19
tra
Intervju

Vedran Ružić: „Elementi korišteni pri skladanju proizlaze iz esencije koncepta nestabilnosti"

Vedran Ružić

Foto: Davor Hrvoj

share

Liburnijski glazbenik i vizualni umjetnik Vedran Ružić ostvario je novi multimedijalni projekt 6 metara koji se sastoji od solo albuma, konceptualnog filma te serije instalacija i crteža. Kroz cjelokupni ciklus radova, kako s vizualnog tako i zvučnog aspekta, tema vodilja rušenje je kuća, oduzimanje terena i nezdrav život koji je nametnut izgradnjom novih prometnica. Premijera kratkometražnog filma 6 metara i promocija istoimenog albuma održat će se u četvrtak, 21. travnja 2022., s početkom u 18 sati u Art-kinu Croatia u Rijeci, a iste večeri, nakon kratke šetnje do Galerije Juraj Klović u Verdijevoj 19 B, bit će otvorena prateća izložba Ružićevih likovnih radova.

Film o strepnjom ispunjenom danu na adresi Branka Laginje 28

Nakon prošlogodišnjih izložbi radova nadahnutih zatvaranjem, zabranama i pandemijskim mjerama naziva Forbidden Melody, Ružić se ponovno pozabavio aktualnim problemom, ovog puta skorim rušenjem obiteljskog doma radi izgradnje autoceste. Radi se o duboko emotivnom albumu koji se sluša te filmu koji se gleda i sluša, s knedlom u grlu. O poticaju za stvaranje glazbe koju je uvrstio na taj album Ružić je rekao:

„Na realizaciju projekta 6 metara potaknule su me ove rečenice Johna Cagea, koje sam čitao u knjižnici u vrijeme njegovog osmišljavanja: ‘Gdje god da se nalazimo, čujemo uglavnom buku. Kada je ignoriramo, smeta nam, a kada je slušamo, mislimo da je očaravajuća.’ Nastojao sam osvijestiti problem mnogih ljudi koji proživljavaju nevidljivu mučninu u suživotu s autoputom, dok mnogi drugi istodobno misle: ‘Zašto tu nema još više cesta, kako bih do svoje točke došao čim prije?’ Želim iskazati počast ljudima koji svih tih godina žive u neizvjesnosti hoće li im se jednog dana kuća rušiti zbog novog autoputa ili nove trake ceste, a također želim osvijestiti sve one kojima će ista ta cesta doći u dvorište života, a morat će tamo ostati živjeti jer drugog načina nemaju… Je li progres uvijek bolja stvar?”

Ista tema potaknula je Ružića na snimanje još jednog umjetničkog filma. Naime, prvi je snimio u sklopu multimedijalnog projekta koji je ostvario zajedno sa snimanjem svojeg drugog diskografskog izdanja, CD-a Spiritual Market iz 2016., koji je nagrađen Porinom za najbolji jazz album.

Film, koji je snimio u suradnji s redateljima Irom Tomić i Johnom Kardumom, opisuje put Marka Pola u ulozi imigranta, za koji je Ružić bio koscenarist i u kojem je glumio, a projekt je predstavljao na mnogobrojnim nastupima u kazalištima, art kinima, galerijama, arheološkim lokalitetima te jazz i filmskim festivalima.

Foto: Davor Hrvoj

Tada je sa svojim sastavom svirao uživo uz projekcije filma, dok je film 6 metara, koji je snimio Jan Mastrović, montirao Sanjin Stanić, a redatelj je bio sam Vedran Ružić uz sugestije Morena Baha, zasebno ostvarenje.

„Prije svega, radeći na filmu, htio sam postići konceptualni trenutak odnosno to da je u cijeloj priči bitan dirigent buka autoputa, što je naposljetku i nositelj radnje filma te da sveukupno traje 25 minuta – koliko će biti trajanje vožnje u oba smjera od tunela Učka do raskrižja Matulji”, rekao je. „Film prikazuje neizvjesnost moje obitelji od jutra do mraka, jedan dan na adresi Branka Laginje 28. Cilj je bio učiniti isto i s glazbom te je bitno bilo postići tu duljinu trajanja albuma uz improvizacije i kompozicije koje su nastale od kada je započeo rok odbrojavanja za seljenja s adrese, iako je nevjerojatno da unatoč kratkim rokovima ni procjenitelj ni isplata još nisu stigli u pet domova koje su na trasi rušenja.”

