Zoran Šćekić: „Spreman sam predložiti nov pristup podučavanju harmonije za eksperimentalni program u školama"

Zoran Šćekić skladatelj je, glazbenik, teoretičar, inovator, improvizator, jedan od najistaknutijih ovdašnjih autora grafičkih partitura, a odnedavna i pedagog. Klasičar i jazzer, alternativac i znanstveni entuzijast, kompozitor i improvizator, temperamentno netemperiran, Šćekić je dijelom različitih sfera glazbene zajednice unutar kojih se ističe posebnošću interesa, raznolikošću djelovanja i neposrednošću pristupa. Kao naš najveći znalac u području glazbe koja nastaje u nešto drukčijim tonskim odnosima nego što su oni na koje bi netko bio naviknut svirajući u svome bendu, klasičnom sastavu ili preludirajući za klavirom, Šćekić je osnivač i voditelj miCROfesta, festivala koji istražuje i propituje muziciranje unutar tzv. mikrotonalne glazbe.

Glazba je to koja se, umjesto uobičajenim terenom i koracima, kreće skrivenijim sferama osjetljivih glazbenih odnosa, poput kakvih atoma i čestica. Njima naš protagonist i sklada, improvizira, a za takvu glazbu osmislio je i izgradio niz instrumenata. Ove je godine miCROfest prigrlio Muzički biennale Zagreb, u sklopu pretprograma 32. festivalskog izdanja. U našem intervjuu podijelio je prve informacije o tome koji zanimljivi glazbeni istraživači i znalci tom prilikom dolaze u Zagreb, kako miri i usklađuje svoje brojne aktivnosti i interese te ispričao nešto više o – mikrotonalnoj glazbi.

Kad sam bio trojica nas

Počnimo s nečim što se još nije dogodilo – miCROfestom koji se sljedeće godine održava u sklopu pretprograma Muzičkog biennala Zagreb. Nastavlja li se miCROfest kao i do sada ili je dolazak u okrilje biennala nešto promijenio?

Iskazana je određena volja da miCROfest postane integralnim dijelom MBZ-a, no to će se definirati tek u budućnosti, posebno s obzirom na to da je upravo u tijeku izbor novog umjetničkog vodstva MBZ-a. I dalje sam umjetnički voditelj, odabirem i slažem program.

U toj funkciji možeš, dakle, i najaviti program.

Mogao bih ga najaviti, ali konačna verzija ovisi o rezultatima natječaja za financiranje. Ali predstavit ću planirani program.

Četvero pozvanih

Jedan od njih je Finac, Kari Ikonen, koji bi održao samostalni koncert, iako je rekao da bi rado nastupio i s lokalnim glazbenicima u duu ili triju. On inače preuređuje klavir uz pomoć nečega što on naziva maqiano, a to je spravica koja se ubaci u najobičniji koncertni klavir i omogućava da ga u sekundi preštimaš kako želiš. A riječ maqiano dolazi od „piano“ i „maqam“ (makam, ljestvica). Te ljestvice imaju „mikrotonalni štim“, a Ikonen koristi maqame u jazz-improvizaciji.

Drugi je stari prijatelj, koji je bio već na dva ili tri izdanja festivala, Georg Vogel iz Austrije. On je kupio materijale za 3D printer, izradio nacrt i sam isprintao mikrotonalnu klavijaturu naziva Claviton, koja ima 31 tipku po oktavi. Mislim da su bijele tipke u dva reda, a crne u tri. To je takozvano srednjetonsko temperiranje. Ovo što mi danas koristimo je jednoliko temperiranje, a postoji i srednjetonsko, u kojem se polustepen pronalazi kao aritmetička sredina između dva tona. On u tom sustavu i improvizira, svaka mu čast.

Vogel je danas definitivno u vrhu miktronalne glazbe. U Zagreb bi trebao doći sa svojim triom u kojem je, uz njega za clavitonom, još i gitarist (čija gitara ima 31 prag unutar oktave) te bubnjar.

