The Gentleman: „Prvo sam bio panker i rugao se ljudima koji su išli u srednju glazbenu, a onda sam ja postao klasičar!”

Hide & Seek – album koji je ugodno iznenadio domaću glazbenu scenu. Remek-djelo iza koje stoji umjetnički potpis The Gentlemana, pravim imenom Marka Lucijana Hraščaneca, diplomiranog saksofonsista čiji je glazbeni put neopisivo zanimljiv i raznolik.

Od punk bendova do nagrađivanih kazališnih predstava, The Gentleman je, kako nam je sam umjetnik otkrio, njegov do sada najvažniji projekt kojem se u potpunosti predaje čitavim duhom i bićem. Žar kojim priča o svojoj glazbi koju stvara na razini kvalitete kakva se rijetko može čuti na ovim prostorima naprosto je nadahnjujuća, baš kao i bajkovit zvuk novog albuma.

Profinjenost i bogatstvo emocija koje pruža samo su jedni od razloga zašto mnogi prozivaju ovo djelo albumom godine, a što se zapravo krije u biću i samoj srži Gentlemana otkrio nam je on sam, dok će publici to otkriti 15. siječnja u Tvornici kulture za kada je najavljena koncertna promocija albuma.

„Pomno sam osluškivao kako ću pristupiti svakoj pjesmi”

Kakvi su tvoji dojmovi nakon izlaska drugog albuma Hide & Seek?
Jedan osjećaj je najizraženiji, a to je mir. Spokoj. Ponosan sam i zadovoljan. Bio sam u strahu kao da iščekujem dijete. No, kada je album napokon objavljen, kada su mi se počeli javljati ljudi, samo sam odahnuo (smijeh).

Album je po kompleksnosti zvuka popriličan iskorak u usporedbi s prethodnikom. Kako je došlo do ove raskoši zvuka, za razliku od prethodnog minimalizma?
Stres je jednak (smijeh). Prvi je album također bio iznimno kompleksan za izvesti. Namjerno sam išao na minimalizam, na tu vrstu aranžmana, u ogoljenje materijala. Naravno da sam i tada mogao dodati još mnogo toga, ali moja je odluka bila da će zvučati baš tako. Rad na pjesmama je dug proces, pomno sam osluškivao kako ću pristupiti svakoj pjesmi. Kada sam si sâm razjasnio sliku kako pojedina pjesma treba zvučati, radio sam na tome kako to postići.

U trenutku kada sam u projekt uključio Lanu (Janjanin, op. a.), shvatio sam da se razumijemo i da smo na dobrom putu. Imao sam snažan osjećaj da će naš zajednički um stvoriti nešto krasno. Najviše sam razmišljao o pjesmi “Body or Soul”. To je inicijalno trebala biti lagana blues stvar, pa sam isprobavao dosta varijanti. U komunikaciji s Lanom i bendom, čak i na samom snimanju, došli smo do nekih zaključka, i eto, čiribu čiriba, Body or Soul.

The Gentleman/Matej Grgić

Kako si uskladio i odradio snimanje s velikom količinom raznih glazbenika? Svi su instrumenti na albumu živi. Koliko je to bilo izazovno za odraditi, budući da se danas sve više i u simfonijskim aranžmanima glazbenici okreću ka programiranju?
To je s produkcijske strane bio izazovan put. Tu je Marin Hraščanec odigrao genijalnu ulogu i napravio odličan posao. S gudačima koji su sudjelovali na albumu oduvijek surađujem, to su moji prijatelji, sviđa im se moj rad. Kada su svi aranžmani bili dovršeni, bilo je zapravo samo potrebno naći jedan datum koji svima odgovara. Logistički to nije bio problem, ali bilo je izazovno kako u zvuku postići starinu tih instrumenata, tu magičnu atmosferu s obzirom na uvjete snimanja. Prije su se takve stvari snimale na drugačiji način. Mi smo sada kroz digitalni spektar trebali postiti čaroliju pedesetih. Željeli smo postići bajkovit zvuk, a da nije produkcijski ‘napucan’.

