10
pro
Izvještaj

Dva koncerta u jednoj večeri

čuvarkuća, BluVinil i Brazil: Tri utakmice u dvjema nogama

Kolaž dva portreta: ćuvarkuća u zelenom svjetlu, BluVinil u plavom svjetlu

čuvarkuća u KSETU & BluVinil u SAX-u / Foto: Marina Uzelac / Igor Jurilj

share

Kako sam odlučio samoga sebe izvesti van i završio na dva koncerta

Kad će taj petak, pitamo se usred svakog tjedna, a drugi prosinački nabrijano smo iščekivali kao kolektiv: Hrvatska se suočila s Brazilom na trećoj tekmi i dva sata se borila za novo polufinale. Ova dva sata našu su zemlju  naučila držati dah pa sada možemo i pod vodu. Treba to proslaviti, kao i kraj tjedna, pa kako bi jedan bio premalo za tu količinu energije – išao sam na dva. Znao sam da u metropolu dolazi čuvarkuća – ime o kojem se mjesecima šuška mjesecima – a na kavi sasvim slučajno saznajem da BluVinil u SAX-u promoviraju novi album. Ain’t no rest for the wicked, cuz it’s the weekend!

Plan je pao dok sam žvakao svježi domaći mozaik s nedavnog kolinja (chwartzi): uleti u inbox bendovima, mrtvo-hladno pitaj kad kreću. Community manager čuvarkuće mi dojavljuje 21.30. Na isti upit, pandan BluVinila piše mi da počinju u 22.15: challenge accepted! U petnaest minuta stižem i mogu od dva naciljana benda žrtvovati posljednju i prvu pjesmu.

Za prvi koncert ovo znači da je na repertoaru Curino cvijeće, a ovaj osobni event manager kišnog petka kombinira: predgrupa u KSET-u, main act u SAX!-u. Nota bene, ne rangiram ih ni po kakvoj veličini nego kronologiji večeri.

Čuvarkuća u KSET-u

Čuvarkuća u KSET-u

Dolazim pred KSET te slinave večeri koja samo čeka kihnuti nebeski šlajm kakav nije spriječio da se u Klubu studenata elektrotehnike okupi stotinjak lica kakva bih u danima njihove sadašnje dobi povezao s opsesivnim elitistima s MySpacea – ekipom sa šestim čulom za underground karamele kao što su četiri osječka bećara. U veljači su ih u Medici reklamirali kao tvar dobru za uho, pa je valjalo ukapati u ova dva kapi čiji sam uzorak testirao upravo prošli vikend nakon kolinja kada sam se pojio Curinim cvijećem – debijem od 15. 11. 2022.

Botaničko-homeopatski projekt autora Hrvoja Dešića (služim se šalabahterom Bandcampa) formiraju Tin Ringsmuth (saksofon), Šimun Padovan (bubanj) i Igor Dešić (bas gitara), a da se pozovem na kolegicu Križek, ovo predstavljeno izdanje je:  „ujedno i prvi album koji je iznikao iz purpurnih bašti, nove nezavisne etikete za neobične biljke.

Album možete shvatiti kao prvijenac, ali i ne morate. Naime, iza projekta čuvarkuća stoji Hrvoje Dešić, osječki glazbenik o čijem se bendu Harvo Jay dosta pisalo od 2017. godine, kada su objavili ”Sok od agonije” i pobijedili na festivalu Karlovačko RockOff, pa sve do 2019. godine, kada su nastupili kao predgrupa na velikom koncertu Svemirka u zagrebačkoj Tvornici.”

Čuvarkuća u KSET-u

Čuvarkuća u KSET-u / Foto: Marina Uzelac

A među znatiželjnom ekipom muzikofila što na sve četiri detektiraju scenski underground bili su i neki od Svemiraca, kao i Fran Vasilić u podršci momcima iz osječkog glazbenog središta. Njih je kao i mene samog iznenadilo da samoizdan prvijenac star mjesec i pol poznaje publika 283 kilometra daleko od doma. „Jel netko zna raspored albuma da nam kaže koja je sljedeća pjesma?“, pitao je Dešić kroz smiješak pozitivne nevjerice i podmazao grlo antičkim biljnim alkoholom da prereže navalu dojmova nad spoznajom da gitarski orijentirana alt-pop-rock čuvarkuća tako rano već ima publiku.