Foto: Matej Grgić

Treći kandidat za miCROfest je voditelj Centra za mikrotonalnu glazbu Zaklade Huygens-Fokker u Amsterdamu, Sander Germanus. Zaklada je nastala kada je neki mornar ostavio sav svoj novac za to da se otvori Centar za mikrotonalnu glazbu. Ondje su i poznate orgulje Fokker. Germanus je voditelj septeta koji bi trebao doći, a ujedno bi održao predavanje, kao i svatko od pozvanih.

I četvrta je pjevačica, Anna-Maria Hefele iz Njemačke. Uvježbala je mongolsku tehniku dvoglasnog pjevanja, pa može tako pjevati i Dvoglasne invencije, recimo. Dva neovisna glasa, ali u razlici od dvije ili tri oktave. Ona lomi alikvote u grlu koristeći vokale. To zvuči fascinantno. Održat će predavanje i radionicu. Bio sam na njezinoj radionici u Salzburgu i za pola sata nas je dovela do toga da smo svi pjevali dvoglasno.

Uvježbala je mongolsku tehniku dvoglasnog pjevanja – dva neovisna glasa, ali u razlici od dvije ili tri oktave, to zvuči fascinantno

Uz ovu četvorku, ja sam peti. Dvije ili tri moje skladbe izveli bi Zagrebački kvartet i kvartet klavira.

Zagrebački kvartet je, znači, primjer klasičnog ansambla koji je otvoren i za drukčiji „štim“.

Da, oni su već svirali na miCROfestu, 2016. Izveli su dvije moje skladbe, za kvartet i klavir, i dobro su svirali.

Mijenja li se nešto u pristupu širih glazbenih krugova miCROfestu i glazbi s njega – ima li više glazbenika koji su otvoreni za drugu ugodbu? Ima li s vremenom i više publike?

Nije problem u otvorenosti, to u stvari zanima svakoga, ali da bi se netko time bavio, mora ipak imati nešto višu razinu tehnike i poznavanja instrumenata.

Na prošlom miCROfestu, koji je održan u nemogućim uvjetima za vrijeme pandemije, trebali smo imati orkestar od dvanaest gudača i tri klavijature. Ali od dvanaestero, samo je četvero ostalo zdravih. Ali uspjeli smo, sa sedmero na pozornici. I svi su oni ondje bili prvi put, osim Ane Žgur i Berislava Antice.

… koji su tvoji redoviti suradnici.

Da, stari suradnici.

Znalo je biti problema s pribavljanjem dozvola za drukčiju ugodbu klavira – za prilagodbu instrumenta „mikrotonalnoj“ glazbi. Ima li ih još, ili ljudi otvoreniji za te opcije?

Ne znam zapravo, za prošli miCROfest upotrebljavao sam klavijature. Na pretprošlom nije bilo problema. Ta se paranoja pojavila uz prvi festival, 2016. godine. Još danas čuvam pismo od HAZU i Muzičke akademije. U njemu je stajalo:

„Poštovani gospodine Šćekić, nažalost, ne možemo Vam omogućiti koncertni klavir za upotrebu i mikrotonalno preštimavanje jer će to uzrokovati višemjesečnu neupotrebljivost instrumenta za standardni štim, a možda i njegova trajno oštećenja.“

Godine 2010. nastupio sam u Varšavi na tamošnjem Sveučilištu Frédéric Chopin jer je ondje bila svjetska praizvedba jedne skladbe za mikrotonalni klavir, koju je svirala Ana Žgur, i neki Jacek bio je štimer za cijeli konzervatorij. Pitao sam mogu li doći, a Ana je predložila da ga snimim kamerom kako ugađa klavir i da ga pitam hoće li to uništiti klavir ili ga učiniti višemjesečno neupotrebljivim.

