Bruno Krajcar - suvremeni rapsod Istre

Bruno Krajcar pripada istarskim glazbenicima omiljenim i nagrađivanim zbog toga što se, ponajčešće u sretnom spoju s popularnim žanrovima, niz godina zalažu za popularizaciju istarske tradicijske glazbe.

Istarska rapsodija naziv je koji se višestruko veže uz njegov rad. To ime nosi njegova skladba za klarinet i klavir. Istrian Instrumental Rhapsody zove se i njegov posljednji album, sastavljen većinom od instrumentalnih preradbi postojećih njegovih pjesama. Navodi se da ovim albumom, sada „lišenim jezičnih barijera“, nastoji „približiti svijetu našu, još nedovoljno otkrivenu glazbenu baštinu.“ Konačno, Istarskom rapsodijom odlučio je nazvati i koncert dana 9. kolovoza 2022. u gradu Kastvu, na trgu Lokvina, a koji se održao u sklopu programa Ritam dvorišta na manifestaciji 31. Kastafsko kulturno leto.

Rapsodičnost se možda može uočiti u načinu na koji je Krajcar oblikovao svoju skladbu Istarska rapsodija. Kao i u spomenutom albumu Istrian Instrumental Rhapsody koji Krajcar opisuje kao „niz kontrastnih skladbi različitih boja, raspoloženja i tonaliteta, objedinjenih jedinstvenim glazbenim zvukom istarske ljestvice.“ Što se mene tiče, koncert u Kastvu kao da je otkrio drugu stranu zbog koje on nosi svoje ime.

Krajcarovo sugestivno izlaganje riječi, ono je po čemu se mogao doimati kao kakav suvremeni rapsod

Riječ grčkoga podrijetla, rapsodija, bila je nekada naziv za recitiranje pjesama, naročito epskih. Krajcarovo sugestivno izlaganje riječi, ono je po čemu se mogao doimati kao kakav suvremeni rapsod. Riječ je, doduše, gotovo uvijek bila praćena Krajcarovim klavirom, pa čak i dok bi pozdravljao publiku ili tumačio čije će stihove izvesti. A dok bi i izvodio određenu pjesmu, glumački Krajcarov nerv i moć uživljavanja u različite uloge, čas romantika, čas bonvivana, zamaglili su granicu između recitiranja i pjevanja. Riječ toliko uvjerljiva da se zaboravi na to da je donosi tako ugodan i jasan tenor ipak se rijetko čuje.

Čini mi se da su stihovi kao pobuda glazbi, i uvjerenje s kojim ih on donosi, neke od vrijednih karakteristika Krajcarova rada i da bi upravo bilo šteta glazbu lišiti riječi radi ‘univerzalnog’ razumijevanja. Motive određenih stihova Krajcar je iskoristio kako bi se prilagodio lokalnoj publici, ali je i poveo na putovanje Istrom (od Kastva, dakle, do Raše, Raklja, Pule). Od početka koncerta, činilo se kao da je poezija u centru pažnje. Kako je objasnio Krajcar, u razmišljanju o tome kako započeti koncert, pomogao mu je Vladimir Nazor, kojeg je „susreo šetajući gradićem Kastvom“. Osim Nazorovih himničnih stihova, izvodio je one Mate Balote, Daniela Načinovića, Arsena Dedića, uz, dakako, mnoštvo vlastitih.

Stihovi kao pobuda glazbi, i uvjerenje s kojim ih on donosi, neke su od vrijednih karakteristika Krajcarova rada

Nakon sažimanja dojmova cijelog koncerta, istaknula sam si kao drago iskustvo slušanje pjesama Rajke Jurdana-Šepić, koju je Krajcar iz publike na zadovoljstvo slušatelja pozvao na pozornicu. Uz Krajcarovu pratnju, autorica stihova sama je recitirala vlastite pjesme na čakavskom narječju. Pogotovo je u ovoj kombinaciji bila dopadljiva izvedba pjesme Paučina, jer je, usporednim recitiranjem autorice uz Krajcarov pjev, dočarala misli pjesme na intiman način, strpljivo i ponekad šaptom. Njezina poezija činila se ‘muzikalnom’ baš zato što se i izgovara, umjesto da se samo pjeva.

