Vasil Hadžimanov: „Zadnjih 25 godina nam uspijeva ostvariti odličan kontakt s publikom"

JazzHR Festival Fall Edition: Vasil Hadžimanov Band

Nakon tri dana vrhunskih koncerata od 5. do 7. listopada, jesensko izdanje festivala JazzHR u petak će zatvoriti ponajbolji jazz pijanist regije, Vasil Hadžimanov sa svojim bandom. Ususret koncertu imao sam čast obaviti intervju s njim, u kojem smo se dotakli pregršt zanimljivih crtica iz njegove glazbene karijere.

Foto: Djordje Zivaljevic

Predstavite nam u nekoliko riječi sastav koji će nastupiti na predstojećem jesenskom izdanju festivala JazzHR.

To je grupa koja postoji više od 25 godina, iza sebe ima sedam, odnosno, osam albuma (osmi sada treba izaći). Jedan od razloga zašto nastupamo na JazzHR festivalu jest da predstavimo novi materijal s osmog albuma. Bend čine Bojan Ivković na udaraljkama, Miroslav Tovirac na bas gitari, Branko Trijić na gitari, Viktor Filipovski na bubnjevima, moja malenkost na klaviru i klavijaturama. Također, imamo posebnog gosta, Rastka Obradovića, sjajnog saksofonista. Ovo je jedna elitna ekipa stvarno fenomenalnih i talentiranih glazbenika s ovih prostora – jedva čekamo da predstavimo taj novi materijal zagrebačkoj publici.

Foto Ivana Cutura

Imao sam čast dijeliti pozornicu s gospodinom Tovircem, mogu posvjedočiti da je riječ o basistu kakvi su rijetko viđeni na ovim prostorima.

Što je najgore, može ga se ubaciti kao gitarista ili bubnjara – sve radnje radi!

Jako interesantan sastav! Malo o Vašim korijenima – poznato je da potječete iz glazbene obitelji. Koliko je utjecaja obitelj imala na Vaš glazbeni razvoj?

To me često pitaju – logično je da bilo koja obitelj koja se bavi nekom vrstom zanata ili profesije utječe na svoje dijete, koje onda smatra da bi trebalo nastaviti tu tradiciju. Međutim, u ovom slučaju to zaista nije bilo tendenciozno; niti je netko mene tjerao da se bavim glazbom, niti sam imao obavezu da nastavljam nekakvu tradiciju.

Niti je netko mene tjerao da se bavim glazbom, niti sam imao obavezu da nastavljam nekakvu tradiciju – Ja sam se jednostavno zaljubio u jazz glazbu negdje u tinejdžerskim danima

Ja sam se jednostavno zaljubio u jazz glazbu negdje u tinejdžerskim danima isto zahvaljujući mojim roditeljima i tetki. Oni su u svom ‘arsenalu’ imali najrazličitije ploče najbolje moguće glazbe, ja sam tu otkrio jazz, fusion i svakakvu glazbu, pa me to zaintrigiralo u odnosu na klasičnu glazbu koju sam učio u srednjoj školi. Klasičnu glazbu, naravno, neizmjerno volim i poštujem, ali ja očigledno nisam tip koji bi se mogao profesionalno baviti time. Taj obrnuti sklop postavki – imao sam osjećaj da me stalno netko promatra samo da vidi hoću li pogriješiti, a ne hoću li odsvirati nešto dobro.

Kada ste upisali bostonski Berklee College of Music tako ste klasičnoj glazbi, dakle, zabili zadnji čavao u lijes?

Apsolutno, da. Mada se sada sa Stefanom Milenkovićem, našim sjajnim violinistom, dogovaram da napravimo neke duete pa on kaže da bi mogli nešto i od klasike. Prolaze me hladni trnci kako će to izgledati, no možda se nakon toliko godina i vratim tome, barem u nekom segmentu. U svakom slučaju, to je ta priča. Dogodio se Berklee, pet godina provedenih u Americi, svirao sam tamo s mnogim fantastičnim glazbenicima i naučio dosta toga te se onda vratio negdje 1997. u Beograd i krenuo sa svojim bandom u priču koja traje i dandanas.

Od izdavanja Vašega prvog albuma prošlo je, ako se ne varam, dvadesetak godina – izdan je 2001. Trenutno je aktualan, rekli ste, osmi album. Kako biste u par riječi opisali Vaš razvojni put kroz Vašu diskografiju? Što se tu mijenjalo od 2001. do 2022. godine?

Mi smo, zapravo, prve snimke ostvarili negdje 1995. godine, ali onda kada sam se 1997. godine vratio nitko nam nije želio izdati album u Beogradu. To su te ‘divne’ devedesete kad su se svakakvi ljudi nalazili na čelnim pozicijama izdavačkih kuća. Tek 2001., kad je na vlast došla neka nova garnitura, pojavio se Vladimir Vlada Marković (inače član čuvenog dua Vlada & Bajka, kojeg se sjećaju svi naši stari) i on nam je izdao prvi CD.

To je bio neki patchwork od snimaka sa svih različitih strana: nešto je bilo iz Amerike, nešto iz Srbije, nešto live itd. Međutim, taj prvi album ima neku šarmantnu crtu, neku svoju energiju. Potom smo krenuli raditi albume skoro pa redovno, svake dvije-tri godine – 2003. izašao je Kafanki!, 2007. Broj 3 pa 2009. Života mi itd. Generalno, ekipa se mijenjala, u tom kontekstu nije riječ o kontinuitetu s istim glazbenicima, no, glazbena nit, ideje i razvoj apsolutno imaju neki svoj kontinuitet. Kad slušaš te albume usporedno, možeš čuti taj razvojni put, što moj, a što ljudi oko mene.