I stvarno sam ga pitao i rekao je:

„Ne, zašto? Pa mi svaki tjedan imamo goste koji traže drugu ugodbu. Sad nam je bio jedan barokni sastav, recimo. Poslije vas, sutra, nastupa čovjek koji koristi uobičajeni štim.“ I rekao je da za dva sata već „preštima“ klavir.

Foto: Matej Grgić

Mikrotonalno i mikrostepeno

Prije nastavka, predlažem da riješimo važna terminološka pitanja. Zašto, recimo, „mikrotonalna“, a ne „mikrostepena“ glazba? Pa nisu tonovi mali, samo su razmaci mali (manji).

Aha, pa to je jedno te isto. Zaboravljaš, a to je i najčešći razlog zašto ljudi često nude pogrešna rješenja, da riječ „ton“ može imati različita značenja. Ton je akustični fenomen, ali ton je i ime intervala.

Ali prvo značenje prevladava.

A poluton?

Polustepen.

Aha, onda bi bilo mikrostepena. Ili mikrointervalska.

Riječ je o razmaku, a ne o zvukovnom fenomenu

A intervali čak nisu uvijek manji od uobičajenih?

Da, mogu biti i veći. To je imperijalizam jednoliko temperiranog sustava. Jer, pazi, sva glazba je mikrotonalna, i jednoliko temperirana i sva druga. Ali danas prevladava isključivost. Danas se kaže da je sve drugo mimo sustava, čak i ako je mnogo starije, „alternativa.“

Onda može alternativno intervalska glazba!

Da, ali alternativno u odnosu na jednoliko temperirani sustav. Sve što je različito od jednoliko temperiranog sustava naziva se mikrotonalnim. Dovoljno je samo reći da u tom nazivu, mikrotonalni, riječ „ton“ označava interval sekunde. Riječ je o razmaku, a ne o zvukovnom fenomenu. U ovom sustavu imaš sekundu koja je veća, ili manja, nego u uobičajenom jednoliko temperiranom sustavu. Mogao bi se nazvati mikrosekundarnim sustavom, ali to bi bilo zbunjujuće.

Na Microfestu 2018. držao sam predavanje i netko mi je iz publike rekao: „Mi svi znamo da bi to trebala biti mikrotonalitetna glazba.“

Mali, mali tonalitet…

On se referirao na Schönberga, ali naravno da za njegovu glazbu odgovara naziv „atonalitetna“, kad nema tonaliteta, ali nije „atonalna“, jer ima tonove.

Knjigu Five Limit Intervals napisao sam na hrvatskom jeziku i poslao Nikši Gligu, zvala se Mikrotonalna harmonija prirodnih intervala. Našli smo se i rekao je da mu se knjiga svidjela i da nadilazi njegova znanja o tome, ali može mi dati savjete oko terminologije – a zato sam ga i zvao. Rekao je da je prema standardnom hrvatskom jeziku manje-više u redu, ali ako želim novohrvatski, onda već naslov ne funkcionira.

„Vi zapravo ne govorite o harmoniji, nego o novom sustavu”

Pa kako? Kaže: „Vi zapravo ne govorite o harmoniji, nego o novom sustavu. Bolje bi bilo da je nazovete Mikrotonalni sustav, jer čim spomenete intervale, ljudi misle na matematiku, a prirodni intervali će ih asocirati na prirodu, na šumu.”

Kada sam ga pitao za prijedlog naslova, rekao je: „Mikrotonalitetni sustav čiste ugodbe!“ Imao je još nekoliko savjeta i rekao da bi umjesto „akord“ trebalo reći „suzvučje“. Nakon nekog vremena samo je rekao: „Da, i ja to mislim.“  „Što mislite?“ „Pa znam da razmišljate o tome da knjigu objavite na engleskom jeziku.“ I tako je na kraju i bilo.

Foto: Matej Grgić

„Ljudi, ja nisam ovo napisao”

Vratimo se još na ocjenu da je sva glazba – mikrotonalna glazba. Znam da te prije mučilo i to što se mikrotonalnu glazbu pokušavalo nazvati stilom i žanrom.

