Christian Sands Trio - sjajan početak 13. Zagreb Jazz Festivala
Suvremena umjetnost najčešće podrazumijeva koegzisteniciju različitih umjetničkih kategorija, ljude otvorena uma poput vodećih svjetskih jazz glazbenika, ali, nažalost, i one koji u svom tom bespuću beznadno lutaju, podjednako nesposobni za dohvat bilo koje uporišne točke kao i za povratak na onu početnu. Možda je tom tužnom ostatku uzrok današnji izopačeni svijet, doba fundamentalne perverzije, neko još više prirodno pravilo ili posve iluzorno vrijeme u kojem, ipak, dio društva vjeruje da živi onkraj ideologije takozvane demokracije i čini nešto pametno.
Tom dijelu nesumnjivo pripadaju (i) zanesenjaci na čelu s Draženom Kokanovićem koji su uspjeli osmisliti ovogodišnji, trinaesti po redu, Zagreb Jazz Festival 2022.
Foto: Matej Grgić
U formi trija
Niz od osam koncerata započeo je još početkom listopada, s besplatnim subotnjim programima u strogom centru grada na kojima su se dosad najviše istaknuli pjevačica Valerija Nikolovska, klavirist Viktor Lipić i bubnjar Janko Novoselić, u formi trija na uglu Gajeve i Bogovićeve ulice.
Započeli su i nastupi u zatvorenim prostorima, međunarodnog karaktera, a prvi od njih zadivio je brojnu publiku u srijedu, 3. studenog od 20 sati, u Maloj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Naime, ondje se radilo o nastupu trija uglednog američkog jazz pijanista i skladatelja, Christiana Sandsa (1989.), šesterostruko nominiranog za prestižnu nagradu Grammy, kreativnog ambasadora Erroll Garner Jazz Projecta, ali i bivšeg glazbenog direktora te sadašnjeg rezidencijalnog umjetnika Monterey Jazz Festivala.
Foto: Matej Grgić
Sands je kao štićenik jazz pijanista dr. Billyja Taylora na vrijeme magistrirao umjetnost na njujorškom Manhattan School of Music te otada revno nastupao sa zvijezdama poput basista Christiana Mc Bridea, trubača Wyntona Marsalisa, post-bop saksofonista i flautista Kennyja Garretta i pijanista Marcusa Robertsa.
Međutim, u Zagreb je došao kao band leader, tehnički i teoretski više nego opremljen, upoznat, ali ne i (pre)opterećen, sa stogodišnjim džezerskim nasljeđem, u društvu prijatelja s Julliarda, kontrabasista Philipa Norrisa, i bubnjara, svoga brata, Ryana Sandsa.
Foto: Matej Grgić
Tako okupljeni, nastojali su unutar puna dva sata iskrenog muziciranja svim posjetiteljima zorno predočiti odabrane skladbe s nekih svojih albuma, kao i one eminentne, iz legendarnih pjesmarica velikana jazza.
Foto: Matej Grgić
Prepušten intuiciji
Ponešto od svega moralo je biti neočekivano, ali Bachov Adagio u d-molu, BWV 974, na početku slično intoniranog standarda jazz pijanista i skladatelja Davea Brubecka, In Your Own Sweet Way, svakako je iznenadio i najpristranije Sandsove poklonike. Mješavina akustičnih i električnih zvukova, generiranih uz pomoć malog sintisajzera na vrhu klavira, pogodovala je općoj rezoluciji Brubeckove jednostavne, kromatske melodijske linije, ponavljane unutar složenih, Sandsovih, kružnih progresija.
Ovdje se po prvi put solistički predstavio slojeviti i maštoviti kontrabasist, Philip Norris, dovoljno vispren da poboljša klavirski dio, a da ne umanji cjelokupnu izvedbu. Vodena tematika, kakva je nekoć opsjedala majstora borilačkih vještina Brucea Leeja, nametnula se u sljedećem broju, Be Water, s istoimenog albuma s kojeg se pak žestoka interakcija trija uspješno prenijela i u akustički živu dvoranu glazbenog hrama Lisinski.
Foto: Matej Grgić
Podulja sola prštala su iz kontrabasa i klavira, s dovoljno brzine i čarolije, odnosno svega onoga čime je na samome početku legendarne skladbe slav(lje)nog autodidakta Theloniousa Monka, Light Blue, obilovala i bubnjarska točka Ryana Sandsa.
Foto: Matej Grgić
Nekoliko glazbenih elemenata karakterističnih za Monkov rukopis, Sands je u nastavku najprije izložio stilski vrlo tradicionalno, odnosno „grubo“ i privlačno, unatoč svojstvenoj kromatičnosti, da bi se nedugo zatim prepustio srednjem tempu ostatka sastava, intuiciji i najraznovrsnijim improvizacijama glavnog motiva.
Foto: Matej Grgić
Posljednja autorska skladba bila je Reaching For The Sun, s albuma Reach, zapravo prpošna bossa nova koju je američki pijanist sjajno iskoristio za svojevrsni tehnički ogled s različitim sviračkim stilovima Oscara Petersona i Brada Mehldaua.
Foto: Matej Grgić
Ptičji pjev za Birda
Izdašnost, bujnost i optimističnost u ovoj su se fazi koncerta sjedinile u najviši stupanj međusobne ugođenosti i uigranosti koji je bio potreban za kulminaciju u skladbi In a Sentimental Mood, Dukea Ellingtona, i/ili, strože gledano, u njenim neobično kontrastnim formalnim odjeljcima (AABA), zadržanim notama i unutarnjim glasovima. Tada već posve ushićen, Sands je, kao bez pratnje, izvodio zapanjujuće samodostatne bravure koje su svakako bile primjerene i dobrodošle, ali su se istovremeno činile i kao (pro)izlazeće iz dva ili više klavira.
Foto: Matej Grgić
Sve se to odigravalo pred zadivljenim kolegama iz sastava koji su skupa s publikom uživali u Sandsovom zanosu, načelno, sve do smiraja i elektronički generiranog ptičjeg pjeva, aludirajućeg uoči posljednje skladbe Antropology, saksofonista, skladatelja i začetnika be-bopa, Charliea Parkera – Birda.
Objektivno teške „promjene ritma“, up-tempo improvizacijske forme i tvorbe kohezivnih sola trebale su biti velik zalogaj, ogroman za bilo koji sastav osim za, pokazalo se višestruko tijekom cijele večeri, trio Christiana Sandsa.
Foto: Matej Grgić
Završetak rijetko viđene predstave obilježilo je, naravno, unisono i burno odobravanje publike, nimalo spremne za rastanak bez barem jednog dodatka, koji je u jednini vrlo brzo i uslijedio. Poanta dirljive skladbe sa znakovitim refrenom What a Wonderful World, Boba Thielea i Georgea Davida Weissa, bila je prigodno i duhovito povezana s nadom u bolju budućnost, lišenu predrasuda, gorčine, jala i isključivosti.
Foto: Matej Grgić
