14
srp
Intervju

Tom Jones: od radničkog pjevača do velške ikone

tom jones, opatija

Ante Batinović i Tom Jones u Hotelu Montreux Palace na Ženevskom jezeru. / privatna arhiva

share

Intervju s Tomom Jonesom: od radničkog pjevača do velške ikone

Uoči nastupa u Opatiji na Ljetnoj pozornici 18. srpnja 2022. možda nije zgorega pročitati neku vrst ispovijedi Toma Jonesa veteranu glazbenoga novinarstva Anti Batinoviću.

U karijeri sam intervjuirao stotine glazbenih imena, niz divova i nije uvijek išlo lako i brzo, ali s Tomom Jonesom bilo je to posebno teško i dugotrajno. Naime, on inače uopće ne daje intervjue. Čak nije pomoglo kad sam menadžmentu javio da sam spreman doći u Montreux gdje je nastupao na Montreux Jazz festivalu 2017. godine. I tek kad sam poslao životopis sa skraćenom listom intervjuiranih – od Davida Bowieja do Micka Jaggera, Nicka Cavea i Johnnyja Casha – intervju je konačno odobrio.

Primio me vrlo srdačno u posebnom salonu hotela Montreux Palace gdje su odsjedali – pa i radili i pisali – Vladimir Nabokov, Ernest Hemingway, Ray Charles, Miles Davies, Quincey Jones i Aretha Franklin, a i bogata aristokracija željna ladanja na švicarskoj rivijeri na Ženevskom jezeru.

Interpret za vječnost

Intervju sam započeo pitanjem kako mu je uspijevalo od prvih dana uvijek biti svoj, premda nije autor pjesama. Svaka mu je izvedba toliko upečatljiva da i ne razmišljaš o tome da je pjesmu napisao netko drugi, već misliš da je upravo on autor.

„To je nešto što sam uvijek činio, a činim i danas. Primjerice, kad čujem neku pjesmu na radiju i poželim je izvesti i snimiti, najprije želim ući u strukturu pjesme, a ne u sve detalje. Samo se želim upoznati s melodijom i tada joj dati svoj pečat. Uvijek sam tako radio i nastojim ljudima koji su na početku karijere pojasniti taj princip. Kao nekadašnji sudac u žiriju natjecanja The Voice UK uvijek sam natjecateljima naglašavao da ne smiju zvučati kao originalna verzija tuđe pjesme. Moraju pjesmu učiniti svojom, ne kopirati original.“

„Kao pravi klinac iz pedesetih godina, u početku karijere naravno da sam izvodio glazbu pedesetih. U kasnim tinejdžerskim godinama izvodio sam repertoar Jerryja Leeja Lewisa, Little Richardsa i Elvisa Presleya, i to je bilo sasvim uobičajeno za mene. No, kad sam iz Walesa trebao ići u London zbog pravog početka profesionalne karijere, nisam mogao izvoditi njihove originale. Trebao sam imati nove pjesme, originalne pjesme, imati originalne pjesme iz prve ruke, što bi se reklo. Ja to nisam imao, niti mi je imao tko stvoriti takve pjesme s obzirom na to da je većina bendova tada imala vlastite pjesme i naravno da bi ih oni najprije snimili i objavili za sebe.

Nisi mogao dobiti pjesmu Micka Jaggera i Keitha Richardsa ili, recimo, Beatlesa. Tako da sam se morao poslužiti dostupnim pjesmama. Kad sam snimao demo za pjesmu ”It’s Not Unusual’‘, odmah sam znao da će biti hit. Bilo je nešto u njoj. Moj menadžer je rekao kako to nije rock pjesma jer je suviše blaga. Rekao sam da je moramo učiniti što privlačnijom i čvršćom.

Sugerirao sam producentu u studiju da pjesma mora biti ‘nabrijana’, da ubaci gitaru, iako to nije rock pjesma, ali da moramo dobiti taj zvuk. Pokušali smo to izvesti, ali opet je nešto nedostajalo. Aranžer Les Reed dosjetio se puhača i ljudi su me počeli gledati kao pjevača s  puhačkim orkestrom iza sebe. Na kraju je to bila pop pjesma s kojom sam se mogao probiti na scenu. I tada sam mogao početi realizirati ideje s rhythm’n’bluesom i rockom.

Druga pjesma ”What’s New Pussycat” još mi je više otvorila vrata uspjeha. No, počeo sam se hvatati za glavu od čuda i bijesa. Što ja imam s pjesmom Burta Bacharacha? To me još više odvlači od r’n’b-a kojem stalno stremim. Ta je pjesma još dalje od mojih želja nego ”It’s Not Unusual”. No, uspjeli su me nagovoriti da je snimim. Burt Bacharach je rekao da imam snažan glas i da to jest smiješna pjesma za smiješan film, ali da mogu pjesmu ‘podići’.