Mikrotonalna glazba ne govori ništa o žanru. To može biti i reggae i blues i klasika, impresionizam. U stvari, postoje neke vrste glazbe koje ipak ne mogu biti mikrotonalne, a to su one koje ovise o jednoliko temperiranoj kromatici. Kao prvo, romantizam. Romantizam se ili ne može ili se jako teško može izvoditi mikrotonalno. Jedan od ekspresivnih elemenata romantizma su kromatske linije, a ne možeš ih upotrebljavati ako razmak između tonova nije jednak.

Mikrotonalna glazba ne govori ništa o žanru – to može biti i reggae i blues i klasika, impresionizam

Znači, pogrešna je i pretpostavka da se „mikrotonalna glazba“ odnosi na nova djela, na suvremenu glazbu (i, vjerojatno, na onu koja se ne zasniva na europskoj glazbenoj tradiciji)? Nego i na stariju, davno skladanu glazbu.

Jedna od najvažnijih funkcija jest da se tako može svirati bilo koja glazba. Ali mi to već radimo. Bach je napisao preludije i fuge za „dobro ugođeni klavir“. Ali danas ga se izvodi na „jednoliko ugođenom“ klaviru. Bach bi nam danas rekao: „Ljudi, ja nisam ovo napisao!“ Jer da je u moje doba bila ovakva ugodba, ja bih bio napisao samo dva preludija i fuge; jedne u duru, druge u molu. Danas su na klaviru jednako dobro ugođeni i C-dur i Cis-dur. A na „dobro ugođenome“ je Cis-dur bio malo raštiman. I zato je Bach napisao 24, da ispita koji mu tonalitet kako zvuči.

Čini mi se da su moguća dva početna pristupa mikrotonalnoj glazbi: netko joj može prići s matematičke strane, obraćajući pažnju na razmjere i razmake, a drugi je pristup onaj zvukovni – u čemu je drukčiji zvuk u odnosu na uvriježeni sustav.

Naravno. Najbanalniji primjer: rijedak je muzičar kojemu se ne sviđa zvuk slide gitare u bluesu, kada se pogodi ‘onaj’ ton. A tog tona nema na klaviru. Mikrotonalna glazba može se koristiti kao boja, samo po sluhu.

Tebe su i prije zanimali matematički odnosi u glazbi i tako si došao i do drukčijeg tipa ugodbe? Istovremeno si svirao, dakle, doslovno se bavio zvukom, možda si s dviju različitih strana došao na istu temu – drugu ugodbu?

Da, u školama, na akademijama se to ne uči, ja sam slučajno došao do toga. S jedne strane čuješ kako zvuči, a s druge razumiješ zašto tako zvuči.

Imamo li velik broj tonova, pitanje je kako ćemo to odsvirati, jer nismo hobotnice

Najavljujući goste miCROfesta, spomenuo si izradu nekih novih instrumenata. Ona je važan aspekt mikrotonalne glazbe –  na novim instrumentima možda je lakše prikazati, a i izvesti, druge ugodbe?

Kada god se učini pomak, otvore se mogućnosti. Ako dobiješ mogućnost 31. tona po oktavi, a na klasičnom klaviru ih je 12, pitanje je koliko tonova možeš staviti između, recimo, c1 i c2, a da je čovjek još uvijek u stanju odsvirati oktavu. Radi se o ergonomiji, o praktičnosti. Ako imamo velik broj tonova, pitanje je kako ćemo to odsvirati, jer nismo hobotnice.

Foto: Matej Grgić

Postoje različita rješenja, neki sviraju prema gore i prema dolje, na više manuala, ili ovaj koji sam ja napravio, z-board 24×24, ali još radim na tome, s jednim suradnikom, da ga poboljšam, i softver i drugo.

Koliko je (za mikrotonalnu glazbu) važan nov odgoj sluha? Onima koji su naviknuti na jedan sustav ugodbe, pogotovo u školskom sustavu, bit će vjerojatno teže sluhom prihvatiti drugi, od onih koji su je svjesno slušali oduvijek? Kao s glazbama različitih svjetskih tradicija.