A osim ove gošće iznenađenja, Krajcarov je gost bio njegov redoviti suradnik, Denis Razumović Razz na sopran saksofonu, koji je ustvari popratio većinu izvedenih pjesama. Ako je uloga pronositelja stihova dopala Krajcaru, tada je Denis Razumović Razz djelovao kao njihov vjerni komentator. Dvoje umjetnika na prvi pogled činili su se kao dvije suprotnosti. Dok je Krajcar svojim tijelom podcrtavao svaki zvuk klavira, obraćajući se neprestance publici, Razz je, miran i nepomičan, djelovao kao da se obraća isključivo svom instrumentu. Razz je dotle bio najpažljiviji slušatelj Krajcarovih riječi i, čak ako bi dobio prostor za virtuozniji istup, prema bebopu, uvijek bi se unizio pred stihovima. Slušajući dvojicu stoga se moglo primijetiti da doista ‘dišu’ zajedno.

Malo mjesta ipak treba posvetiti i Krajcarovu glazbenom idiomu. Vjerojatno je najširoj publici poznat kao promicatelj istarske tradicijske glazbe. Osim tekstovima i narječjem, najočitije to postiže aluzijama na netemperirano dvoglasje. Slušajući koncert, bilo mi je drago zapaziti da to čini i na diskretan način, ne kao samo dodatak. Tako su se, recimo, u pratnji poznate pjesme Roža utkala karakteristična dvoglasja koja se ne mogu čuti na snimljenim verzijama. Karakterističan istarski prizvuk, uostalom, nije se držao kao nekakva obveza, jedan je citat bio čak iznenađujuć, točnije, početak Chopinove Revolucionarne u izvedbi pjesme Ča još čekaš brode.

Najširoj publici poznat kao promicatelj istarske tradicijske glazbe; osim tekstovima i narječjem, najočitije to postiže aluzijama na netemperirano dvoglasje… to čini na diskretan način

Odabir žanra, usto, u koji Krajcar oblači svoje tvorevine ne djeluje nepozvano. Tako se netemperirano istarsko pjevanje nikad ne predstavlja u sprezi s bluesom samo zato što, eto, iz nekog razloga to dvoje dobro ide zajedno. Prije će ih spojiti proživljenost koju je osigurao Krajcar. Najbolji je primjer za to i na ovom koncertu izvedena, antologijska, Koza, na stihove Mate Balote. Tračak komičnosti koji današnji slušatelj Koze možda na trenutak naslućuje u Balotinim stihovima zapravo produbljuje njihovu tragičnu ozbiljnost (stihovi svjedoče o minulim vremenima, a govore naime o „krepanoj kozi“ kao gubitku prihoda obitelji). Lelek saksofona i jeziva tremola klavira savršeno su nadopunjavale ovu predstavu istarskog bluesa.

Još jedna Krajcarova spretnost očitovala se u rasporedu odabranih pjesama. Premda je glumio da odabire pjesme onim redoslijedom koji nameće vjetar raznoseći mu papire po pultu, publiku nikada nije zasitio monotonijom jednog istog žanra. Krajcarovo stvaralaštvo u pogledu žanrova nikako nije homogeno, već se inspirira različitima, od rocka, bluesa, gospela, jazza, bossa nove.

Krajcarovo stvaralaštvo u pogledu žanrova nikako nije homogeno, već se inspirira različitima, od rocka, bluesa, gospela, jazza, bossa nove

Publika je taj splet pratila mirno sjedeći na svom mjestu, ali su mnogi lupkali nogama u ritmu, a pojedinci razdraženo zapljeskali kada bi prepoznali koja pjesma slijedi.

Tijekom čitavog koncerta Krajcar se obraćao slušateljstvu ističući ono zajedničko njegovim pjesmama i gradu Kastvu – festivale, ljubav prema vinu, zajedničke ljude i zajedničku prošlost. Poistovjećujući se tako s lokalnom publikom, pripovijedajući im o bliskim temama, uz možda pokoji vic, ali i mnoštvo uhu ugodnih glazbenih brojeva, Krajcar je omogućio prijateljsku i ležernu atmosferu, atmosferu kojom se na manifestaciji i želi istaknuti program Ritam dvorišta.

Moglo bi Vas zanimati

kol

Izvještaj

Svježa energija i dojmljiva interpretacija

kol