Glazbena nit, ideje i razvoj apsolutno imaju neki svoj kontinuitet. Kad slušaš te albume usporedno, možeš čuti taj razvojni put, što moj, a što ljudi oko mene

Foto: Predrag Ilic

Koje umjetnike biste naveli kao svoje pijanističke uzore u svojim formativnim godinama, a koji su na Vas izvršili najveći utjecaj neovisno o instrumentu?

Ako pričamo samo o pijanistima, uvijek je tu ta najjača četvorka: Keith Jarrett, Herbie Hancock, Chick Corea i Joe Zawinul.

U potpunosti se slažem s izborom!

To su moji heroji. Da uzmeš samo jednog od njih i slušaš sve što su ostvarili u životu, imaš glazbe za proučavanje i učenje cijeli život. Tu četvoricu sam uvijek najviše cijenio, a njihov redoslijed nije bitan, nije to natjecanje.

Jedan Vam je najdraži ponedjeljkom, drugi utorkom, treći srijedom…

Tako je! Neiscrpno me inspiriraju i dandanas, kroz sve te faze kroz koje su prolazili i sve suradnje s drugim glazbenicima. Enormno bogatstvo! Naravno, sada možemo i dalje razgovarati i o drugim glazbenicima koji nisu pijanisti, a ima ih milijun koji su me inspirirali, koji ne dolaze iz jazz miljea. Generalno, ova glazba kojom se bavimo jest ta nekakva fuzija različitih stilova, koja se u osnovi oslanja na jazz po slobodi i improvizaciji, dakle, trenutka kada ne znaš što će se dogoditi dok se ne popneš na scenu. No, stilski se svašta događa.

Kako doživljavate recepciju Vaše glazbe u regiji u odnosu na inozemstvo, s obzirom na to da ste dosta nastupali u inozemstvu?

Mislim da je zapravo percepcija ista. Kad god nam se pružala prilika da negdje predstavimo našu glazbu, to je u 98,5% slučajeva ispalo odlično. To sad malo zvuči pretenciozno, kad sâm pričam o tome „kakvi smo mi carevi“, ali ja bih prvi digao ruke od svega da nije tako. Dovoljno je teško baviti se glazbom koja je kreativna, drugačija i umjetnička da onda vidiš da ono što radiš nema nikakvog efekta.

Mi imamo svojevrstan zadatak, kada se to sagleda iz perspektive nekakvoga glazbenog biznisa u odnosu na gdje se nalazimo – imamo instrumentalni bend, to je već jedan veliki minus za bilo kakvu komercijalnu priču, nema pjevanja; imamo glazbu koja se tu i tamo pušta na nekakvim određenim kanalima i radio stanicama (uglavnom internetskim) – slušatelj sâm mora ‘iskopati’ našu glazbu da bi je otkrio.

Na kraju, sviramo autorsku glazbu – nije riječ o obradama te kojekakvim jazz standardima i ljudi to najčešće nikad prije nisu čuli. Da sada ne ureknem nastup u Zagrebu, ali moram reći da gdje god dođemo stvori se taj ‘kontakt’ s publikom, to je stvarno fascinantno, i u tome uspijevamo zadnjih 25 godina.

Pročitao sam da se bavite pedagoškim radom, sveučilišni ste profesor. Kako to doživljavate i utječe li to na Vaše bavljenje glazbom?

Ja sam odavno krenuo s držanjem privatnih satova, onda su me pozvali u Sjevernu Makedoniju na akademiju Štip (Sveučilište Goce Delčev, op. a.) kao gostujućeg profesora jazz klavira i to već traje osam-devet godina. Posljednje dvije godine bio sam gostujući predavač na novosadskoj akademiji, a od ove godine izvanredni profesor, tako da sam se s 49 godina prvi put u životu zaposlio!

Posebno mi je drag zadatak koji sam dobio u Novom Sadu, gdje sam predavao jazz glazbu studentima klasične glazbe

Zvuči čudno u tom kontekstu, no u kontekstu moga pedagoškog rada uopće nije – jako to volim, a posebno mi je drag zadatak koji sam dobio u Novom Sadu, gdje sam predavao jazz glazbu studentima klasične glazbe. U svakom slučaju, to mi je veliko zadovoljstvo i smatram da imam dobar pristup. Posebno mi je interesantan trenutak kada student postavi neko pitanje, čak i laičke prirode, koje ja sâm sebi nikad ne bih postavio. Tako i ja počinjem neke stvari promatrati s druge strane i istovremeno učim sa svojim studentima. Dakle, nije samo riječ o master-apprentice sustavu.

Jako zanimljivo. Za kraj, imate li neku poruku za zagrebačku jazz publiku koja Vas očekuje u petak?

Nemam neku specijalnu poruku, samo ih želim pozdraviti i pozvati ih na koncert! Radujem se i ponovnom susretu s Petrom Ćulibrkom, kojeg sam upoznao u Skopju, tako da publiku pozivam da dođe poslušati i njegov novi projekt.

Zaboravio sam pitati – kako se zove Vaš osmi album?

Zove se Keyf. To je turska riječ ćejf – mislim da se to u Hrvatskoj slabo koristi, no u Srbiji, Bosni, Makedoniji pa i Crnoj Gori ćejf znači nekakav merak, dakle, zadovoljstvo koje ti nešto pričinjava. Tako smo ga nazvali zbog jedne kompozicije s albuma, a i cijelo izdanje je nekako ‘meraklijsko’, dakle ‘za uživanje’.

To bi, dakle, zagrebačka publika trebala doživjeti i iskusiti u petak!

Ja se nadam!

Foto: Predrag Ilić