„Moram se dobro pogledati u ogledalo, razmisliti kako za jedan tako kompleksan osjećaj pronaći prave riječi”

Kako postižeš iznimno naglašenu emociju u glazbi? Kako izgleda taj proces kada objašnjavaš svoje želje bendu? Svaki detalj na albumu iznimno je emotivan…
Do toga dolazim sam, kada pišem pjesme. To ne dolazi poslije. Već mi je prije snimanja sve jasno što želim napraviti. Prvo dolazi tekst, jer ga ne pišem iz nečeg što ne postoji. Ne izmišljam, pišem o onome što sam duboko proživio, što jako dobro poznajem. Moram se dobro pogledati u ogledalo, razmisliti kako za jedan tako kompleksan osjećaj pronaći prave riječi. Nakon toga dopuštam stihovima da mi sami izgovore glazbu.

The Gentleman je prvi projekt koji radim na ovaj način. I zato je toliko žanrovski raznovrstan. Kada se sve to duboko u tebi složi, onda to možeš vrlo jasno komunicirati s drugima, odnosno mogu reći glazbenicima što točno očekujem od njih. Mekoću, nepreciznost, grubost… Što se tiče izvedbe, na nju više gledam kao na glumu nego na pjevanje. Na primjer, ja sam lik koji mora izvesti “Loneliness”. Moram točno ući u taj lik, vratiti se u jednu fazu života kako bih točno mogao znati i proživjeti ono što pjevam, premda trenutno nisam u toj fazi. Pjevam i pričam priču.

The Gentleman/Matej Grgić

Pričaš svoju priču. Koliko ti je izazovno u potpunosti se ogoliti na pozornici? Koliko je teško danas biti iskren?
Autocenzuriram se u stvarnom životu. Na pozornici i u umjetnosti nikad. Ja sam iskren lik. Mislim da je iskrenost i otvorenost srž postojanja, srž svega. I ako mi nismo takvi, uzalud sve. To mi je važno i kao slušatelju. Jedini način da mogu nekom vjerovati, u glazbenom smislu, jest da me ne mulja. Jako mi je to važno. Na pozornici sam ja, onaj najiskreniji ja. I zato ponekad mogu činiti čuda, jer se ne bojim pokazati sva ta lica. To me liječi, hrani i inspirira. Naravno da to sve radiš za publiku, ali i za sebe. Takav je moj pristup i zato mi nije teško.

Kako prihvaćaš sugestije od strane drugih članova benda ili suradnika?
Naravno da ih uvijek poslušam, jer to su ljudi s kojima radim i cijenim ih. Znam da jako dobro poznaju materiju. Komentar poslušam, zajedno ga prodiskutiramo te, uzevši sve u obzir, donesem finalnu odluku. Ne osjećam se napadnuto u tom slučaju, jako to cijenim. Oni zapravo dolaze u zadnjoj fazi rada, kada je sve već poprilično jasno. Kockice se slažu, težim tome da na samom kraju sve bude logično unutar sfere u kojoj se nalazimo.

„Želio sam promovirati osobne slobode u vizualnoj pojavnosti”

Rad u svijetu glazbe ponekad zna biti surov, prepun negativnih komentara. Ti daješ u ovo baš sve od sebe, srce i dušu na dlanu, kako se nosiš s time kada ti se neka vrata zatvore?
To nije do mene. Svemu u životu pristupam tako da dajem sve od sebe, a sve ostalo ovisi o mnoštvu drugih parametara. Želim biti miran sam sa sobom, i ako sam napravio sve što je bilo u mojoj moći, na to sam ponosan. Ovisiš o trenutku, možda će ljudi genijalno reagirati na nešto, a možda neće. Govori li to o kvaliteti ili ne? Radi se samo o nizu parametara koje trebaju sjesti na svoje mjesto, da bi ti se, takoreći, posrećilo.

The Gentleman/Matej Grgić

Koja se priča krije iza spota i vizualnog identiteta za pjesmu “Body or Soul”?
Htio sam napraviti spot u kojem će se svi nevjerojatno dobro zabaviti. Nešto drugačije od do sada predstavljenog, a što nema neku narativnu liniju i kompleksnu priču iza sebe. Želio sam promovirati osobne slobode u vizualnoj pojavnosti. Svaka od osoba koja se pojavljuje u spotu prikazana je na način na koji želi biti viđena u svijetu, ali je to na dnevnoj razini često nemoguće. Ovo je bila prilika, svojevrsni poligon da se prikažu na ovaj ‘spektakularan’ način, da uživaju u slobodi fizičkog bića.