Radeći na albumu slušao sam promet koji je bio suučesnik u stvaranju kompozicija

Iako se radi o iznimno bolnim i mučnim životnim situacijama, Ružić je kroz album i film te snažne emocije uspio sugestivno prezentirati u svojem umjetničkom stvaralaštvu.

„Htio-ne htio, iako više ne živim na toj adresi, dio sam priče s obitelji u kojoj se svakom naraštaju nameće cesta, a buka te tjera u zatvaranje u dom, dok te naposljetku novi autoput ne potjera sa zemlje do kraja; tako iz generacije u generaciju…”, rekao je. „I tako, dok se ne makneš, punih četrdesetak godina. To me je potaknulo da iz sebe izvučem preostalu glazbu vezanu uz dom te da snimim još jedan album u studiju moga brata, Highway, koji je udaljen šest metara od autoceste i uskoro će biti srušen. Kako vježbam tai chi, tako učim procesirati energiju u umjetničko stvaralaštvo. Tako je bilo i ranije dok sam to radio nesvjesno, ali sada nekako shvaćam da je to jedini način da iz svega nastane nešto smisleno. Zbog toga i mojega multimedijalnog pristupa radu nastojim i u ovakvom projektu naglasiti povezivanje umjetnosti.”

Foto: Davor Hrvoj

Važan je element ovog projekta zvuk, onaj njegovog glazbala, ali i onaj koji predočava šumove, buku, zvonjavu zvona… Kontrabass je svirao samo u jednoj skladbi, Adio Puhari (Puhari su dio Matulja), dok je bass gitara zastupljena na preostalih sedam. Budući da se koncept priče vrti oko rušenja kuća, „otimanja” zemljišta te iseljavanja ljudi zbog nove autoceste i izgradnje novog Tunela Učka, u nekim se kompozicijama na trenutak može čuti i istarski prizvuk koji ga je potaknuo na prikaz povezivanja Istre s ostatkom zemlje u improvizacijskoj, jazz maniri.

„Elementi korišteni pri skladanju i osmišljavanju zvuka proizlaze iz esencije koncepta nestabilnosti, za koji prije nisam čuo, nego mi je tako sinulo u jednom trenutku – gudalo na kontrabassu, odzvanjanje željeznog zvuka zaštitne ograde pri udaru te repetirajući zvukovi prilikom prolaska kamiona”, objašnjava Ružić. „Zvuk glazbenih kompozicija je eksperimentalno odsviran na bas gitari i kontrabasu te na limovima različitih veličina. Za mene je ohrabrujuća činjenica da sam odlučio ogoliti svoju glazbu do same srži, kao kod rušenja kuće kada ostaju samo stupovi nositelji. Nekada cestu nisam čuo, ali kada sam se jednom odselio u mirnu Jazz konobu kod Boćota iznad Lovrana i potom se vratio kod mojih, bilo mi je neshvatljivo da sam tako živio cijelo vrijeme uz brzu cestu pod prozorom. No moji su nastavili živjeti u simbiozi s time, kao i dotad. Ljudi se priviknu, iako to nije zdravo. Radeći na albumu ponovno sam započeo slušati promet, ali sada kao suučesnika u stvaranju kompozicija. Valjda je to vezano s posljednjim pozdravom.”

Foto: Davor Hrvoj

Asfaltni requiem kao pobijanje projekcijskog postojanja

Vedran Ružić je album 6 metara odlučio snimiti u studiju svog brata, također cijenjenog glazbenika, Zvjezdana Ružića koji je producent ovog projekta i u izvedbe se uključuje povremenim udaraljkaškim intervencijama. U tom je studiju već snimio dva svoja albuma: Night Speaking koji je ostvario s pijanistom Zvjezdanom Ružićem i bubnjarem Tončijem Grabušićem te Spiritual Market s gitaristom Pavlom Miljenovićem, bubnjarem Adrianom Bernobićem i saksofonistom Mariom Bočićem.

„Sve je krenulo u tom studiju, dok smo bili mulci, na prelasku iz osnovne u srednju školu, i počeli svirati u gaža bendu. Tada je to za nas bio cijeli svijet, svaka nova naučena pjesma bila je uspjeh. U međuvremenu su nastala još dva albuma kod drugih producenata, da bi se ovoga puta vratio na početak i odlučio snimiti solo izvedbe s basom, instrumentom koji sam započeo svirati na nagovor brata i to upravo na mjestu gdje je nekada bila garaža, a kasnije je nastao profesionalni Highway studio. Brat i ja uzeli smo moje stvari te smo na moju viziju arte povere, muzike nestabilnosti, slučajnosti elementa buke prometa, odlučili stvarati groove prema feelingu kako smo zajednički čuli moje skladbe svirane basom.”

