Obišli smo dva festivala koja konkuriraju za najljepši teren u Hrvatskoj

Ako pitate festivalce koji je najgori dan u tjednu, dobit ćete statistički precizan odgovor: utorak.

Nakon što ste od četvrtka (za najsnažnije primjerke vrste možda i srijede) do nedjelje živjeli u utopiji i svemiru paralelnom ovome, a u ponedjeljak proradi neki iskonski nagon za preživljavanjem koji te zadnjim atomima vrati u vlastiti krevet, utorak te pregazi u deficitu hormona sreće, fizičkim bolovima koji podsjete na blizinu tridesete i vagonom preuranjele nostalgije. A sad to poduplajte.

U posljednjih pet dana zastavicu sam zabila na dva do ranije mi neosvojena festivala, i to dva koja su konkurenti za titulu najljepših festivalskih terena u Hrvatskoj. Ekspedicija je krenula iz Osijeka autom punim do krova i strepnjom od svake uzbrdice prema Donjem Primišlju, gdje se održalo šesto izdanje Bear Stone Festivala.

Kad bih vam najkraće morala dočarati što je taj festival, rekla bih da je to Eden, rajski vrt na Zemlji, s bezbroj Adama i Evi, tik prije nego što se pojavila zmija, jabuka i istočni grijeh. Sastavljen od dva kampa u kojima živi nešto od Woodstocka i 69-e, bizarno plavom Mrežnicom spojenih s festivalskim siteom koji im je kontrast s produkcijskom velebnosti i razrađenošću, Bear Stone se ipak u foto-finišu izborio za titulu prvaka u kategoriji festivalske estetike.

Bear Stone / Valerio Baranović

Čim sam stigla, žalila sam što na njemu ostajemo samo jedan dan, ali zato smo u njemu bili maksimalno učinkoviti: pivo, pivo, kupanje u mršavih dvanaest stupnjeva Mrežnice, trk poslušati lege Klaustro/fonija kako razvaljuju Mill Stage svojom fino prljavom, psihodeličnom bukom na koju je rulja podigla valjda kilu prašine skakanjem i mini šutkom. Ravno s pozornice uhvatila sam Marka Pernačića, njihova frontmena, i s njim razmijenila utiske – jednako opčinjen festivalom i lokacijom kao i ja, kaže da svi koji dođu na Bear Stone postaju njegovi misionari. Najavljuje i dolazak ostatka osječke ekipe iz Purpurnih bašti, koje su u subotu imale takeover Mill Stagea s četiri benda: Vodenkonj, Layka, Badel-Bager i Čuvarkuća, koje sam nažalost jelte propustila, ali pristižu informacije kako su Osjekanovići pravo pokazali kako malu, a kvalitetnu scenu imamo, dok Bear Stone bukerima ide kudos za dalekovidnost pri sastavljanju lineupa.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Glazba.hr (@glazba.hr.portal)

Mrak je pao pomalo pa odjednom, u njemu su nestale sve čarobne instalacije festivala, pojavila se ogromna medvjeđa glava od svjetla kao pečat utisnuta na stijenu iznad. Tu sam večer kompletno uspjela čuti samo TRAVO, Portugalce koje smo koji sat kasnije proklinjali, koji su Jam Stage naelektrizirali svojom psych-garage žestinom, ali onom koju svatko razumije, sviraju odrješito, a bez odlaženja u krajnost (iako je na kraju svake numere zagolicaju), kickovi im pogađaju razlomljeno i neočekivano, što mi uho drži u znatiželji. Nakon njih penju se Ungraven i kreću s introm koji, plot twist, nikada nije završio – sviraju ambijentalni zvukobraz više nego živu glazbu uz pomoć dugog zavijanja žica na gitari i puno syntha, kao da pričaju kitovski pa kompas okrećem nazad prema kampu.

Bear Stone / Nika Kovačević

Tamo sam onda doživjela tri stvari po prvi puta: 1. volonter u kampu koji kasnim pristiglicama pomaže podići šator, 2. na desetke krijesnica (možda ne nikad, ali praktički sam bila uvjerena da su izumrla vrsta) i 3. slušanje utakmice na radiju kampera koja je u nedostatku slike bila jedno od najkomičnijih doživljaja ikad uz degustacije raznih rakija dok nas se okupljalo sve više.

Destinacija broj dva

Nakon nemilosrdnog sna u šatoru, ujutro smo svoju zastavu izvadili i krenuli put finalnog odredišta – Garden u Tisnom, gdje se održao Hospitality On The Beach, drum’n’bass festival koji bi za mene bio, recimo, Meka i Medina. Ostatak ovog izvještaja smatram da je najbolje dati u tematskim natuknicama, jer kako je festivalska ekskurzija odmicala, a kognitivne i fizičke sposobnosti mi opadale, čudno se krene ponašati prostorvrijeme.

