Eksplozivno tumačenje Runtza i Filharmonije

U petak, 15. ožujka, u sklopu Plavog ciklusa Zagrebačka je filharmonija nastupila s rasporedom sastavljenim od  Simfonijskog kola, op. 12 Jakova Gotovca, Elegije za violončelo i orkestar, op. 24 Gabriela Fauréa, Prvog koncerta za violončelo i orkestar u a-molu, op. 24 Camillea Saint-Saënsa i Koncerta za orkestar Béle Bartóka. Solist je bio violončelist Marc Coppey, a koncertom je ravnao Dawid Runtz.

Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Kako je Dawid Runtz rekao u nedavnom intervjuu za ovaj portal, „hrvatska glazba je nešto o čemu se jedino Hrvati mogu starati“. Međutim, svojim je djelovanjem šef dirigent Zagrebačke filharmonije pokazao da – iako dolazi iz inozemstva – itekako brine o hrvatskoj glazbi, a jedan od načina na koje to čini uvrštavanje je djela naših autora u filharmonijski repertoar.

Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Pritom, naravno, nije odolio ni jednom od najpopularnijih skladbi hrvatske orkestralne literature, Gotovčevu Simfonijskom kolu iz 1926., koje je odabrao za početak koncerta. Dinamično, gotovo eksplozivno tumačenje Runtza i Filharmonije istaknulo je sve kvalitete partiture, od snažnoga ritmičkog impulsa preko bogatoga kolorita, oštrih kontrasta i blještave instrumentacije do postupne gradacije prema ekstatičnom završetku.

Pritom su se jasno čuli rezultati Runtzove brige o postizanju ravnoteže zvuka orkestra – o čemu je također govorio u spomenutom intervjuu – te mu je uspjelo ono što je uspjelo rijetkim dirigentima prije njega: čist, snažan, ali ne i sirov zvuk limenih puhača, koji ni u jednom trenutku ne nadglasava ostatak orkestralnog korpusa, već se plemenito i skladno uklapa u njegovu teksturu.  dobro napisana i briljantno orkestrirana da zvuči dobro u svakoj korektnoj izvedbi, a izvedba koju smo čuli u petak bila je odlična.

Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Simfonijsko kolo najuspjelija je Gotovčeva skladba za simfonijski orkestar, koja je – usprkos konzervativnom izričaju oslonjenom na folklor – toliko dobro napisana i briljantno orkestrirana da zvuči dobro u svakoj korektnoj izvedbi, a izvedba koju smo čuli u petak bila je odlična.

Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Uslijedile su dvije skladbe francuskih autora, u kojima je solist bio Marc Coppey. Rođen 1969., ovaj francuski violončelist smatra se jednim od najuglednijih europskih izvođača na tom glazbalu, a zagrebačkoj se publici predstavio djelima svojih zemljaka Gabriela Fauréa i Camillea Saint-Saënsa.

Fauréova Elegija nastala je 1880. godine. Izvorno je napisana za violončelo i klavir, a popularnost koju je ubrzo stekla navela je skladatelja da je šest godina kasnije obradi za violončelo i orkestar. Riječ je o kompaktnom djelu koje, usprkos kratkom trajanju, donosi čitavu paletu ugođaja i emocija, ali ne na narativni, već na pjesnički način: Fauré je bio majstor u postizanju emocionalnosti i dubine ekonomičnim i suptilnim sredstvima, što je zorno prenio Marc Coppey rafiniranom, muzikalnom i nenametljivom izvedbom koja je u potpunosti odgovarala ugođaju ovog djela.

Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Saint-Saënsov Prvi koncert za violončelo i orkestar u a-molu iz 1872. ubraja se u njegova najpoznatija djela i jedan je od stupova čelističkog repertoara. Tri sekcije ovoga koncerta izvode se u kontinuitetu, a njegovi su najvažniji elementi transformacija tematskog materijala po uzoru na Liszta, te kontrast kao pokretačka snaga kompozicije.

Marcu Coppeyju Saint-Saëns je u petak manje odgovarao od Fauréa: iako je svirao čisto i tehnički suvereno, činio je to bez strasti, a u tonu njegova Van Wilgenburga što ga je 1711. u Veneciji izgradio Matteo Goffriller nije bilo dovoljno dinamike i snage da bi se ravnopravno nosio s orkestrom. Coppeyjevoj je izvedbi, ukratko, nedostajalo ono nešto što bi ga razlikovalo od drugih interpreta ovoga popularnog djela.

Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Drugi dio večeri ispunio je Koncert za orkestar iz 1943., posljednje dovršeno djelo Béle Bartóka. Napisao ga je dvije godine prije smrti u Sjedinjenim Državama na narudžbu Sergea Koussevitskog, a odmah nakon praizvedbe djelo je postiglo veliku popularnost koja traje do današnjih dana.

Ideja skladbe bila je da se razni instrumenti u orkestru tretiraju solistički, a tom su zadatku uspješno odgovorili odlični solisti Filharmonije. Čuli smo vrlo dobru izvedbu ovoga intrigantnog i zahtjevnog djela, kojoj se može prigovoriti ritmičko razilaženje u drugom stavku, no mora se pohvaliti muzikalnost, formalna preglednost i uravnoteženost zvuka koje su postigli Zagrebačka filharmonija i Dawid Runtz.

Foto: Marko Prpic/PIXSELL