Odličan je taj izraz, odgoj sluha.

Da, to kako kod nas pjevaju Istrijani ili Ličani drugima ne zvuči normalno, ali nakon nekog vremena, čuješ čistoću njihovih intervala.

Dobar je primjer Ana Žgur. Kada se zainteresirala za mikrotonalnu glazbu, preštimali smo njezin kućni klavir i svirala je na njemu. Rekla je da se prvih tjedan dana morala tjerati da se zasvira jer je znala kakav će zvuk nastati. Ali onda joj se, kaže, otvorilo uho, i čula je da su to čisti intervali. I nakon mjesec dana bi sjela za klavir u školi, odsvirala C-dur i zvučao bi joj katastrofalno. Tako da to ide u oba smjera.

S vremenom stekneš i takvu vrstu sposobnosti da se prebacuješ iz sustava u sustav i tako slušaš.  Sličan problem imaju apsolutisti kada odu nekamo gdje nije standard A=440 Hz.

Počeci u jazzu

Jazz i rock bili su tvoji početci? Odnosno jazz- i rock-gitara?

Moj je početak rock, da, Hendrix – naravno. Počeo sam svirati kasnije, sa šesnaest. Slušao sam i Djanga Reinhardta, a s osamnaest, devetnaest prešao sam skroz na jazz, završio akademiju u Grazu i zatim se prebacio na kompoziciju. Kroz kompoziciju sam došao i do drugih vrsta glazbe te saznao za mikrotonalnu glazbu.

Je li taj jazz s početaka davna prva ljubav, koja je ostala u prošlosti, ili ga još aktivno sviraš i skladaš?

Da, djelujem u tri glavna pravca: jedan je mikrotonalna glazba, drugi je sinteza improvizirane i zabilježene glazbe grafičkim i hibridnim partiturama, a treći pravac je jazz, naročito fuzija jazza i etna. Kao na nedavnom koncertu Sudar tradicija.

… na kojem si radio aranžmane za nastup Ansambla LADO, Jazz orkestar HRT-a i Sudar Percussion, u Lisinskom. Pritom etno-glazba donosi prirodnu mikrostepenost?

Da, ali to, nažalost, ne mogu interpretirati kada je uključen i Jazz orkestar. Preodgojiti, da upotrijebim tvoju terminologiju, cijeli orkestar na drugu ugodbu, trajalo bi barem godinu dana. Tako da ovo što radim u tom trećem aspektu, jazz-fusionu, radim jednoliko temperirano. Ne upotrebljavam mikrotonalne varijante, ali rabim ih u drugom aspektu svog rada, u improvizaciji, dapače, tamo je velika sloboda i svi smo u izvedbi mikrotonalni.

Dakle, i ti se „šaltaš“, po potrebi. Improvizacija kojom se najviše baviš je hibridna? Nije navježbana izvedba niti je slobodna improvizacija?

Da, hibridna. Pisao sam i magistarski rad na temu Graphic and hybrid scores – synthesis of written and improvised music (Grafičke i hibridne partiture kao sinteza improvizirane mikrotonalne glazbe). Doslovno je riječ o ovome: ne postoji improvizirana glazba koja je posve bez ograničenja. Improvizacija bez ograničenja nije improvizacija, nego izgubljenost. Možda se to može nazvati eksperimentiranjem. Ako se radi o pravoj improvizaciji, neki parametri moraju biti zadani, da bi se ostalim parametrima moglo improvizirati.

Ne postoji improvizirana glazba koja je u potpunosti bez ograničenja

Kada kažemo improvizacija, kolokvijalno, uglavnom mislimo na jazz-improvizaciju ili baroknu, ali nisu to jedine verzije. Može se improvizirati i preko tempa, ne samo preko harmonije.

Znači, važno je za koje parametre smo se dogovorili da nam budu „sidro“, a s ostalima slobodno.