Na kraju sam je pjevao onako jako energično, toliko da je zvučalo kao da režim. Uvijek sam u izvedbu nastojao ugraditi soul, rock, pa čak i kad bi bila riječ o tipičnoj baladi. Tako je bio i slučaj s pjesmom ”Delilah”, iako uopće nije bila rokerska. Uvijek nastojim dodati žar u svoje izvedbe, energiju, sirovu energiju…“

tom jones, opatija

Tom Jones u Opatiji

Velški Kralj vs. Kralj Vegasa

Dok je kao klinac pjevao po velškim klubovima, znao je Tom Jones svom društvu reći kako će on jednoga dana biti s Elvisom Presleyjem, što je izazivalo salve pogrdnog smijeha. No, to se ubrzo i dogodilo. Ne da se našao s Elvisom, nego i postao prijatelj, kao i s Jerryjem Leeom Lewisom i Frankom Sinatrom. Svi su ga doživljavali kao rock pjevača.

„Čak mi je i Otis Redding, genij crnačkog soula, rekao: ‘Svi mi soul pjevači pokušavamo činiti ono što ti radiš i kako radiš’. S Elvisom sam se, pak, najprije upoznao u jednom studiju za snimanje. I znate što mi je prvo rekao? Kako, dovraga, uspijevam tako pjevati, i pjevaju li svi u Walesu tako dobro i originalno? Odgovorio sam mu kako je on najviše kriv za način na koji i kako pjevam.“

Tom Jones nije u Walesu imao tu priliku kao Elvis u Memphisu.

„Nisam mogao tu glazbu slušati uživo, ali jesam na radiju. Kad bih čuo Mahaliju Jackson trnci bi me prošli. Mi smo neke pjesme pjevali u crkvi u Walesu, ali kad bih ih čuo u njezinoj izvedbi na radiju odmah sam shvatio da ona to drukčije interpretira, pa sam i sâm počeo pjevati kako je to ona radila. Kako je samo ona doživjela te neke pjesme…

U školi bih pjevao ”The Lords Prayer” na način da me profesorica pitala zašto pjevam tu pjesmu kao crnačku duhovnu glazbu i koga slušam, a ja sam, naravno, odgovorio Mahaliju Jackson. To je ona komentirala: ‘Jedno je slušati, a drugo uspjeti ubaciti ugođaj gospela, što si uspio.’ To nije bilo nimalo velški.“

Jednom prilikom Frank Sinatra je bio na nastupu Toma Jonesa u Las Vegasu. U isto vrijeme i za istim stolom u trenutku ugodnog druženja, Sinatra je zapitao Jonesove roditelje: „Kako i od čega ste napravili ovakvoga genijalnog sina?“

Otac je odgovorio: „Mitchells&Butlers!“ To je bilo omiljeno pivo njegova oca, velškoga rudara koji ga je pio u baru nakon posla. Jedne večeri puno je popio i kad je došao doma zgrabio mu majku, obuzela ga je velika strast i, priča mi Jones, „nakon devet mjeseci – eto mene!“

Las Vegas nije, naravno, poznat samo kao središte kockarske zabave, nego i mjesto gdje nastupaju najveće glazbene zvijezde i koje na neki način smatraju jednim od vrhunaca karijere nastupe u čuvenom Caesars Palaceu. Oni znaju trajati i po nekoliko godina. Naš junak priče Tom Jones bio je 1965. gost u legendarnom showu Eda Sullivana i tom prilikom gledao u Las Vegasu Kay Starr i Kolo sreće.

„Bio sam time oduševljen i pomislio kako bih i ja mogao nastupati u Las Vegasu. Hoteli i klubovi Las Vegasa meni su se učinili poput puno većeg i ljepšeg okupljališta za zabavu radnika kao u mom Walesu. Nekada sam u Walesu pjevao za radnike koji su se okupljali u klubovima nakon posla. No, klubovi u Walesu nisu imali pozornicu, a ovi u Las Vegasu jesu. Pa sam onda i lasvegaške klubove doživio kao klubove za radnike.

Velški radnici ili vegaški bogataši?

Očito je Tom, koji je odrastao u radničkoj obitelji, na meni tog trenutka registrirao silnu nevjericu u ono što govori, pa sam pitao jesam li dobro shvatio da je on u Las Vegasu imao doživljaj radničkog kluba u Walesu, samo na drugom mjestu i drugom interijeru?

„Upravo tako. To mi je bila asocijacija. Bilo je slično okruženje, a ja sam samo pomislio da doprem do ljudi u Las Vegasu kao što sam do onih rudara i radnika u Walesu.“

Žao mi je samo što ovo ne bih mogao prenijeti Davidu Bowieju kojemu Las Vegas nikako nije bio privlačan – dapače, bio mu je odbojan – naročito Elvis u onim šljokicastim kostimima. Bowie je obožavao Elvisa iz pedesetih. Tom je na to analitički reagirao: „Točno. Elvis jest nosio svjetlucava odijela u Las Vegasu, ali ja nisam, kao što nisu ni Frank Sinatra ili Sammy Davis Junior.

