10
svi
Intervju

Vesna Pisarović: "Estrada stavlja naglasak na svojevrsni kult ličnosti"

vesna pisarovic

Vesna Pisarović u Domu sportova / Matej Grgić

share

Comeback ili senzacionalizam?

Prošle ste godine na Dori izveli medley najvećih hitova, među kojima je bio “Sasvim sigurna”, i dobili ogromnu podršku publike. Ona Vas je na mrežama opisala čak i kao najbolju te večeri, a pjesmu istaknula kao jednom od najboljih u zadnjih 20 godina na natjecanju. Je li vam ta Dora bila poticaj za povratak ili Brucošijada FERa?

Iako to mediji tako danas opisuju, ne bih ipak ovo nazvala dramatičnim “comebackom” u pravom smislu riječi. Naime, sve ove godine javnog izbivanja od velikih svjetla estrade, ja sam još bila aktivna i prisutna na glazbenoj sceni. Naravno, prvenstveno kroz jazz glazbu, s kojom nastupam na europskim, ali i brojnim hrvatskim i susjednim pozornicama.

Također, sve ove godine bila sam aktivna i u pop glazbi, uz redovne lokalne nastupe, čak i nastupe na festivalima, producentske suradnje s drugim glazbenicima, nebrojena medijska gostovanja, pojavljivanja u brojnim glazbenim emisijama i slično.

Naravno, intrigantnije je ispričati veliku priču o dramatičnim prijelomima i prevratima, pa tako i ovu o velikom povratku. Istina je, nažalost, zapravo puno prozaičnija: već dugo vremena osluškujem reakcije publike na velike pop hitove s početka moje karijere, te usporedo razvijam ideju ne samo o organizaciji jednog većeg koncertnog događaja, već i novom načinu predstavljanja tih pjesama, prilagođavanju nečem suvremenom. Jer ne samo da sam se ja u ovom čitavom periodu prilično promijenila, već se promijenio i čitav glazbeni kontekst, i to prilično.

U tom smislu je i bio osmišljen nastup na prošlogodišnjoj Dori, uz glazbeno rearanžiranje i remix kao polazne točke, ali i uz jedan novi kreativan tim koji je pomno režirao sve detalje scenskog nastupa, od kostima do pokreta i plesa, od svjetla i scene do video zaslona. Dom sportova samo je bio logičan nastavak tog koncepta i te lijepe suradnje.

Kako vi interpretirate povratke na scenu i što mislite zašto ljudi vole dobar comeback?

Ljudi prvenstveno vole dobru dramatsku priču, a comeback je poput nekog klasičnog holivudskog filma ili klasične drame – jedan neočivani obrat, jedan sretan završetak i rasplet nakon tegoba zapleta. U svakom slučaju, nije li comeback u pop glazbi doslovce izmislio Elvis Presley kada je ’68. godine, nakon neuspjeha u filmskoj industriji, te nasuprot galopirajućih trendova rock’n’rolla, uprizorio divan povratak šlagera u novom ruhu?

Kako danas gledate na činjenicu da su Vaši nastupi ljudima u kategoriji legendarnih?

Možda se tu više stvorio neki mit, upravo iz razloga što sam na velikim pozornicama doista nastupala tako rijetko – ali i zato što sam, za razliku od moje estradne generacije, ipak bila puno manje medijski aktivna svih ovih proteklih godina. Zapravo, nikada nisam bila doživjela niti prihvatila medijsku transformaciju estrade u prostor društvenih mreža i novih medija, uz pojavu novih oblika instant celebrityja i instagram influensera. Svoju umjetničku i medijsku karijeru doista prvenstveno gradim isključivo se doživljavajući kao glazbenica – sve ostalo je suvišno.

„Uvijek sam više preferirala jednu rezerviranu medijsku sliku glazbenice“

Što su za vas pop, estrada, a što jazz u kontekstu izvođenja glazbe? Mogu li se ove tri kategorije dodirivati?

Pop i jazz su svakako načini glazbenog performansa, doista vrlo različiti, čak i nespojivi. Iako svaki od njih ima svoje putanje i svoje čari. Svoje velikane i svoje mađioničare. Estrada je dio šoubiznis industrije: to je jedna velika medijska proizvodnja slika, gdje je glazba tek u drugom planu, a u prvom je više naglasak na svojevrsnom kultu ličnosti, na komercijalizaciji intimnog prostora, često vrlo lažnog i detaljno režiranog.