Početak free jazza, album Free Jazz Ornettea Colemana, nije uopće skroz free, ali bilo je važno da se tako nazove i s političke strane. Oni sviraju kao da sviraju standarde, ali nemaju zadane harmonije. Bas i dalje svira standardnu liniju, tempo je jasan, samo su njihove dionice izvan harmonije. Danas se to više ne smatra free jazzom.

U svojim grafičko-hibridnim partiturama neke elemente zapisujem, kao što je, recimo, dinamika, zapisujem motoriku i tko kada svira, u kojoj lagi, u tempu ili van tempa. A ostale elemente ostavljam muzičarima.

Tu možda postoji i aleatorički aspekt – tko zna koji će parametar danas biti zadan?

Mislim da sam maksimalno u partituru upisao dvanaest parametara, ali nekad rabim samo dva. Nekad stavim crnu liniju, što znači da ništa nije zadano, dakle, možeš i ne svirati.

Da se vratim na tvoje „trećine“ – rekao si da je trećina tvojeg rada bavljenje tradicijskom glazbom, koja u startu nije „prekrivena“ jednolikim temperiranjem.

Ako skladbe koje su temeljene na tradicijskim motivima mogu interpretirati mikrotonalno, dapače. Ali, većinom dobijem narudžbe za instrumente kojima nije moguće interpretirati mikrotonalnu glazbu bez ozbiljne vježbe (klarinet, truba, itd.) ili npr. za simfonijski orkestar, kao što je bio slučaj s Pascalom Rophéom pretprošle godine ili za Big Band i LADO i udaraljke (kojima se ne može mijenjati ugodba). Sada sam dobio narudžbu za Tamburaški orkestar. Za njih ne mogu pisati mikrotonalno, oni imaju pragove koji su u jednolikom sustavu ugodbe. A za gudače već mogu, za tromboniste, harfu…

Kada kažeš da je „sve zapravo mikrotonalna glazba“, to zvuči kao da bi trebalo skinuti neki sloj da bi se doista vidjela (čulo) da je takva? Ne baš „trebalo“, ali moglo bi se?

Znaš što bi trebalo: zamisli prozor i ormar koji imaju točno određenu širinu, to je činjenica. I kada gledaš koliko je jedan širi od drugoga, njih se stavlja u odnos prozor:ormar. A što mi danas imamo? Nosimo naočale koje na sebi imaju izvučenu mrežu i sve gledamo po toj mreži, kroz taj sustav. I kada se nešto što gledamo poklopi s tom mrežom, kažemo „to štima“, a ako je negdje između, kažemo, to ne štima. A zapravo ništa od toga nema mrežu, samo je mi imamo na očima. Trebalo bi skinuti te naočale, samo za glazbu.

U školi učimo harmoniju po sustavu koji je razvijen prije nego što se počeo rabiti jednoliko temperirani sustav. I učimo harmoniju prema ondašnjim pravilima: i dalje imamo ista pravila, a zapravo imamo drugi sustav.

A mnogi će reći da oni to ionako ne čuju.

Da. Ne čuju jer nikada nisu imali priliku čuti, ali kada ja to odsviram na ovom svojem instrumentu, odmah će čuti. Radio sam eksperimente s ljudima koji nisu muzičari i odmah su primijetili razliku. I to sitnu razliku, petine polutona.

S time da su možda ne-glazbenici i manje opterećeni time što čuju, odnosno što bi trebali čuti.

Da. Znaš da u jednom tonu, u alikvotima imaš sadržane sve tonove. To je prirodna intonacija, mikrotonalna. Razlika se ne čuje toliko u melodiji, ali ispitao sam više ljudi i svi su uvijek čuli razliku u akordima. Za prirodni trozvuk su svi rekli da zvuči čisto, mirno, a za ovaj na uobičajeno ugođenom klaviru su rekli da im zvuči agresivnije.

