Brucošijada FER-a
Majka svih brucošijada ponovno opravdala svoju titulu
Ove subote po 40. put održala se tradicionalno najbolja brucošijada u Hrvatskoj, a i šire.
Hodnike FER-a ispunilo je par tisuća mlađih i starijih studenata, a zabavljao ih je bogat program od 16 izvođača na tri različita stagea. Uz uigrana i etablirana imena sa scene, otkrili smo i neke nove dobre bendove, posebice na samom kraju slavlja.
Nove generacija FER-ovaca svake jeseni imaju najbolji mogući party dobrodošlice, a mi ostali krpamo se jer ovo odavno nije samo njihova brucošijada, nego svačija. Dapače, preraslo je to u tradicionalni studentski mini-festival koji, uz etablirana imena sa scene, nudi priliku i mladim bendovima da se pokažu i čeliče pred malo većom publikom.
Tako smo ove godine u ranijim slotovima na glavnom i sporednom stageu mogli čuti Klaybu, Šizu i Skotnog vraga prije nego veći igrači poput Hiljsona i njegove Prazne lepinje, Porto morta, TBF-a i z++-a stupe na pozornicu. Uz koncerte, moglo se chillati u dvorištima faksa, pojesti burger, natočiti si pivu na automatu, pogledati projekciju u kinu ili zaplesati pod disko kuglom na podiju KSET-a.
Ukratko, pravi mali raj za studentariju.
Prva veća ekipa skupila se za Podočnjake. Dečki iz Kutine munjevito su postali favoriti mlađe domaće publike i tu reputaciju opravdavaju na svakom nastupu. Jedni od rijetkih koji pjevaju bez ikakvog back vokala i potrgaju svaki put. Bilo je vidljivo koliko ih studenti vole jer su mnogi došli baš zbog njih i ranije prekinuli zagrijavanja po parkovima i domskim sobicama. Svaka riječ se znala, gotovo vjerski. Ruke su se njihale lijevo – desno, a noge potkovane uništenim vansicama skakale su gore – dolje.
U isto vrijeme na sporednom stageu vladali su neki novi čudaci obučeni u fratarske halje. Radilo se o Skotnom vragu iz Virovitice. Ukazao se oko 21 sat i zamutio umove pijane mlađarije. Psihodelični prizvuk ovog kleričkog rock projekta zaista je zanimljiva pojava, ali ostavlja mu se mjesta za poboljšanje.
I ne govorim o tehničkim poteškoćama koje su imali s pojačalima, već o sirovom i neskladnom zvuku kojeg bi se dalo još brusiti s tekstualne i glazbene strane. Nespretne kritike suvremenog društva i posprdne erotske priče mogle bi biti temelj jedinstvenog projekta. Samo da ga, recimo, Pater Papula i njegov alter-ego, Doktor Bokčilo, već ne odrađuje izvrsno i popunjava rupu potrebe za ovakvom sprdancijom na sceni.
U sličnom tonu nastavila se večer. Prazna lepinja već je standardno izazvala lavinu psihodeličnih i surferskih rifova pojačanu karizmatičnim vokalistom i saksofonistom – Hiljsonom Mandelom. Ispunili su želje vjernoj ekipi iz Osijeka koja na svakom koncertu preklinje da odsviraju “Slonove“.
Najbolji trap artist na Balkanu oduševljava karizmom i raznovrsnošću koju nam servira u Lepinji. Šuškalo se po dvorištima, a kasnije i obistinilo, da je upravo on misteriozni upitnik na rasporedu. Oko ponoći je raspametio okupljene na sporednom stageu nakon Bore Balboe koji je također odradio izvrstan nastup i upotpunio prijeko potrebnu žeđ za trap beatovima viđenu na svakom većem događaju.
Dok je Lepinja rokala na glavnoj pozornici, u hodniku kod sporedne stvorio se i prvi tradicionalni čep na hodniku faksa. Stari punk znanci i miljenici generacija studoša, Mašinko, dokazali su da nikad neće prestat biti relevantni i voljeni od strane mladenačke publike. Njihove poletne i vesele himne savršena su podloga za studentsku feštu natopljenu pivom i Jegerom.
Porto morto predstavio je svoju pedesetočlanu postavu dok je Bore Balboa stvarao kaos na drugoj pozornici. Obučeni u vanzemaljske kostime, izveli su uobičajeni, kvazi-art, cirkus koji skreće u milijun smjerova.
TBF ime je koje se, uz z++-a čekalo. Odabir izvođača na Bruciferu dokaz je da organizatori jako dobro poznaju svoju publiku sačinjenu od zagrebačkih, ali i dalmatinskih, slavonskih i ostalih studenata iz svih krajeva Lijepe naše. I južnjaci i sjevernjaci, a vjerojatno i istočnjaci, vole čuti hitove poput plesnog “Veseljka“, emotivne “Nostalgične“ i “Fantastične“, legendarnog “Genija“ i najveće himne bolikurčine, “Odjeb je lansiran“.
Splitski hit mejkeri pravo su blago hrvatske suvremene glazbe koji s jednakim interesom mogu napuniti jednu brucošijadu, kao i gradske trgove s djedovima i bakama.
Iako je najpoznatiji Osječanin z++ i dalje, očekivano, nepobjediv i bezgrešan festivalski akt, posljednji paragraf posvetio bih čudu koje se dešavalo na sporednoj pozornici. Kao iz paštete, Hilje je iskočio i pred kraj z++-ovog nastupa da otpjeva njihovu suradnju, ali u manjoj dvorani dešavalo se katarzično iskustvo.
Hej Misisipi, gdje si do sad skrivala ovako genijalan bend?
Susjedi iz Beograda, KOIKOI, dali su svaki atom svoje snage našoj publici. Psihodelični indie rokeri i rokerice rasturili su i svima nam, koji smo imali čast naći se na mjestu zločina, raznijeli mozak svojim epskim refrenima, zavodljivim klavijaturama i neodoljivim plesnim dionicama.
Teško je bilo svjesno ignorirati najtalentiranijeg Slavonca na glavnoj pozornici, ali nije mi nimalo žao.
Njihovi singlovi vratili su me u suhousto i bezglavo lutanje po Novom Sadu u šest ujutro prošloga ljeta. Vraćajući se s EXIT-a, glazba ove četvorke stvarala mi je atmosferu na slušalicama dok sam padao s nogu na obali Dunava. Sinoć su me vratili u taj trenutak i natjerali da izvrtim životni film u glavi.
Bez sumnje, bilo je tu fanova koji su došli isključivo zbog njih, ali bilo je i sretnika poput mene koji su se gubili u vrtlogu harmonija i bespućima nekih svojih svemira čije je horizonte tako dobro uglazbio KOI KOI. Dok sam ja bio hipnotiziran, frontmen Marko Grabež bacao je i vrtio svoj prljavo bijeli Telecaster, skakao preko ograde i plesao s publikom.
Bila je ovo vrhunska prilika da se otkrije novi bend i nova, uistinu kvalitetna, domaća indie glazba. Također je bila fantastična završnica jedinstvenog mini-festivala kojem se rado vraćamo svake godine. Čestitke vrijednim volonterima KSET-a na organizaciji!