Praizvedba Magnolijinih suza Petra Obradovića

Foto: OGV

Vizure Dubrovnika utkane u osorski program ansambla Acoustic Project Strings

Kada sam u četvrtak stigla u Osor, tamošnja je redovita publika još uvijek pričala o izvrsnom recitalu što ga je u utorak ostvario mladi, 23-godišnji pijanist Jan Niković. Pričalo se i o izvedenom, iznimno zahtjevnom programu, a koji je uključivao i djela Scarlattija, Haydna, Debussyja, zatim još i Rahmanjinova, Skrjabina te Liszta, uz (nažalost) tek jedno kratko djelo hrvatskog skladatelja – Preludij Ive Mačeka.

Ovaj mladi laureat brojnih natjecanja, pijanist iz zagrebačke klase Rubena Dalibaltayana, u Osor je došao (i) kao pobjednik Međunarodnog natjecanja mladih glazbenika „Ferdo Livadić“ – nastup na Osorskim glazbenim večerima upravo je dio glavne nagrade na ovom natjecanju (nagrade Ferdo Livadić za najbolju umjetničku osobnost), na kojem je Niković osvojio i nagradu Grada Samobora te Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja. Potonja nagrada uključuje i novu skladbu pisanu posebno za Nikovića, koju ovih dana dovršava Ivan Josip Skender, a koja će biti predstavljena na Nikovićevu recitalu u okviru nadolazeće Samoborske glazbene jeseni.

Foto: Sandro Tariba/OGV

U Nikovićevo sam se pijanističko umijeće imala priliku i sama uvjeriti jer je u okviru Osorskih glazbenih večeri nastupio i u četvrtak, kao solist uz ansambl Acoustic Project Strings. Ovaj gudački ansambl razvio se kao paralelno tijelo ansambla Acoustic Project, a njihov je začetnik i voditelj kontrabasist i skladatelj Dubravko Palanović. I dok Acoustic Project, osnovan 2008. godine, uglavnom svira glazbu koja spaja različite glazbene stilove i izričaje, od klasične do tradicijske glazbe i jazza pa i rocka, Acoustic Project Strings – osnovan 2016. godine – više njeguje klasični glazbeni izraz, uz stalno nastojanje za otkrivanjem i predstavljanjem novih skladbi.

Foto: Sandro Tariba/OGV

U Osoru su prezentirali upravo takav program: dvije skladbe za gudački sastav vrlo prisutne u hrvatskom koncertnom prostoru – 3. simfoniju u D-duru Luke Sorkočevića i Koncert za klavir i orkestar u D-duru Josepha Haydna – te jedno posve novo djelo, praizvedbu skladbe Le lacrime della magnolia (Magnolijine suze), suite za gudače i klavir/čembalo Petra Obradovića, Dubrovčanina sa zagrebačkom adresom, gdje je uz skladateljski rad aktivan kao trubač u Simfonijskom orkestru HRT-a. Sorkočevićeva se simfonija na programu našla u okviru obilježavanja 290. godišnjice njegova rođenja, a i novo djelo Sorkočevićeva sugrađanina Obradovića nosi posvetu tom prvom hrvatskom skladatelju simfonija.

Foto: Sandro Tariba/OGV

Trebala je to biti četvrta praizvedba na Osorskim glazbenim večerima, ali je, nažalost, zbog bolesti mezzosopranistice Eve Zaïcik otkazan program Mayrig (Majci) planiran za 30. srpnja, na kojemu je trebalo biti praizvedeno djelo Palabras skladateljice Sande Majurec. Nadamo se da ćemo ga ipak uskoro moći čuti, možda na idućem festivalskom izdanju.

Novo djelo Sorkočevićeva sugrađanina Obradovića nosi posvetu tom prvom hrvatskom skladatelju simfonija

Ansambl Acoustic Project u Osoru je (izvrsno) vodila Katarina Kutnar, koja je u ovoj prilici zamijenila stalnog koncertnog majstora ansambla, Marca Grazianija, odsutnog zbog drugih glazbeničkih obveza u koncertnim aktivnostima iznimno bogatom hrvatskom (obalnom) glazbenom ljetu. Sorkočevićevu simfoniju otvorili su vrlo mekanim i rafiniranim gestama, svirajući gracioznije no što smo ovu simfoniju možda navikli slušati, bez robustnih gesta koje su u nekim izvedbama već prerasle u manirizam.

Foto: Sandro Tariba/OGV

U prvom stavku (na čijem je početku bilo tek ponešto nerazgovijetnosti artikulacije, koju je ansambl brzo nadvladao usredotočenijim sviranjem) posebno su se istaknule izvrsne prve violine, predvođene već spomenutom koncertnom majstoricom Kutnar i njezinim vibrantnim tonom. Treći je stavak bio obilježen odličnim muziciranjem snažnih, ujednačenih i ujedinjenih gesti; odlučnih, ali lišenih grubosti, a posebno je bila zamjetna punoća zvuka i precizna uigranost dionica violončela i kontrabasa.

Posebno su se istaknule izvrsne prve violine, predvođene koncertnom majstoricom Katarinom Kutnar i njezinim vibrantnim tonom

Izvrsno se stilski i zvučno nadovezujući na Sorkočevića, slijedila je izvedba Haydnova Koncerta za klavir u D-duru, u kojem su Niković i ansambl ostvarili izvrsnu komunikaciju (iako je klavir bio smješten na nezgodnom mjestu iza i iznad ansambla) i prozračnost zvuka i gesti. Niković je djelovao kao da se igra tonovima, spretno i lako, iako je u prvom stavku ipak suviše „gurao“ tempo naglašavajući virtuoznost i svoje tehničke mogućnosti, a činilo se da bi delikatne pasaže ipak suverenije i s više kontrole ostvario uz tek nešto više smirenosti i daha.