Nisam se htio gurati u prve redove gdje bi od mene u nekom predahu od psihodeličnih minijatura nastao pire usred prizora koji je u meni probudio „pjesnika“ kojem je muza u uho zapjevala: Oli je kolo / Oli je to šutko / Oli je to pogo / Oli je to skočko. Prvoredaški veseljaci širili su soj virusa vesele vibracije i u trenu je mojim kardiovaskularnim autoputom protutnjio DeLorean, kakva vremenska nevera, i kao u Proustovu romanu, izmješten sam svakim čulom u studentske petke u KSET-u. Znate one idilične filmske trenutke pred pozornicom značajnoga benda kao simbola emocionalne ravnoteže i reda? E to su isprovocirali osječki svirači naklonjeni gitarama i modno usklađeni sa scenskim trendovima. Brkati je predvodnik slavonskoga muzičkog herbarija nosio najtraženiju dizajnersku krpicu domaće scene – Party košulju. Pedeseti po redu javni nastup slavne šulje koja je učinila scenski vidljivijima i manja, nezavisna, underground ili neestradna imena. Kažu, tko je nosi, doživi muzičko čudo! čuvarkućo, javi se 2023., tu smo!

Publika u prvim redovima u euforiji u KSET-u

Čuvarkuća u KSET-u / Foto: Marina Uzelac

Kao i nekad kao studošu, kišobran mi je strano tijelo, a ono slinavo nebo očito je iz Brazila dovuklo more suza, što nikome ove večeri podmazanim nogometnom euforijom i entuzijazmom nije stalo na put. Barem ne raspoloženju, jer svakako jest javnim prijevozima i Uberima koji su me od Martinovke trebali prevesti do inače petnaest minuta hoda udaljenog SAX-a. Oprala me kiša koju sam mogao prodati pod koncertni znoj na sljedećoj postaji u Palmotićevoj gdje je pak s drugog kraja zemlje, iz Kings landinga iliti Šibenika drugi bend predstavljao album tjedan dana stariji od onog čuvarkućinog.

Infantilno sam u svom storiju Instagrama pohvalio se dvama koncertima koje hvatam kao kakav lovac na talente i pitao ima li moj izazov večeri šanse. Statistički gledano, sumnjate u starog koncertdžiju, ali čim ovo čitate, znate da je misija bila – moguća.

Dolazim u SAX! kakvih sedam minuta kasnije jer cesta je bila prazna što zbog sata, što zbog nogometnog slavlja na zatvorenom, a što zbog mladog vozača koji se pohvalio svojim godinama i svime što je od „sreće zbog naših“ utrpao i slio u sebe. Kad sam već u autu, prepustio sam se i nastavio umišljati svoj filmski scenarij podebljan gledanjem mlazova vode što iskaču iz neonski osvijetljenog betona. Mokar i ozaren ulijećem u podrumski prostor gdje mi zabundani zaštitar govori da Blu Vinil završava tek prvu pjesmu. B-I-N-G-O! Male stvari motiviraju čovjeka, pa tako dolazak na vrijeme znači da spontana odluka odlaska na gig šibenske četvorke postaje intrigantnija. Svemir zna da ih trebam čuti ove večeri.

BluVinil u SAX-u

BluVinil u SAX-u / Igor Jurilj (i njegov običan mobitel)

Panorama s vratnica SAX-a prostire more mreškavih glava u sinkroniziranom ritmu kojeg diktira karizmatični mladić koji je vidno s YouTubea „švercao“ instrukcije Miše Kovača iz metoda interakcije. Nakić kao frontmen i autor šibenske četvorke nema u svojoj estetici nikakve veze s brkatim sugrađaninom koji uživa kult ličnosti, ali nemoguće je ne prepoznati manirizme i sljedbeničko-euforičnu reakciju auditorija na pokret. A euforija se sigurno prelila iz ranije pobjede u Katru pa se i, kao i u čuvarkućinim intermezzima, izvan konteksta redovito skandiralo „Hrvatska!“.