Zapravo, i tijekom mojih estradnih godina, uvijek sam više preferirala jednu rezerviranu medijsku sliku glazbenice ili umjetnice, od sasvim lažnog medijskog prikaza intimnosti celebrityja koji diše u neposrednoj simbiozi sa svim osjećajima publike. Jer ipak, glazba je tu najbitnija: a ona i najiskrenije komunicira emocije.

Kako opisujete snažan kontrast nastupanja pred tisućama ljudi u velikim koncertnim dvoranama u odnosu na intimu atmosferu manjih jazz klubova u svojstvu jazz pjevačice u kojem ste proveli zapravo i većinu staža karijere?

Recimo to ovako: ništa ne može zamijeniti intenzitet i ekstazu nekoliko tisuća ljudi koji u jedan glas skandiraju refrene pop pjesama – ali, ujedno, ništa, također, ne može zamijeniti intenzitet jednog neočekivanog trenutka glazbene improvizacije, koji nastaje na sceni u dijalogu s drugim glazbenicima i publikom.

„Kopiranje i imitacija su vrlo često put k iznimnoj kreativnosti“

Prije nekoliko ste godina objavili album prepjeva Naša velika pjesmarica na kojem interpretirate  glazbeno nasljeđe nastalo od 50-ih do 70-ih godina na prostoru bivše Jugoslavije. S obzirom na bogati korpus pjesama nastalih na području bivše države, postoji li ambicija za daljnjim istraživanjem tradicije u ovom smjeru?

Ideja Naše velike pjesmarice bila je prvenstveno ironijska – dakle, ne toliko kako afirmirati naše bogato glazbeno naslijeđe, već kako od njega stvoriti neke predloške za improvizaciju i glazbenu dekonstrukciju. Baš kao što su to rani američki jazz glazbenici učinili s takozvanim The Great American Songbookom, dakle brodvejskim i holivudskim šlagerima i hitovima, prevodivši ih u jezik be-bopa, u eksperimente jazz improvizacije.

Postupak je dakle prilično modernistički: tradicija je tu zato da je se razara. Ali, sa stranu toga, u pripremama za nastup u Domu sportova, ponovo sam posegnula za nekim od naših velikih hitova i autora, od Miše Kovača i Đorđa Novkovića, do Dine Dvornika – koji doista, kao i mnogi drugi, ostaju za mene nepresušna inspiracija.

U vrijeme kada ste se javili na sceni, trendovi u popu bili su vrlo jasno definirani. Pop pjevačice bile su šablonski proizvod, no Vi ste se vrlo lako i uspješno odupirali tome: plava kosa, koreografirani ples, formulaična produkcija nisu bili koncepti vezani za Vesnu Pisarović. Ipak, vladali ste ljestvicama, osvojili dvije Zlatne i jednu srebrnu ploču. Što mislite u čemu je bila formula šireg uspjeha?

Moram priznati da ne vidim ništa loše u izrazu „šablona“ – jer kopiranje i imitacija su vrlo često put k iznimnoj kreativnosti. Neka neokaljana autorska originalnost sigurno je jedan veliki mit. Tako da se danas ne stidim reći da je moja glazba sama bila svojevrsna šablona – ali možda više kao kopija određenog zvuka koji je bio pitak i prijemčiv, za razliku od tadašnjih agresivnijih trendova.

Možda je to najbolje opisati kao sraz Sanrema i čitave talijanske produkcije, s jedne strane, te trendova dancea i europske elektronske glazbe, s druge. Uz pokušaj domaće glazbene industrije da održi živim čitavo naslijeđe festivalskog melosa osamdesetih, čak i sedamdesetih, usred svih tih novih glazbenih trendova. No u svakom slučaju, suradnja s Milanom Vlaović Kovaček, koja je autorica i producentica većine mojih pjesama iz tog razdoblja, te je zaslužna za njihov veliki uspjeh, svakako je bila obilježena nekom posebnom magijom.

„Pripremam neka nova iznenađenja ‘osuvremenjavanja’ nekih starih uspješnica“

Od 2005. godine niste djelovali kao pop pjevačica. Tada ste objavili zadnji, peti po redu album Peti, ali ovih dana najavljujete novo izdanje. Jeste li već počeli raditi na njemu? Kakvim bi se zvukom on mogao opisati?

Album je još u povojima – a u svakom slučaju, on će biti obilježen jednim prilično drugačijim zvukom. To što smo stvarali u 2000-ima ostalo je karakterizirano jednim vremenom i jednim zvukom, pa čak i jednim snažnim medijskim imidžem teen-popa. Danas teško mogu izravno stati u tu sliku – u najmanju ruku zato što više nisam tako mlada. Ali također i zato što sam se poprilično promijenila u glazbenom smislu, prošavši neke sasvim druge puteve. A da ne govorimo da su se glazbeni trendovi od tada temeljno izmijenili.