Foto: Sandro Tariba/OGV

Naglašeno osjećajna izvedba drugog stavka u potpunosti je razotkrila ne samo njegovu muzikalnost, već i posebnu kvalitetu tona koji je istovremeno čist i briljantan, lebdeći, bez težine, ali i vrlo sadržajan te ekspresivan.

Niković je djelovao kao da se igra tonovima, spretno i lako, iako je u prvom stavku ipak suviše „gurao“ tempo

Ansambl Acoustic Project, koji većinom čine Palanovićevi kolege glazbenici Zagrebačke filharmonije, tijekom cijelog je koncerta održavao zavidnu razinu koncentracije, postižući i vrlo topao, zaokružen zvuk. Njihova su koncentracija i predanost posebno došle do izražaja u posljednjoj točki programa, opsežnom novom djelu Petra Obradovića koje se odvija u sedam stavaka (kao posveta sedam simfonija Luke Sorkočevića) u ukupnom trajanju od gotovo četrdeset minuta.

Foto: Sandro Tariba/OGV

Stavci nose vrlo sugestivna imena – Dolce, Impetuoso, Valzer, Partenza, Appasionato, Gentile i Energico – a jednako sugestivno te naslove dočarava glazba, progovarajući gotovo kao programna skladba koja prati neku (publici nepoznatu, ali zamalo opipljivu) priču. Obradović snažnim i gotovo deskriptivnim gestama stvara vrlo jasne atmosfere, emocije i ugođaje, koji u slušatelju grade vrlo jasnu slutnju nekih nepoznatih, ali osjećajima razumljivih događanja.

Obradović snažnim i gotovo deskriptivnim gestama stvara vrlo jasne atmosfere, emocije i ugođaje, koji u slušatelju grade vrlo jasnu slutnju nekih nepoznatih, ali osjećajima razumljivih događanja

Iako je djelo posvećeno Luki Sorkočeviću, čije glazbene odbljeske čak možemo na nekoliko mjesta i čuti u skladbi, posebno u samoj završnici, kao izravnu inspiraciju za djelo Obradović navodi stihove još jednog Dubrovčanina, pisca Davora Mojaša:

Stordito dai profumi delle rose in fiore, camminava bagnato,
entusiasta e piangente.
Sopra di lui, in alto nei rami, sbocciavano fiori bianchi di
magnolia.
Più tardi raccontò come una volta le magnolie in fiore
versavano lacrime.
E come le gocce profumavano di rose…

Omamljen mirisima rascvjetalih ruža, hodao je pokisao,
zanesen i uplakan.
Iznad njega, visoko u krošnji, rascvjetali se bijeli
cvjetovi magnolija.
Poslije je pričao kako su jednom iz rascvjetalih
magnolija potekle suze.
I kako su kaplje mirisale po ružama…

Glazbeni se tijek ovog novog djela otvara polagano, pizzicato gudača naznačuje kapljice magnolijinih suza iz naslova, a zatim se intenzivira i prerasta (posebno ulaskom klavira) u nemirniji, valoviti tijek, u kojem repetitivna gibanja rastavljenih akorada u kombinaciji s dugim tonovima gudača stvaraju atmosferu tjeskobnog iščekivanja. Impetuoso karakteriziraju oštre, probadajuće geste cijelog ansambla, geste na kojima će – kao i na već spomenutom valovitom, uzburkanom tkivu rastavljenih akorada – skladatelj temeljiti velik dio djela.

Foto: Sandro Tariba/OGV

Obradović maksimalno koristi ansambl koji je pred njim, stvarajući vrlo razvedeno i intenzivno glazbeno tkivo: kako u pogledu zvuka i boje, tako i često u neprestanim gibanjima koja se isprepliću u više planova. Klavir (u osorskoj izvedbi riječ je bila o klaviru, iako skladatelj naznačuje mogućnost izvođenja skladbe i na čembalu) nije tretiran solistički, već je nadogradnja gudačkome korpusu, nekada surađujući s njima, a nekada otvarajući vlastiti narativ, a svakako je vrlo dobro iskorišten element nove i drukčije instrumentalne boje naspram gudačkog tijela. Jan Niković izvrsno je disao s ansamblom, kao da je njihov redoviti član, a treba istaknuti i nekoliko istančanih glazbenih trenutaka koje je ostvario violončelist Petar Kovačić u solističkim istupima.

Obradović maksimalno koristi ansambl koji je pred njim, stvarajući vrlo razvedeno glazbeno tkivo

Među ugođajima i slikama koje Obradović stvara posebno se ekspresivnošću istaknula Partenza, koja slijedi nakon (varljivog) snažnog završetka nemirnog pa i groteskom obojenog Valzera. Duboki, dugi tonovi kojima Partenza počinje oslikavaju mračnu, maglovitu scenu iz čije tame probijaju tek poneki bljeskovi svijetlog klavirskog tona. Visoki vapaji gudača pojačavaju osjećaj nemira, no glazbeno se tkivo postupno kreće ka smirenju, harmoničnosti i toplini, evocirajući osjećaje ljubavi i čežnje.

Zanemarimo li poneke intonativne neusklađenosti na razini ansambla, koje bi se zasigurno smanjile daljnjim izvođenjem skladbe, Petar Obradović, koji nažalost nije mogao nazočiti praizvedbi, zasigurno bi bio zadovoljan razinom angažmana koji su ansambl i pijanist pružili u pripremi te realizaciji ovog izvedbeno zahtjevnog i opsežnog djela.