I pomislili biste iz toga da ovaj bend onda okuplja također studentsku populaciju što zalazi petkom u Roko/Akademiju, no stvari ne mogu biti drukčije. BluVinil me dodatno iznenadio kao predstavnik nove generacije – a ukorijenjen je u estetiku osamdesetih i revival bendova – kojeg prati potpuno raznolika publika i queer scena.

Nakić se neskriveno sladi pogledom na publiku dok pjeva njegove pjesme s prvijenca Apaši (2020.) i dvomjesečne glazbene priče s nasljednika mu Zna li itko tajnu srca?. Frontmen razrađenog šarma je pritom onaj teatralan, dramatičan član benda svjestan onoga što mu je činiti, dok se u intermezzima pak nazire njegova mladenačka sramežljivost. Dijele je i trojica momaka iza njega, ali samo kada se radi o gardu, ne i doraslosti instrumentalnog zadatka koji je bio prenijeti, ako ne i nadmašiti zvučnu sliku dva albuma uživo. U prijevodu: live je jedini pravi test kvalitete, a dalmatinski nostalgičari riješili su ga sa 100%.

No, scenski dojam po strani, dok sam se pokušavao gibati u optimističnoj i raspoloženoj masi nakrcanog SAX-a pred bendom prikladno obasjanim plavim svjetlom shvatio sam kako je ovaj zvuk revivala tek prva faza jednog benda koji će kroz desetak godina (opstane li) puniti velike domaće pogone, a glazbeni stil napustiti u korist evolucije u nešto suvremenije. Ne nedostaje ništa nostalgiji njihove estetike, ali kao i bendu, i publici je to romansiran, a priučen sentiment prema vremenu kojem nismo pripadali. Stilsko-žanrovska reinvencija je neminovna, a posebno me intrigira budući stilski smjer, kao i ideja da će se Nakić poslovično otisnuti ili paralelno zapjevati kao solo-igrač. Infrastrukturu publike za to već gradi.

A grade je kolektivno ne samo kao četvorka ujedinjena u scenskoj estetici, nego i svježa energija mlađe generacije naše mainstream scene koja ne gradi ime na ograničenom repertoaru ispraznih motiva, nego razrađenom lirikom o osobnom rastu i izazovima sazrijevanja. I dok smo se pred ponoć stopili u amorfno tijelo, Blu Vinil izvodi pred kraj seta aktualan singl i daleko najradiofoničniju pjesmu dosadašnjeg kataloga – veselu ”Boris B”, čiju sam fino upakiranu poruku refrena rastumačio tek na koncertu slušajući tuđa grla: Blu Vinil generaciji poručuje „bori se“ kroz formativno razdoblje, „bori se“ kroz život koji pokušava uniformirati i normirati i „bori se“.

BluVinil u SAX-u

BluVinil u SAX-u / Igor Jurilj (i njegov običan mobitel)

Oko ponoći kombiniram o dojmovima poput Nika Praskatona dok kroz najupornije posljednje kapi zagrebačkog petka u brazilskim suzama šetam prema kući, namjerno po prvi put bez slušalica u džepu i mobitela pred pognutom glavom…

Da nisam odlučio prekinuti praksu i naviku ići na koncerte u društvu, da nisam naprasno odlučio na kavi nekoliko sati prije uloviti BluVinil u SAX-u, promaklo bi mi vidjeti veliki bend u nastanku, kao i primijetiti da glazba ima svoje nove epicentre izvan metropole. Nažalost, trebaju je da bi se legitimirali. No promaknula bi mi i nova potvrda da zbilja na mladima svijet ostaje: oba ova manja imena objavila su svoje albume prije dva mjeseca. Pjesme oba albuma od korica do korica zna njihova nova publika. Unatoč nespojivim estetikama, oba imaju pjesme za karaoke – potvrdila publika. Oba žele podijeliti sa svijetom slične procese koji nas čine ljudima, ali prije svega – kreativcima.

Moglo bi Vas zanimati