Promjena u pristupu teoriji glazbe

Čini se da ovdje ima materijala i za psihologiju, ako govorimo o „agresivnosti“ akorda. Jer odakle baš to…

Za psihoakustiku. Svi imaju istu asocijaciju. Osim agresije spominju i nejasnost i titranje. Ma nije čak važna ni psihoakustika, dovoljna je akustika, koja nudi objašnjenje. Kada su frekvencije bliske, ali nisu potpuno jednake, javlja se fenomen koji se njemački zove Schwebung, kao da sad zapjevamo isti ton i ne otpjevamo potpuno isto pa se čuju ti „udari“ tipični za bliske frekvencije. Već kad ih udaljiš do male sekunde, oni prestanu. Te udare mi tumačimo kao nelagodu. Frekvencije i titranje važni su i, recimo, kod gradnja mostova. Sve na planetu ima svoju frekvenciju, ništa nije savršeno tvrdo i rigidno.

U uhu nam je ne samo osjet zvuka, nego i osjećaj ravnoteže.

Sve na planetu ima svoju frekvenciju, ništa nije savršeno tvrdo i rigidno

Misliš da nam je stari sustav objašnjavanja harmonije ostao jer je tako bilo lakše, po inerciji? Što to znači za današnje školstvo?

To je odlično pitanje. Siguran sam da je riječ o inerciji, ali postoji i povijesna nedosljedost u teorijskim i praktičnim aspektima školstva. I dalje se podučava po starom sustavu koji nije kompatibilan sustavu intonacije kakav se danas koristi. I to je jedan od razloga zašto danas nije rijetkost sresti školovanog glazbenika koji nažalost, ne svojom krivicom, tek reproducira notni zapis – bez razumijevanja, interpretacije, a kamoli improvizacije. Inercija je eufemizam.

Harmonija je silno važna, svi bi je trebali savladati ako se bave glazbom, ali treba ih upozoriti da je ovakva harmonija tek jedan segment.

Foto: Matej Grgić

Online trilogija

Čime se još baviš ovih dana i mjeseci? Pripremaš miCROfest, imaš narudžbu za Tamburaški orkestar HRT-a..?

Učim za stručni ispit, za školu. Uz to, imam ponudu američke izdavačke kuće Parma Recordings i Cantusa. Riječ je o trilogiji koja bi ocrtavala ova tri pravca kojima se bavim. Bilo bi to online izdanje. Trilogija bi se sastojala od CD-a i knjige za sva tri navedena područja.

Za etno i jazz dio imam tri i pol do četiri sata snimljene glazbe za razne ansamble i orkestre, to bi bila jedna trećina, a uz to bi išla knjiga koju sam upravo završio, a zove se Skale i modusi u jazz teoriji. Mislim da bi mogla biti produktivno rješenje za pitanje podučavanja harmonije o kojem smo ranije pričali.

Druga trećina bi se odnosila na grafičke i hibridne partiture. Kako napraviti sintezu pisane i improvizirane glazbe, to je posebna tema. Za to drugo područje također imam puno snimaka. Uskoro mi izlazi drugi CD s ansamblom Abstract Construction Collective.

Kako napraviti sintezu pisane i improvizirane glazbe posebna je tema…

Godine 2005. imao sam prvu praizvedbu neke svoje hibridne partiture, koja ima i grafičke i standardne elemente zapisa – izveli su je Cantus Ansambl i moj kvintet, u Mimari. Uz to bi bio objavljen spomenuti magistarski rad, kao knjiga.

Treći dio trilogije odnosio bi se na mikrotonalnu glazbu, naravno. I tu ide CD. Već je izdan album Just Music, sada radimo na novom, imamo više od sat i pol glaz. I uz to idu dvije knjige, Five limit intervals – theory and praxis, koja je već izdana, i druga koju sam sad završio, a zove se The art of spectral groups (Umjetnost spektralnih grupa) koju ću predstaviti kroz predavanje na Biennalu u sklopu miCROfesta. Na osnovu toga pisao sam 2020. svoju skladbu za 36 tibetanskih zdjelica, gudački orkestar i tri klavira. Namjeravam napisati drugu skladbu koja će biti praizvedena na Biennalu, za Zagrebački kvartet i četiri klavira, a na klavijaturi ću imati semplove tih 36 tibetanskih zdjelica.