Budući da je i likovni umjetnik, Ružić uvijek glazbu stavlja u korelaciju s filmskom i likovnom umjetnošću. Tako je bilo i u osmišljavanju ovog projekta. Među radovima koje će prikazati na izložbi u Rijeci bit će i Crteži žalbi u kojima je ostvario scene građevinskih radova preko preslika brojnih žalbi građana upućenih nadležnim institucijama vezanih uz buku, smrad, zagađenje te ekološki i društveni aspekt utjecaja širenja ceste na stanovništvo te prirodu.

Ideja koju razvijam za jedan medij potiče me na osmišljavanje poveznice s drugime, jer na to gledam kao na samopovezljivo. Tako mi je ta interakcija sve više počela bivati spontana. Najprije je nastala ideja 6 metara kao nositeljica buke autoputa, a interakcija vizualnog i glazbenog nastajala je putem. Primjerice, u osmišljavanju jedne scene filma ispitanici iz moje obitelji projicirani su s vijadukta na autoput te im promet neminovno nadvisuje govor, dok vozila prelaskom ne uočavaju pregaženu sliku, već im svjetlom u noći pobijaju projekcijsko postojanje. To je bio trenutak koji je bio okidač da se u tom trenutku pozabavim idejom da načinim kalupe nalik na sadnice pune asfalta i načinim Asfaltni requiem. Tada sam se dosjetio i osmislio kompoziciju pod nazivom Branka Laginje 28.”

Foto: Davor Hrvoj

Performans čiji sadržaj moram cenzurirati predstavio je totalni Berlin Undergound

Ružić svoj kreativni naboj puni u prirodi, na obroncima Učke gdje živi, kao i na čestim planinarenjima, ali i u Berlinu koji je ponovno posjetio početkom ove godine. Osim što se predstavio svojim radovima, taj posjet gradu umjetnosti nadahnuo ga je na stvaranje vezano uz ovaj projekt, ali i ono s područja likovne umjetnosti.

„Ovoga mi je puta boravak na rezidenciji Fur alles mogliche puno koristio. U tom sam gradu istraživao muzeje, galerije, grad općenito. Tamo se sve više osjećam kao doma. Oduševio sam se galerijama i muzejima koje sam posjetio: Gropius Bau, Sprtuh Magers, Daimler art collection, Alte nationale galerie. Osim toga zapanjio me jedan ludi događaj održan nasuprot ateliera u kojemu sam boravio. Tada sam vidio totalni Berlin u pravome izričaju. Bio je to događaj sa svim i svačim, gdje si mogao kupiti što god hoćeš, gdje su ljudi bili otkačeno obučeni, gdje je DJ puštao neku svoju luđačku glazbu, gdje je jedna osoba čitala tarot, dok je druga tetovirala, a treća prodavala svoje kolače. Potom, spuštajući se u podrum, naiđem na performans pod nazivom ‘Bum fun’. Sadržaj performansa moram cenzurirati, ali sam naziv dovoljno govori, ha-ha. Znači, totalni Berlin Undergound kojega sam rijetko sretao, a te nedjelje popodne to sam doživio, ni više-ni manje, već u istoj ulici koja je inače bila totalno uobičajena.

U Berlinu sam, učeći o umjetnosti, proučavao razvoj svoga rada te odlučio napraviti četrdesetak crteža žalbi, odnosno crteža nacrtanih preko žalbi ljudi koji nikada nisu dobili bukobrane, kojima je otuđena zemlja još u ondašnjem sistemu, a tako i u novome, koji žive u nezdravoj okolini, koji se brinu za krhkost ekosistema uz cestu… Upravo sam preko tih listova stvarao radove sa scenama koje se danas odvijaju na toj dionici života. Također, u Berlinu sam po prvi puta prezentirao svoj film, kao i neke nove skladbe koje su odzvanjale u prostoru izložbe, dok su na zidovima bili postavljeni crteži žalbi. Bio je to divan događaj koji je okupio podosta ljudi i izazvao zanimljive reakcije, a održan je ususret otvorenju projekta 6 metara u Rijeci. Berlin stalno djeluje na mene, tek ćemo vidjeti kako.”

Foto: Davor Hrvoj

Moglo bi Vas zanimati