Tina Vukov: „Odlučila sam se na takav album iz vlastite strasti, htjela sam dati svoj pečat nečemu što zbilja volim“

Tina Vukov svestrana je i talentirana glazbenica koja je na našoj sceni prisutna već dva desetljeća. Pod svjetla reflektora iznova je došla izvrsnim nastupom na ovogodišnjoj Dori s pjesmom ”Hideout”, a također se može pohvaliti i novom nominacijom za nagradu Porin u kategoriji Album pop glazbe – za album Što me čini sretnom kojeg je producirao Zvonimir Dusper Dus.

Tina nam u razgovoru otkriva kako izgleda njezino putovanje kroz glazbeni svemir, koje su joj najdraže suradnje, ali i koje su joj druge strasti uz sâmo bavljenje glazbom.

„Pjevam otkad znam za sebe“

Zamisli da odeš u neku stranu državu, na neki sasvim drugi kontinent, i upoznaš nekoga tko nema pojma o zapadnoj glazbi, no istovremeno mu želiš predočiti sliku sebe i onoga što radiš. Kako bi se predstavila toj osobi?
Pa najlakše bi bilo pokazati neke snimke, ako bi bilo signala. Ako ne, jao… Pjevala bih, naravno, ali bez fizičke predodžbe svega ostalog bilo bi baš zanimljivo. Priča li engleski? To je već početak. Pričala bih toj osobi o sceni, aranžmanima, melodijskim linijama i tome koliko se s vremenom trendovi mijenjaju.

Kako su izgledali tvoji počeci bavljenja glazbom? Koliko je obitelj utjecala na tvoj glazbeni put i razvoj? Jesi li ikada imala neke želje i snove posve različite od glazbe?
Pjevam otkad znam za sebe. Roditelji su mi nosili Disneyjeve crtiće i kažu da sam pamtila svu glazbu, ali i dijaloge, sve mi je to bilo jako upečatljivo. Pjevala sam po cijele dane. Nakon što sam završila osnovnu glazbenu školu za klavir, počela sam inzistirati da odem u studio i pokrenem glazbenu karijeru.

Naišli smo na Roberta Funčića i, kroz suradnju s njim, tesala sam svoj perfekcionizam. On je zaslužan za moj album prvijenac Tuga dolazi kasnije, s kojeg su se dvije pjesme posebno istaknule i ostavile pečat još dugo nakon izlaska. Što se tiče moje obitelji, nikad mi ništa nisu nametali, samo pratili moje želje i sklonosti te mi bili veliki oslonac. Osim glazbe jako volim jezike, studirala sam engleski, pa su mi se te dvije strasti uvijek ispreplitale, razmišljala sam jedno vrijeme i u tom pravcu.

Možeš li nam opisati kako izgleda proces od suštinske klice neke glazbene ideje, pa do same realizacije? Možeš navesti i nekoliko primjera suradnje.
S obzirom da ja nisam kantautor, uvijek se oslanjam na druge ljude u tom pogledu. U slučaju Roberta Funčića, on je imao viziju svega, pa se tu nisam puno miješala, no, s druge strane, uvijek sam imala slobodu interpretacije. Jedino je pjesma “Kiša”, jedna od mojih najdražih vlastitih, izvorno bila zamišljena u bržem tempu, no mene su harme povukle na melankoliju, pa je na kraju ispala vrlo jednostavna i skoro u duhu ‘starogradskih’ pjesama.

Tina Vukov/Filip Gržinić

Album Što me čini sretnom sazdan je od delikatnih klasika i finog prizvuka one glazbe koju ne čujemo više toliko često. Bi li željela nastaviti u tom smjeru što se tiče samog stila?
Stara glazba mi je najdraža, a od pjesama koje sam uvrstila na album svaka mi ima posebno mjesto. Odlučila sam se na takav album iz vlastite strasti, htjela sam dati svoj pečat nečemu što zbilja volim. Voljela bih nastaviti s autorskim radom, ali ne želim zanemariti ni klasike, vjerojatno će mi uvijek biti na repertoaru.

Što tebe čini sretnom generalno? Bi li se nazvala melankoličnom osobom?
Iskreno, ne mislim da sam melankolična, iako to mnogi pomisle zbog glazbe. No sretnom me čini puno toga, glazba prvenstveno, a i svakodnevne stvari poput jutarnjeg rituala u tišini, druženje sa psom, druženje s prijateljima, ili jednostavno uživanje u lijepom danu.

„Svijet bez glazbe mi djeluje kao tmurno mjesto“

Pandemija je već vrlo izlizana tematika, osobito kad su umjetnici u pitanju, no nekako je nezaobilazno – kako su protekle dvije godine utjecale na tebe?
Mislim da su negativno utjecale na sve, osjetim otuđenje u zraku, ali ja sam taman početkom pandemije ušla u studio i počela raditi na novom albumu, tako da su mi prošle kreativno.

Ajde da zamislimo, samo nakratko, jedan ružni distopijski svijet u kojem je glazba prestala svirati. U ovom ludom vremenu čak i nismo bili daleko od toga. Možeš li se tada zamisliti da radiš nešto sasvim drugo?
Svijet bez glazbe mi djeluje kao tmurno mjesto i ništa ne bi bilo isto, ali kad bi baš moralo biti tako, vjerojatno bih se bavila jezicima. Engleski mi je uz glazbu također oduvijek strast.

Kako se osjećaš po pitanju nastupa na ovogodišnjoj Dori, kako se rodila pjesma ”Hideout”?
Ovogodišnja Dora zaista mi je bila iskustvo za pamćenje. Sad kad su se slegnuli dojmovi, mogu reći da sam zadovoljna svime, od nastupa i reakcija na pjesmu do cijelog procesa priprema i druženja s ostalim izvođačima.

“Hideout” je nastala prije dosta godina u suradnji s Rejhanom Okanovićem i Tomislavom Gojanovićem, još u seriji mojih ranijih pjesama “666” i “Na rubu” te je među njima bila prva koja me osvojila. Probali smo više puta raditi hrvatski prijevod, ali jednostavno nije išlo i pretpostavljam da sam je čuvala za posebnu priliku. Kad sam vidjela otvoren natječaj za Doru prošle godine, pomislila sam da je to to, izvrsna platforma za promociju.

Da imaš mogućnost, bi li nešto poručila onoj djevojci koja je prije petnaest godina rasturala glazbenom scenom, osvojila Porine, nastupala na svojoj prvoj Dori…?
Poručila bih joj da se opusti. Ništa nije toliko dramatično i vrijedno brige kao što se čini na prvu.

Znam da je dosta nezahvalno pričati o budućnosti i planovima, a ja ne volim i previše ispitivati o tome, ali otkrij nam ipak djelić ambicija kojima još težiš.
Sad kad sam se aktivirala u glazbi, veseli me naprosto više pjevati i biti koncertno aktivnija. Osim toga, uvijek si želim zdravlje i balans, bez toga nema ničega ostalog.