Što se tiče samog festivalskog tla. Garden sam se dugo veselila doživjeti, a kako bolje nego u njegovom drum’n’bass ruhu na Hospitalityju. Ono što sam od njega u petak prvi puta vidjela u mraku crno-bijelo, sutradan je bilo u tehnikoloru: trokut razapet između tri stagea, s obalom i plažom kao hipotenuzom. Mislim, kakav efekt ovakva festivalska lokacija mora imati na strance (koji čine 90 % posjetitelja) koji nisu razmaženi privilegijom života i ljetovanja u Hrvatskoj. Produkcijski i infrastrukturno, Gardenu i Hospitalityju nisam pronašla niti jednu manu: šankovi, top-up, toaleti (od kojih su dio prave kupaonice), hrana, ponuda – svega u izobilju i na svakih desetke koraka, reda se brzinom taman da se ne stigneš niti naživcirati i pogledati na sat.

Hospitality on the Beach / Marko Tuđan

Što se glazbe tiče. Za one koji ne znaju, drum’n’bass je moja prva i najveća ljubav koju aktivno prakticiram, tako da su moja prethodna iskustva i buduća očekivanja – poprilična. Hospitality je specifičan po tome što se na njegovom lineupu nalazi krema žanra, a lineup je postavljen tako da većina izvođača ima više setova pa su šanse da ćeš ih sve uhvatiti na tvojoj strani, bez da neke moraš žrtvovati. Slijedi highlight reel setova, jer ako krenem o svemu što sam doživjela, bit ćemo tu do preksutra.

Na subotnjem Hospital 30 Boat Partyju doživjela sam ono što pretpostavljam da religiozni ljudi dožive na misi. Tamo su glavni likovi bili Whiney, britanski d’n’b i grime producent i DJ čiji je set MC-jao besprijekorni P Money, najskuplji od svih. Njih su dvojica lice i naličje novčića: kad na već vrhunsku drambu dodaš ovakvog MC-ja, a uz to si ljubitelj repa, krene se događati neki podražajni zlatni rez, kolizija tvoja dva najdraža svijeta. Ono što smo slušali bilo je tvrdo i fino britanski prljavo, uz P Moneya samo što i bas ne progovori, a atmosfera na brodu bila je takva da bismo sigurno prije poletjeli nego potonuli.

Hospitality on the Beach / Marko Tuđan

Tu sam večer na Beach Stagesu, s kojim sam do kraja festivala najviše srasla, ponovno slušala Pola&Brsyson, koji su u dva sata dali potpuno drugačiji set nego onaj večer ranije u Barbarelli. Moje osobne d’n’b preferencije na strani su mračnog, dubokog i minimalnijeg, a ovaj set bio je kao da sam ga sama naručila, uz povremeni i prijeko potrebni break s mekšim i vokalnim dionicama. Broncu za doživljaj dajem setu Cause4Concerna, čiji d’n’b zvuči kao iz drevnih zapisa 400 godina pr. Kr. – sirov, pretrpan, ljuti techstep, a dovoljno govori da je na timetableu pored vremena i imena u zagradi stajalo i „historic set“. On je bio potpuna opozicija fino brušenoj i ugođenoj glazbi koja se na festivalu većinski servira – set ekvivalentu sobi za razbijanje.

Honorable mentions: odjavni moment festivala za mene je bio još jedan boat party u nedjelju. Zalazak sunca na pučini s Charli Brix, kraljicom d’n’b vokala koja dok DJ-a ima jednaki potpis – nerazrijeđena emocija i nepregledna dubina, nakon koje je situaciju neutralizirao Break. Ovdje se moraju navesti i prvi setovi koje sam u četvrtak čula: DLR, otac bubnjeva i račun koji sam poravnala nakon što je Osječanima ostao dužan za nastup prije dvije godine te Enei, njegov d’n’b ruske škole koji zvuči točno onako kako biste i zamislili.

Hospitality on the Beach / Marko Tuđan

Posljednja i najvažnija stavka na koju se moram osvrnuti: ako vam d’n’b nije stran ili imate barem neki uvid u elektroniku, čuli ste pojam „d’n’b family“. To je ona pupčana vrpca koja me uz drambu isprva zavezala, ali tijekom ovog vikenda taj spomen obitelji zbilja je prestao biti floskula. Tridesetak ljudi s kojima sam tih dana dijelila hostel i zapravo sve ostalo u životu, napravili su me članom svoje bez ijednog pitanja. To je nešto za što sam sigurna da nikad neću znati staviti u riječi – euforija zbog vlastitog i tuđeg postojanja, zbog toga što imate zajedničko osjetilo za glazbu i život općenito, što dijelite trenutak plešući okrenuti jedni ka drugima, s energijom koja se od jednog do drugog odbija i množi, i šalje u krug. U takvom trenutku na jednom od posljednjih setova festivala, jedan od članova moje nove obitelji okrenuo se prema meni i rekao: „Ja sam sad doma.“. To je maksimalni domet riječi po ovom pitanju.

Doma sam bila i ja, više nego sada, kod kuće, u srijedu.

Više fotografija s festivala Hospitality on the Beach pronađite u galeriji našeg Marka Tuđana.