Danas me recimo više u pop glazbi inspiriraju umjetnički pristup i eksperiment – ali prava je čar u tome kako nešto manje uobičajeno, nešto drugačije, učiniti široko prijemčivim. U tome mi je, na primjer, danas velika inspiracija legendarni brazilski kantautor Caetano Veloso. A to je bio i pokušaj u Domu sportova, gdje su mnoge pjesme prošle svojevrsno „osuvremenjenje“ kroz nove aranžmane – koje je, sudeći po reakcijama publike i fanova, imalo učinka.

Vesna Pisarović u Domu sportova

Na Petom ste, ako se ne varam, najviše stvarali kao autorica pjesama u odnosu na prethodnike. Sa spomenutim vremenskim odmakom, kako danas na sebe gledate kao autoricu?

Teško mi je zapravo na to neposredno reflektirati jer sam se od 2005. godine toliko sama izmijenila, prošavši potpuno nova glazbena iskustva, prošavši kroz studije glazbe, te na koncu surađujući s nekim od znamenitih svjetskih glazbenika i producenata ne samo u jazz svijetu, nego i u pop i rock vodama. Poput basista Grega Cohena, s kojim danas često radim, a kojega ćete sigurno prepoznati po suradnjama s Bob Dylanom, Davidom Byrneom, Laurie Anderson ili Tomom Waitsom. U svakom slučaju, danas zasigurno glazbi i skladanju pristupam zrelije i metodičnije – no to ne znači da tadašnja inspiracija nije imala nekih magičnih trenutaka.

Kada pišete, kako izgleda Vaš autorski proces? Postoji li nekakav pjesnički ili skladateljski ritual ili obrazac?

Jedan svakodnevni postupak koji sam usvojila kroz dugogodišnje bavljenje jazz glazbom jeste važnost „treniranja“ uha transkripcijom. Tako da skladateljski dan uvijek počinjem „prijepisima“: pokušajima analiziranja i samostalnog notnog zapisivanja neke tuđe skladbe, motiva, melodije. A inspiracija tu može biti raznolika: od klasične glazbe, do brazilske choro gitare, brodvejskog šlagera u interpretaciji Nat King Colea, ili pak pop rock uspješnice. A nakon što točne note sjednu na papir, ne samo da se uho „otvara“, već i um postaje kreativniji.

Koji su vam sada planovi nakon ovog nastupa u domeni pop glazbe?

U prvom redu, prije nego što bih publici predstavila sebe u jednom sasvim novom pop zvuku, zapravo bih nastavila tražiti načine povezivanja svega onog prošlog s onim nadolazećim i s onim što smatram suvremenim. Tako da za početak pripremam neka nova iznenađenja „osuvremenjavanja“ nekih starih uspješnica u sasvim novom ruhu.

Vesna Pisarović u Domu sportova

Na nastupu ste imali goste među kojima su bili i puhači koji su izveli redefiniranu glazbu pjesme “Bježi od mene” koja je dobila jedan romski prizvuk, čak i prizvuk sevdaha. Možemo li očekivati istraživanje ovakvog zuka u skoroj budućnosti?

Možda ste to ipak bili donekle drugačije doživjeli od toga kakva je nam bila sama nakana. Naime, aranžman duhačkih instrumenata za nastup u Domu sportova potpisuje, uz mene samu, i Mak Murtić – a cilj je bio da se zapravo malo i udaljimo od Balkana, te da naglasimo druge inspiracije limene glazbe koje su bile presudne za našu zabavnu glazbu, poput Meksika u dalmatinskom šlageru.

U svakom slučaju, čitav taj dio koncerta, koji je počeo s Linđom, trebao je na jedan razigran način naglasiti neizbježne folklorne elemente. Ali tu treba biti i precizan, jer folklora ima koliko i regionalnih specifičnosti – i koliko se oni često miješaju i stvaraju hibride, toliko i znaju ostati vrlo specifični. Sevdah, na kome sam radila na najnovijem, još neobjavljenom jazz albumu, na primjer predstavlja čitavu glazbenu riznicu za sebe – priličnu drugačiju ne samo od romskih trubača s juga Srbije ili iz Makedonije, već i od čitave turske inspiracije te glazbe.

Moglo bi Vas zanimati