Dalmatino u Areni Zagreb - ili prava ljubav ili ništa!
Dalmatino je spektaklom u prepunoj zagrebačkoj Areni dobio konačnu potvrdu iznimne popularnosti i tržišne vrijednosti.
Onu temeljnu – izvrsnost vlastitih pjesama ima od samoga početka prije oko dvadeset godina. Prije Arene Dalmatino je u ovoj, rekao bih eruptivnoj godini tržišnog potvrđivanja tri puta rasprodao Lisinski (a mogao je pet), splitske Gripe i, konačno, sinoć je u Areni bilo ne manje od deset tisuća, a sigurno i još koja tisuća više.
Dalmatino u Areni Zagreb/Filip Bušić
Puna i prepuna, u svakom slučaju. Spektakl prije svega glazbeni, a manje svjetlosni, scenografski ili koreografski. Premda je vizualno bio na iznimnoj razini, s velikim ekranima i light showom s puno ukusa. Pjesme su ono što čini srž uspjeha Dalmatina, pa tako i na koncertu. Zvuk je uglavnom bio jako kvalitetan, osim što je pri kraju znao biti distorziran, valjda uslijed pretjerane jačine.
Najupečatljivije su bile scene osvijetljene publike koja pjeva u zboru s Dalmatinom, a toga je bilo kontinuirano. I to ne samo u najvećim hitovima nego skoro u svakoj pjesmi od kojih je prva bila ”Božić bijeli” koja je inače jedna od sastavnica koncertnog repertoara bez obzira na to ako i nije vrijeme Božića. Na početku je Ivo Jagnjić uobičajeno naglasio da neće biti pjevanja ni o čemu osim ljubavi: „Ništa korona, ništa rat, samo ljubav!“
Dalmatino u Areni Zagreb/Filip Bušić
A tako je i bilo: ljubav prema ženi, ljubav prema Dalmaciji i Hrvatskoj. Nakon ”Bijelog Božića” redale su se ”Moja jube”, ”Feta žute naranče”, ”Cvit od kamena” i druge. Tijekom ”Croatije” na pozornici je bio i majstor na hrvatskim tradicijskim instrumentima, Stjepan Večković iz Lada (mijeh, mih, gajde…) što se pokazalo punim pogotkom u ionako prelijepoj domoljubnoj pjesmi.
I onda je nastala prava erupcija radosnoga zajedničkog pjevanja duboko emocionalne ”Refužo” dok su s treće razine Arene spuštani veliki crveni baloni. I to uz posebne gošće, gudačkim kvartetom Sekvencija koje su dale impresivan intro. Gošće su samo obogatile ionako već kultnu pjesmu.
Dalmatino u Areni Zagreb/Filip Bušić
Bio je ovo jedan od vrhunaca Dalmatina u Areni. I vizualno, a bez uobičajene pirotehnike i strojeva za maglu. Ništa manje ni kad je Ivo najavio nešto poput zahvale i poštovanja prema Oliveru Dragojeviću – ‘‘Dođi noćas u moj san” i ”Ditelina s četiri lista”. Na velikom ekranu je tada bila fotografija Olivera koji je sve to gledao.
On je među prvima prepoznao Dalmatino. I u posebnosti versa i glazbe. Dalmatino je sinoć imao nadahnutu svirku, Ivo srčano, snažno i uvjerljivo pjeva, a bend – oni su stvarno bend a ne samo pratnja Ivi – na trenutke zvuči kao funky i rock tutnjava, zahvaljujući najprije bubnjaru Zdravku Sunari.
Dalmatino u Areni Zagreb/Filip Bušić
U nekim pjesmama poput ”Vrata pakla” zvuče stvarno napeto i moćno. To su sve respektabilni instrumentalisti u, reklo bi se, univerzalnom izričaju s puno finih gitarskih sola (s mjerom) i diskretne svirke klavijaturista. U tragovima – samo jedva vidljivim tragovima – zvuk benda je van halenovski, ali uvijek je to Dalmatino, iako nema dalmatinskog melosa.
Čudan, ali učinkovit spoj univerzalne pop glazbe i stihova, Ivinih slika Dalmacije: ”Bura i Jugo”, ”Jematva Lozje”, ”Nevera”, ”Prosjak i sin”. Ova posljednja uvijek – pa i u Areni – sa šturom, ali znakovitom najavom: „A sad idemo u Imotski!“.
I onda, nakon ”Rifužo”, drugi najveći hit Dalmatina, na kraju ”Dajem ti rič”. Drugi vrhunac večeri pravo grand finale!
Dalmatino u Areni Zagreb/Filip Bušić
Dalmatino je potvrdio iznimnu tržišnu uspješnost, ali i glazbenu, pjesmopisačku i izvedbenu učinkovitost istoga ranga.
Ivi se valjda ne da puno pričati – uostalom on je pjevač – pa je za bombastične i ne baš uvijek pristale najave angažiran voditelj meni nepoznatog imena. Čemu vikanje „oni su revolucija!“, pa ponavlja to do beskonačnosti. Oni to jesu, ali onda bih radije upotrijebio izraz „evolucija u dalmatinskoj pop-glazbi“.
To mi sasvim dobro i prikladno zvuči, ako već treba nekakva definicija. Možda i ne treba. Kad se spomene Dalmatino ponda svi znaju o komu i čemu je tu riječ.
Zborno pjevanje nastavilo se u grupama nakon koncerta oko Arene:
Oni što se vole znaju to / Da se ljubav ne daje refužo / i na fete ne stavlja na stol.
Ili prava ljubav ili ništa. U Areni je s Dalmatinom bilo prave međusobne ljubavi, i to u izobilju. Bez ikakvih trivijalnosti uobičajenih u dalmatinskom popu, i ne samo dalmatinskom, naravno.