Hoćeš reći da Ivan Grobenski (koji je također jedan od aktera u spotu, op. a.) želi nositi šljokice na dnevnoj bazi? (smijeh)
Sve što ću ti reći jest da ga se nije trebalo ni na što tjerati (smijeh).

Inače si iz Koprivnice, snimaš tamo. Koliko imaš osjećaj ograničenosti i centraliziranosti naše glazbene scene? Budi li se kulturna scena u Koprivnici?
Koprivnica se svakako probudila i stalno se nešto događa. Veliko bravo za rad tamošnjih udruga, npr. Funk, koji su uspjeli ponovno pokrenuti stvari. Dogodilo se svojevrsno gašenje oko 2010. godine, a oni su u međuvremenu napravili velike stvari. Uredili su prostor u kojem je moguće održavati koncerte i kazališne predstave, dovode dobre glazbenike, opremili su prostor kompletnom muzičkom opremom… Šteta je što se sve događa u Zagrebu i što se kulturna scena doživljava na taj način, gotovo isključivo kroz Zagreb. Ali Koprivnica se budi, imamo mnogo kvalitetnih umjetnika. Dinko Šimac snima fenomenalne spotove, Karla Lulić je uspješna filmska redateljica, imamo Fest jazza, Ivana Grobenskog, Annu Moor, Šizu… Svašta se događa i važno je da se za to čuje.

The Gentleman i Maja Trstenjak/Matej Grgić

Akademski si obrazovan glazbenik. Koje segmente glazbenoga obrazovnog sustava u Hrvatskoj bi unaprijedio?
To je zeznuto pitanje, jer moje je mišljenje o obrazovnom sustavu bilo drugačije za vrijeme akademije, u odnosu na sadašnje, kada radim u tom sustavu. Shvatio sam da stvari nisu baš jednostavne. Učiti đake o onome što trebamo, a istovremeno im širiti vidike izuzetno je izazovno. U, konkretno, obrazovni sustav trenutno se ne bih miješao, no ono o čemu mogu govoriti jest pristup učenju sviranja instrumenta. Svakako se trudim poticati učenike da se kreću u više žanrova, da upoznaju svoj instrument u širem smislu, a ne samo u klasici. Također ih želim poticati na improvizaciju i sviranje ‘bez nota’, na ono što im samo dođe. Bilo bi divno kada bi na Muzičkoj akademiji postojao odsjek za jazz. Eto, možda bih to izdvojio kao jednu dobru promjenu.

Također skladaš glazbu za kazališne predstave. Koji su najznačajniji projekti na kojima si radio i kako izgleda tvoj proces skladanje glazbe za kazališne predstave?
Vrlo rano sam počeo raditi za kazalište. Kada sam išao u srednju školu u Varaždinu, moji su prijatelji bili članovi dramskog studija. Tada sam upoznao tu ekipu i puno vremena provodio u kazalištu. To je moja velika ljubav. Ljudima se svidjela moja glazba i kroz ta neka inicijalna srednjoškolska poznanstva sve je krenulo. Već u četvrtom razredu srednje škole napravio sam glazbu za prvu predstavu. Radio sam za HNK u Varaždinu, te Dječije pozorište Republike Srpske, za koju sam dobio nagradu za najbolju scensku glazbu na festivalu FLUM, zatim za Varaždinsko kazalište GLLUGL za koju sam dobio nagradu na festivalu SLUK.

Radio sam glazbu za radio drame u HRT-ovoj produkciji za koje je Nagradu hrvatskog glumišta dobila Ne zaboravi pokriti stopala Espija Tomičića, u režiji Hane Veček. Radio sam i za neke reklame i tako… Što se tiče samog procesa, to obožavam raditi. Mogao bih tako raditi svaki dan i želim to raditi svaki dan! To je najslobodniji proces! Ponajprije, nema mojih osobnih očekivanja i normi koje su u mojoj glavi visoke. Ne kočim samog sebe. Pročitam tekst, porazgovaram s redateljem i tada nešto krene svirati u meni. Čaram i zezam se. To je glazba uz koju se zezam. Onda ispadne nešto što nikada ne bih mogao niti zamisliti da ću napraviti. Nedavno sam čak napravio neki drum ’n’ bass. To je najkreativniji aspekt mog djelovanja, iznenadim samog sebe. (smijeh)

The Gentleman/Matej Grgić

Koje instrumente sviraš, ili bolje rečeno, ne sviraš? (smijeh)
S gitarom sam krenuo, nakon toga je uslijedio klavir, a zadnji je došao saksofon. Jedno vrijeme sam svirao i bubnjeve u HC bendu. Gitara mi je u svemu, osim klasične glazbe, da se tako izrazim, najprirodniji instrument. Klavir mi u zadnje vrijeme također postaje takav i mislim da će to sve više izlaziti na površinu.

