nama je tradicijska glazba i dalje temelj. Ona je uvijek prisutna. No, ne budim se ujutro s mišlju: „Danas ću biti folk glazbenik.” ili „Danas ću biti jazz glazbenik.”. Te su stvari jednostavno postale dio našeg glazbenog razmišljanja. Slušali smo klasičnu glazbu, jazz, rock – slušali smo sve. A nakon trideset godina zajedničkog sviranja, svi ti utjecaji prirodno postaju dio načina na koji svirate.
Bartók nam je također vrlo važna referenca; ne zato što pokušavamo zvučati poput njega, već zbog načina na koji je pristupao tradicijskoj glazbi. Znao je uzeti nešto duboko ukorijenjeno u tradiciji i pretvoriti to u nešto posve osobno. Vrlo nadahnjujuće. Mislim da nam je najzanimljivije mjesto upravo negdje između tih svjetova. Zapravo, ne želimo odabrati samo jedan od njih.
Kakva je dinamika unutar ansambla: tko donosi glazbene ideje, kako ih zajednički razvijate?
Vjerojatno je bolje da ne pokušavam odgovoriti na pitanje tko donosi najviše ideja jer bih odmah upao u nevolju s ostalima. Ali, ozbiljno, riječ je o istinskom zajedništvu. Netko iznese ideju i ona se tijekom procesa obično znatno mijenja. Toliko smo dugo zajedno da među nama postoji svojevrsni prešutni sporazum, način komunikacije bez puno riječi. Ponekad netko odsvira samo jednu sitnicu, a ostali odmah shvaćaju kamo bi to moglo voditi.
Zanimljiv je i taj aspekt obiteljske povezanosti – proveli smo toliko vremena zajedno da poznajemo međusobne glazbene reakcije gotovo i prije nego što se dogode. Naravno, to može biti i iritantno, jer točno znaš što će tvoj brat učiniti. Ali to je ujedno i dio snage benda. Nakon trideset godina, mislim da naša najveća vrijednost nije samo iskustvo. To je ta zajednička glazbena memorija.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Čitajući vašu biografiju, primijetila sam da se album Gyezz – koji jako volim – često ističe kao prekretnica u vašem stvaralaštvu i popularnosti sastava. Kako vi gledate na to? Kako je nastao taj album i kako je došlo do suradnje s Chrisom Potterom?
Mislim da je Gyezz bio važan korak, ali za nas to zapravo nije bila nagla promjena… Mnoge stvari s tog albuma razvijale su se godinama. Oduvijek su nas zanimale improvizacija, jazz i mogućnosti tambure izvan njezine tradicionalne uloge. A onda se u priči pojavio Chris.
Zanimljivo je da smo se zapravo upoznali na jednoj kućnoj zabavi. Već smo dobro poznavali njegovu glazbu i godinama mu se divili pa nam je taj susret puno značio. Nekoliko mjeseci kasnije došao je na jedan naš koncert, a nakon nastupa predložio sam da jednom zajedno zasviramo. Mislim da je isprva bio pomalo iznenađen jer su Söndörgő i njegov uobičajeni glazbeni svijet prilično udaljeni. No, poslali smo mu glazbu, svidjela mu se i na kraju smo zajedno završili u studiju. Samo snimanje teklo je nevjerojatno brzo: trebalo nam je manje od četiri sata za dionice koje smo zajedno odradili.
Najviše pamtim koliko je Chris bio otvoren. Nije došao u studio s mišlju: „Sad ću odsvirati jazz solo na saksofonu uz ovaj folk sastav.” Doista je slušao glazbu. I zato je to uspjelo. Pronašao je svoje mjesto unutar naše glazbe umjesto da je pokušava promijeniti. Za mene upravo to čini dobru suradnju. Ne gubiš sebe, ali ni ne ostaješ točno tamo gdje si bio prije.
Što pripremate za koncert u Zagrebu?
Ovo će zapravo biti naš prvi samostalni koncert u Zagrebu, tako da smo vrlo uzbuđeni. Nastupali smo već u Hrvatskoj, no održavanje vlastitog koncerta u Zagrebu za nas predstavlja poseban trenutak. Pripremamo program koji povezuje našu autorsku glazbu s glazbenim tradicijama koje su nam vrlo bliske. Planiramo izvesti skladbe iz našeg starijeg repertoara, kao i šokačke i hrvatske melodije iz Mađarske koje smo pronašli u zbirkama Tihaméra Vujicsicsa i Béle Bartóka.
Nama je to jedna vrlo prirodna sveza. Te su melodije dio glazbenog svijeta u kojem smo odrasli, a ujedno su i dio kulturne poveznice između Mađarske i južnoslavenskih tradicija. Istovremeno, ne želimo prirediti „koncert tradicijske glazbe” u nekom muzejskom smislu. Želimo pokazati što nam ta glazba znači danas, nakon trideset godina zajedničkog sviranja i razvijanja vlastitog glazbenog izričaja. Naravno, svirat ćemo onako kako Söndörgő svira uživo – što je uvijek pomalo nepredvidljivo. To je jedna od stvari koje i nakon svih ovih godina volim kod nastupanja na pozornici.
Ne želimo prirediti „koncert tradicijske glazbe” u nekom muzejskom smislu, želimo pokazati što nam ta glazba znači danas
Koncert možete vrlo pažljivo pripremiti, no kad jednom počnete svirati, može se dogoditi nešto sasvim drugo. Nadamo se da upravo to osjeća i publika. Meni su najbolji oni koncerti na kojima u nekom trenutku prestaneš razmišljati o tome što bi trebao raditi i svi jednostavno sviraju zajedno.
