Promocija novog albuma
Built to Spill: Povratak gitarskog indie heroja u sasvim novoj postavi
Ljubitelji dobrog indie rocka u Zagrebu kraj su vikenda obilježili koncertom grupe Built to Spill. Nedjeljna večer u Vintage Industrial Baru iznjedrila je skoro dva sata vrhunskog soliranja i melodioznih pjesama iz cijelog tridesetogodišnjeg raspona karijere glazbenika Douga Martscha, premda je cilj europske turneje promovirati novo izdanje When the Wind Forgets Your Name. Zagreb je posjetio po četvrti put u posljednjih deset godina, a naša ga publika uvijek rado dočekuje.
Built to Spill / David Mandić
Kad su posljednji put posjetili Zagreb, u nagužvanoj smo Močvari slušali sve pjesme s legendarnog Keep It Like a Secret iz 1999. Obilježavala se dvadeseta godišnjica tog albuma, vjerojatno jednog od najvažnijih u svom žanru. Ritam sekciju činila su dvojica Brazilaca, João Casaes na basu i Lê Almeida na bubnju. Po povratku u Sjedinjene Države upravo su oni s Dougom radili na snimanju prošlogodišnjeg izdanja čije smo pjesme imali prilike slušati u nedjelju.
Jedan od najvećih inovatora
Momci su odradili vrhunski posao u studiju, no još je od devedesetih poznato da je Built to Spill zapravo platforma za plodno pjesničko stvaralaštvo Douga Martscha. Gitarist virtuoznih sposobnosti i pjevač specifičnog, gotovo svileno krhkog glasa originalno je i zamislio Built to Spill kao projekt u kojem će se glazbenici izmjenjivati svakim izdanjem, a on ostati na mjestu.
Inspiriran Dinosaur Jr.-om i Neilom Youngom, Doug piše pjesme o prolaznosti života i čudi se cikličkoj prirodi našeg svemira. U kritičarskim krugovima prepoznat je i konstantno cijenjen jer čini to na šarolik, autentičan i neodoljivo melodiozan način. Pjesme Built to Spilla tako se mogu jednako prisno i lako slušati za vrijeme tugovanja, ali i za veselja i radosti. Ne čudi onda da se Doug smatra jednim od najvećih inovatora i pionira indie rocka. Skromni proćelavi div (i strastveni ljubitelj košarke) svojim je utjecajem zadužio mnoge koji su došli i dolaze nakon njega, poput Strokesa, Modest Mousea, Kings of Leona, Death Cab For Cutie, Silversun Pickupsa, pa čak i novijih stvari Pearl Jama.
Built to Spill / David Mandić
Koja je njegova tajna? Nije ga briga. Doug se ne trudi zvučati veće, jače i bolje nego na prošloj ploči, već stvara na isti način posljednjih trideset godina. No, njegovo „isto“ je sasvim posebno i organsko svome zvuku. Albumi Built to Spilla poput starog su prijatelja kojem se uvijek mogu vratiti po dozu onog ljudskog i empatičnog. I kad se pojavi njegova nova inkarnacija, nikad ne razočara.
Takav je slučaj i s prošlogodišnjim When the Wind Forgets Your Name. Možda i najozbiljnijim izdanjem kojeg je Martsch napisao. Bez sumnje se može mjeriti s nekim od najomiljenijih albuma grupe, što je veliko postignuće za tako kasno razdoblje u karijeri. Tragična priroda prolaznosti posebno se osjeti, ali opet na njegov topao i lagan način. Tekstovi su orijentirani prema propaloj vezi koja može i ne mora biti povezana s njegovim razvodom u stvarnom životu, a glazbeni utjecaj dosta se oslanjao na psihodeliju i klasični rock. Ovo je također prvo izdanje s originalnim pjesmama otkad su prekinuli dvadesetpetogodišnju suradnju s Warner Bros.-om i potpisali za alternativnu instituciju iz Seattlea, Sub Pop. Prethodno izdanje bio je album obrada Daniela Johnstona.
Hvala je dovoljno
Na koncertu u nedjelju s novog smo albuma čuli tek dvije pjesme, melankolično poletnu ”Spiderweb”, koja podsjeća na zvuk jednako velikih indie majstora Guided by Voices, i uvodnu stvar ”Gonna Loose”, koju krasi mastan i dubok gitarski zvuk naprasno prekinut visokim glasom i zaraznim hookom.
Ostatak setliste nema smisla nabrajati, bio je to zanimljiv presjek starijih i novijih pjesama, nekih očekivanih, a nekih toliko nasumičnih da se ni kao dugogodišnji ljubitelj ne bih sjetio zatražiti ih. Ali takav je i običaj. Built to Spill jedna su od rijetkih atrakcija koja svira drugačiju setlistu u svakom gradu. Time je posao dviju prinova u ritam sekciji, basistice Melanie Radford i bubnjarke Terese Esguerre, još više zahtjevan. Svaka im čast na tome što svoju ulogu igraju sasvim korektno i kvalitetno. Melanie vlada bas gitarom prirodno i spretno, a njezin lik na pozornici odiše bravadom jedne Kim Gordon, D’arcy Wretzky ili neke treće alt heroine devedesetih.
View this post on Instagram
Doug Martsch nije poznat po nekoj prisnoj i glasnoj interakciji s publikom pa nam to lice nije pokazao ni ovog puta. Nekoliko se puta zahvalio, no više od toga nije ni bilo potrebno u sauni koja je nastala od VIB-ove dvorane. Slabašna ventilacija svim se silama i ventilatorima trudila olakšati nesnosnu vrućinu i zagušljivost, ali sve što je postignuto bilo je neugodno zujanje između pjesama. Svejedno se možemo pohvaliti svojstvenom i šarolikom setlistom koja je trajala oko sat i četrdeset minuta te završila eksplozivnim putovanjem kroz more gitarskih efekata u ”Randy Described Eternity”.