Čini mi se da će s vremenom postati obvezno za skladatelje i za dirigente da znaju sve o intonacijskim sustavima, što sam i opisao u knjizi Five Limit Intervals– theory and praxis. I uvjeren sam da će jednoga dana pijanisti morati znati sami ugoditi svoj instrument.

Foto: Matej Grgić

Kako se sve vrti oko triju područja kojima se baviš, sjetila sam se onog Pupačićevog stiha, „Kada sam bio četvorica nas“. Samo je kod tebe, „kada sam bio trojica nas.“

Aha… ja sam zasad još na trojici!

Pretpostavljam da velik dio tvoje aktivnosti čine predavanja, o mikrotonalnoj glazbi, ugodbi?

Da, prije pandemije držao sam predavanja u Beču, Izmiru, Moskvi, Kraljevu, Helsinkiju, Londonu, Parizu, Mariboru, Salzburgu. Zatim je sve stalo, ali i ne želim više toliko putovati.

Nedavno si počeo predavati u glazbenoj školi u Ogulinu, kakvo je to iskustvo?

Tek sam nadomak pedesetoj počeo raditi u školi, a da sam znao da je ovako, radio bih to i prije. Predavao sam u različitim oblicima i prije, ali sada sam zaposlen u školi. Moj pristup je inače bio da vidim što ljude zanima – nekoga više harmonija, nekoga aranžmani – i da im to onda približim na onoj glazbi koju oni slušaju.

U školama je tako da dijete koje želi svirati gitaru jer je vidjelo nešto na televiziji, dođe u glazbenu školu i za zadatak dobije menuet. I to je najveći problem u školama jer mladima neki od tih žanrova nisu bliski. Kažem im, menuet je vrsta plesa, plesao se na dvorovima, sviraj to kao ples. Danas ljudi plešu na nešto drugo. Učimo ljude svirati plesove koji se više ne plešu. I jazz je prestao biti plesnom glazbom. U školama se taj „plesni“ aspekt zanemaruje.

Naravno, s učenicima pripremim gradivo koje im je programom zadano, ali važno je da sviraju ono što vole slušati i – plesati.

Nekoliko me ljudi pitalo bih li napisao udžbenik harmonije i improvizacije. Neću jer smatram da se to uči kroz praksu, kroz upotrebu. Kao što ne možeš naučiti voziti automobil iz knjige.

Ali spreman sam okupiti ekipu i predložiti nov pristup podučavanju harmonije, možda za kakav eksperimentalan, izborni program pa da se vide rezultati. I ja sam na neki način rezultat sličnog programa – nisam išao u glazbenu školu, nego me učio otac.
Šteta što još uvijek nemamo jazz-odsjek na Akademiji u Zagrebu. To bi bio idealno mjesto za jedan takav program.

Foto: Matej Grgić

Nije te nikada zanimalo da sam snimaš i/ili produciraš glazbu,  u vlastitom studiju, kao neke tvoje kolege?

Snimanje i produkcija su disciplina i zanat za sebe. Svjestan sam da je glazbeniku tek prednost ako poznaje i taj dio priče ali za sada to prepuštam profesionalcima.

Ipak, tržište bi me moglo dovesti do toga, jer kada dobijem narudžbu za glazbu za film ili kada bih jednom radio za videoigre, moja je glazba za naručitelja preskupa ako je ne snimim sam. Ja napišem partituru, a naručitelj ima dodatan trošak unajmljivanja glazbenika, prostora za snimanje, snimanja, miksa i masteringa. Pa radije ode nekom tko će isporučiti sve “u paketu”. Morati ću i o tome uskoro ozbiljno razmisliti.