„Prvo sam bio panker i rugao se ljudima koji su išli u srednju glazbenu, a onda sam ja postao klasičar!”

Kada se dogodila tvoja ljubav prema saksofonu?
To je bio spas da prestanem plakati da me ispišu iz glazbene škole (smijeh). Došao je period puberteta, ja sam svirao klavir koji moraš puno vježbati. Tada ti se to jednostavno ne da, ne čini ti se kao nešto važno i dobiješ želju da odustaneš. Tata mi je predložio saksofon. Tada je još uvijek postojao Big Band Koprivnica u kojem sam se zagledao u saksofon, on mi se učinio zanimljivim pa sam pristao. S obzirom na predznanje od ranije, dobro mi je krenulo.

Kako sam ja čovjek od ekstrema, tada sam čvrsto odlučio svirati saksofon, ali samo jazz glazbu. Onda sam krenuo u srednju glazbenu, osvojio prvo natjecanje u životu pa me zaintrigirala klasika. Prvo sam bio panker i rugao se ljudima koji su išli u srednju glazbenu, a onda sam ja postao klasičar! (smijeh). U saksofon sam se zaljubio jer mi je dobro išlo, naravno da su i te nagrade doprinijele tome da ozbiljnije počnem razmišljati o svemu. I stvarno, danas je to moja velika ljubav.

Danas radiš s klincima u glazbenoj školi koji su sada vjerojatno u poziciji kao i ti u ono vrijeme. Kako ih zainteresirati za klasičnu glazbu? Kada se dogodi ta ljubav?
To dolazi kasnije. Po mom iskustvu, to je šesti, zadnji razred osnovne škole. Prije im se samo sviđa instrument, ali moramo proći kroz niz stvari kako bi oni mogli svirati kompleksnije. Prvo se zaljubljuje u instrument i glazbu općenito. Preko ljeta im dam neke pop stvari da vježbaju, da im ostane ljubav prema instrumentu, to ih drži. Tako zadržavamo entuzijazam i motivaciju. Kasnije se jasno vidi koje dijete ima potencijal, onaj jedan zainteresiran pogled koji te sluša i čuje. I onda od njega tražiš malo više, vidiš da ih to potiče. Tako se gradi cijela priča. Kockica po kockica.

The Gentleman/Matej Grgić

Kada se prisjetiš svog odrastanja i svih projekata u kojima si bio, koji je najviše utjecao na tebe?
Svaki je bio formativan na svoj način, a najjači je trenutno The Gentleman. To se dogodilo nakon završetka Akademije, okrenuo me na način da sva dosadašnja iskustva i znanja želim fokusirati u jednu točku. Svu sam kompleksnost želio pretočiti u jednu stvarnost. To me u potpunosti otvorilo. To je već odrasla dob, a sve ranije također je bilo formativno jer sam tada još otkrivao glazbu, učio kako se ponašati u bendu, učio osjetiti tu energiju koja nastaje kada sviraš žestoku glazbu na pozornici. Jedan od bendova zvao se Boys Don’t Cry, cover bend u kojem sam puno naučio. Radili smo lude stvari, bili na pozornici u vjenčanicama i prepuni šljokica i svirali tuđu glazbu. Kada doslovno ‘skidaš’ tuđu glazbu, naučiš puno o stilovima. To mi je bio odličan potez u životu.

Koji tvoji sljedeći koraci?
Trenutno najvažniji korak promocija je albuma u Tvornici kulture, 15. siječnja 2022. Bit će to jedan zaista bogat muzički doživljaj! A generalno, želim da ljudi čuju moju glazbu, možda da se s njome poistovijete, da im se svidi, da sve to zaživi u nekoj široj slici od one koja je sada. Svakako ću nastaviti raditi s jednakim intenzitetom i svirati što je više moguće na raznim mjestima. Ne želim se ograničavati. Radit ću na raznim projektima jer me tjeraju na rast. A svakako ću si zadati, kao i uvijek do sad, neku stepenicu koja mi je neugodna, koja me tjera izvan zone komfora.