Black Coffee i Ursula Najev u Klubu Kazališta Komedija

Mnogo podijeljenih mišljenja isprovocirao je teško opisivi koncert zadarsko-splitskog jazz sastava Black Coffee koji se zbio u subotu, 13. siječnja, u prepunjenom Klubu kazališta Komedija (ex Kontesa)

Foto: Unimedia/Opis film

Naime, bio je to još jedan u nizu obljetničkih, načelno, jedne poletne ritam sekcije sastavljene od producenta, aranžera i bas gitarista Renata Švorinića te bubnjara Jadrana Dučića-Čiće, koja je tijekom okrugla tri desetljeća postojanja zaradila brojne Porine i ine glazbene nagrade, snimila petnaestak albuma te studijski i uživo surađivala s etabliranim domaćim i stranim zvijezdama poput Boška Petrovića, Arsena i Matije Dedića, Olivera Dragojevića, Zdenke Kovačiček, Gabi Novak, grupe TBF, američkog pjevača Milesa Griffitha, njemačko-liberijskog skladatelja i multi-instrumentalista Georgea Makinta, mađarskog violinista Csaba Deseöa, talijanskog pijanista Tonyja Pancelle, klarinetista Beppija D’Amata, slovenskog gitarista Primoža Grašiča i britanske jazz legende Georgija Famea.

Foto: Unimedia/Opis film

U posljednje su vrijeme Black Coffee često svirali i snimali i s talijanskim harmonikašem Danieleom Di Bonaventurom te s njujorškom pjevačicom haićanskih korijena Martinom Thomas, s kojom su ustalili vokalni izraz započet prije dvadesetak godina sa ženskim klapama, Mendula i Zadranke. Istovremeno je sastav upotpunio i zadarski pijanist Ivan Ivić, na sreću, kao stalni član.

Foto: Unimedia/Opis film

Temeljna boljka

U formi trija nastupili su, dakle, u zagrebačkom klubu, započevši nastup skladbom Cherokee (Charlie Parker) u čast svome mentoru, uzoru i prijatelju, skladatelju i vibrafonistu Bošku Petroviću. Već ta nepretenciozno izvedena uvodna skladba otkrila je temeljnu boljku cijelog koncerta, odnosno prije svega na preglasan i nedovoljno definiran razglas koji je glazbenicima i njihovoj uglednoj gošći, splitskoj pjevačici Ani Uršuli Najev do samoga kraja nastupa stvarao velike probleme.

Foto: Unimedia/Opis film

A nastup je mogao biti doista prvorazredan, s obzirom na odabir najpopularnijih pop, blues i jazz pjesama. Uostalom, sviralo se zabavno, tehnički na način koji je služio pjevačici i samoj glazbi, a ne obrnuto, otpočetka u brojevima (Where do I begin?) Love Story (Francis Lai) i Boulevard of Broken Dreams (Green Day) u kojima se Najev predstavila na virtuozan i do krajnje mjere prezentan, da ne kažem silovit način. Jer, radilo se o iskusnim (pratećim) glazbenicima, koji su bili u stanju suptilno prenositi emocije, od jednog vrhunca do drugog, naglašavati pozadinske efekte, motive i strukture, to jest, zvučati kao koherentna i živopisna cjelina iskusnih znalaca.

Foto: Unimedia/Opis film

Slušatelje se moglo držati u trajnom angažiranom i opuštenom ozračju i sa sveukupnijim, romantičnijim suzvukom, tečnijim solističkim dionicama trojice podjednako pripremljenih instrumentalista, pa u tom smislu i s izdvojenijim vokalnim pasažima nadahnute Splićanke.

Foto: Unimedia/Opis film

U duhu interpretacija i asocijacija

Međutim, izvedba je bila drugačije zamišljena: glazbenici su u nastavku bili još decentniji, u duhu sve neprimjetnije pratnje Uršulinih ambicioznih interpretacija i asocijacija na nesretnu Amy Winehouse, profinjenu Dinah Washington, veličanstvenog Stevieja Wondera, soul izvođače Donnyja Hathawaya i Robertu Flack, nedostižnu divu jazza Ellu Fitzgerald, a djelomično i prominentnu Erykah Badu, unutar iznesenih svevremenskih uspješnica Teach Me Tonight (James Taylor) i What a Diff’rence a Day Makes (Stanley Adams & Maria Grever), Superstition (Stevie Wonder), I Love You More Then You’ll Ever Know (Donny Hathaway), Killing Me Softly (Charles  Fox), Cry Me a River (Arthur Hamilton) i Summertime (George Gershwin).

Foto: Unimedia/Opis film

U svom tom kolažu, tek iznimno se mogao doživjeti stvaran doprinos neponovljivog bubnjara Jadrana Dučića-Čiće, naizgled nezaustavljivog, no samostalno predstavljenog samo uoči drugog dijela koncerta, ili privremenog smiraja rezerviranog za pjevačicu Najev i pijanista Ivića. U tom takozvanom akustičkom setu mogla su se čuti i najuravnoteženija tumačenja, redom, balade Somewhere Over the Rainbow (Harold Arlen), naslovnice Back To Black (Amy Winehouse) i čuvene skladbe At Last (Mack Gordon), iz filma Sun Valley Serenade (1941.), s kojom se devetnaest godina nakon filmske premijere proslavila američka blues pjevačica Etta James.

Foto: Unimedia/Opis film

Predah od jazza

Ukorak sa svime, blaga i nezahtjevna završnica bila je osmišljena s domaćim popom, uz neznatan rizik, jer se većina publike smjesta složila s ponuđenim repertoarom. Doduše, prvi izbor djelovao je poticajno, lirično, poetično i toplo, jer je bila riječ o dopadljivoj pjesmi Zelenu granu s tugom žuta voća (Zdenko Runjić, na tekst Tina Ujevića) neobrađenoj za striktniji jazz ansambl.

Foto: Unimedia/Opis film

Od jazza je, dakle, kao i od dijaloga unutar kojih su se Black Coffeejevci međusobno slušali jednako oštro kao što su i svirali, vjerojatno trebalo predahnuti, dakako, u korist izravnijeg prepuštanja jednostavnijoj glazbi. Sjetom i tugom, ovisno o tome je li bila riječ o Runjićevoj Romanci i Bregovićevim Žutim dunjama. Bilo je tu još koječega, ali za trideset godina ustrajnog djelovanja zadarskih i splitskih džezera na objektivno škrtom dalmatinskom džezerskom polju, posve nebitnog za spominjanje.

Foto: Unimedia/Opis film