Bilo je puno ljudi koji su nastupali u Las Vegasu, ali su pritom ostali svoji. Elvis je valjda osjetio da mora imati takve svjetlucave kostime i naravno da je izgubio imidž iz pedesetih kad je bio u trapericama – frajer! Glazbeno je Elvis ipak na neki način ostao svoj. Na pozornici je čvrsto uz njega bila ritam sekcija, a malo dalje orkestar. Kad već govorimo o ovom razdoblju treba istaknuti da su mnogi rock izvođači, nastupajući u Las Vegasu, gubili prvotni identitet i stjecali neki rigidni imidž. To se često događalo.“

U ovom kontekstu znakovito je pismo koje je jednom Tomu Jonesu uputio Pete Townsend, stvarni div u rocku i na to je pismo Jones ponosan: „The Who! Pete mi je jednom napisao u pismu: ‘Tome ti si sjajan jer se ničega ne bojiš. Pjevaš što god poželiš. Mi u svijetu rocka to ne možemo.’“

Sex Bomb Jones

Kad se ničega ne boji u stvaranju repertoara, boji li se možebitnih reakcija djevojaka i žena? Bio je i ostao seks simbol: „To dolazi uz ovaj posao, a bilo je i takvo vrijeme. Tad sam tek počinjao, pa je privlačnost bila i u odijevanju. Nisam to radio proračunato, da izazovem publiku. Bilo je to iz praktičnih razloga. U London sam iz Walesa došao u odijelu s kravatom, odnosno, leptir-mašnom. Bilo mi je stravično vruće na pozornici pa sam skinuo i mašnu i sako, raskopčao košulju… Sve me to sputavalo i tako je sve to postalo dio imidža i posla.“

Za nastupa, naročito u Las Vegasu, žene iz publike ne samo da su mu bacale donje rublje, nego i privjeske s ključevima hotelskih soba. Kakva je bila sudbina tih ključeva s konkretnim brojevima soba?

„Ključeve uopće nisam dirao i hotelsko osoblje je ključeve vraćalo na recepciju.“

Od tinejdžerske ljubavi do 59 godina braka

Posebno se raznježio pričajući o supruzi Melindi Trenchard s kojom je bio u braku 59 godina. Umrla je od teške bolesti raka pluća 2016. godine. Vjenčali su se kad su oboje imali tek šesnaest godina. Svašta je tinejdžer Tom radio da prehrani obitelj dok nije postao jednom od najvećih zvijezda u glazbenom šoubiznisu i tako cijenjeni pjevač među mnogim velikanima.

„Linda me voljela i dobro je znala čime se želim baviti. Odobravala je to i bilo joj je drago i zbog mnogih koji su bili ljubomorni i nisu mi proricali nikakav uspjeh. Ipak, još u počecima, Linda mi je rekla: ‘Što god radio, nikad ne zaboravi da se ja nisam udala za Toma Jonesa, već za Tommyja Woodwarda. I za mene si uvijek samo Tommy i mene nikad nemoj muljati. Linda me uvijek čvrsto držala na zemlji.“


Festival Opatija i Star produkcija 18. srpnja 2022. dovode velikog šarmera i performera Toma Jonesa. Velški glazbenik na sceni je više od 50 godina, a u Hrvatskoj je posljednji put nastupio 2019. u Dubrovniku.

Tom Jones je u karijeri objavio 41 studijski album, a uz to ima 20 video albuma, pet live i 16 kompilacija. Glazbene kritičare posebno su oduševili, što produkcijski, što izvedbom, posljednja tri što je samo potvrda da s pravom nosi titulu jednog od najpopularnijih izvođača u povijesti glazbe. Tomov album iz 1999. godine “Reload”, na kojemu su hitovi “Sex Bomb” i “Mama Told Me Not to Come”, najprodavaniji je u njegovoj karijeri, a na prvom mjestu britanskih top lista prodaje bio je dvije godine.

Tom Jones je jedan od rijetkih izvođača koji je i nakon toliko godina na sceni u samom vrhu glazbene industrije. Upravo zbog doprinosa umjetnosti te promociji Velike Britanije u svijetu, kraljica Elizabeta II. ga je 2006. godine imenovala vitezom i dodijelila mu titulu Sir, a 2012. nastupio je i na njenom Dijamantnom jubileju u Buckinghamskoj palači.

U svojoj impresivnoj karijeri dobio je mnoga priznanja; BRIT Award za doprinos glazbi, Silver Clef za životno djelo, Hitmaker nagradu od američke Kuće Slavnih te prestižnu Music Industry Trust Award.

Ulaznice potražite u sustavu Eventim.

Moglo bi Vas zanimati