Diana Krall u Lisinskom
Rijetko jazz dive dolaze u naše krajeve, a pogotovo one kalibra Diane Krall. Gotovo da nitko ne bi mogao proturječiti tvrdnji da ona doista spada u najpoznatije i najslušanije jazz pjevačice svijeta. Već sama pojava njezinih albuma garantira pristojnu tiražu i slušanost, njezini se koncerti ne propuštaju. Ta, desetak je puta nominirana za Grammy, a dobila dva. Uostalom, prije tri godine u Opatiji održala je doista koncert za pamćenje. U Zagrebu je u utorak bila nešto drugačija situacija.
Velika dvorana Lisinski nikada nije bila mračnija. Diana Krall smjestila se sa svojim kvartetom na sredini pozornice, gotovo u potpunom mraku. Škrti snopovi jasno usmjerenih reflektora jedva da su bacali toliko svjetla da se muzičare moglo pozicionirati, s tek nešto jače istaknutijom Dianom Krall na klaviru.
Taj sumračni ugođaj potvrdila je i sama diva, iako ju je publika umalo krcate dvorane dočekala doista gromkim pljeskom. Već zapravo to njeno gotovo smušeno obraćanje publici kojim kao da se nešto na početku ispričala, da je „very emotional“, štogod to značilo, dalo je naslutiti komorniji, prigušeniji koncert.
Tako je i bilo. No, kako prolazi komorni koncert u dvorani za dvije tisuće ljudi? Odlično za onih sto ili dvjesto u prvim redovima, a ovi ostali po dvorani, koji u daljini jedva mogu nazrijeti što se to događa na sceni, oni možda baš i nisu bili oduševljeni. A sve je bilo tu. I prateći muzičari koje ovakve dive mogu birati kako ima padne na pamet, dakle, muzičari čija sviračka kompetencija nikako ne može biti upitna. I njen plus-minus uobičajeni repertoar američkih standarda i ona sama. Diva duge plave kose, u jednostavnoj, crnoj, plišanoj haljini i visokim crnim čizmama, koja je i u tom mraku, i bez obzira na eventualnu indisponiranost, s lakoćom osvajala publiku.
Neambiciozna, ali dopadljiva set lista
Dok je onaj sjajan koncert u Opatiji vodio njen tada prateći gitarist Marc Ribbot, a Diana Krall tek pjevala i ponešto skromno odsvirala, u Lisinskom je ona vodila glavnu riječ, a dečki iz benda (Anthony Wilson – gitara, Karriem Riggins – bubanj i Robert Hurst – kontrabas) dobili su premalo prostora za solaže, tek da pokažu da mogu. Uglavnom je dominirala Diana Krall na klaviru, a ona niti je ozbiljna pijanistica niti taj njen baršunasti kontraalt više ima onaj zanosni touch koji ju je, uostalom, i proslavio.
Solo točke činile su se više kao usputna muzička kulisa u nekom predivnom, ugodnom baru luksuznoga hotela, nego li kao ozbiljan koncert, no to je tek bio dojam koji se nametao iz daljine gdje je sjedio pisac ovih redaka. Prijatelja koji zna što je dobar jazz i koji si je osigurao kartu u prvom redu Krallica je uspjela očarati i on je doista uživao. Set lista bila je neambiciozna, ali dopadljiva.
I ozvučenje je u dvorani doista bio prvorazredno, svi ti prigušeni tonovi čuli su se baš kako treba, a i sjajni je gitarist ipak imao nešto više prostora za svirku. Recimo, njegov poduži solo uvod u Jobimov hit „Quiet Nights of Quiet Stars“ bio je doista impresivan. Uostalom, Diana Krall i njen kvartet svirali su u Lisinskom gotovo puta dva sata!
Redale su se vrlo pjevne i vrlo nježne melodije, Nat King Cole, Irwin Berlin, Cole Porter i neke nove balade, bilo je tu dosta vrlo podatnog materijala, no kako je rekao jedan moj dragi prijatelj i puno bolji poznavatelj jazza od mene, sve je to izgledalo kao koncert s kraja pedesetih ili početaka šezdesetih, kao koncert, recimo Dearie Blossom koja je također i svirala klavir i pjevala. Radila je to odlično, istina, ali nije ni blizu stekla slavu Diane Krall.
Rekli bismo da je to bilo više nego dovoljno ne samo za publiku željnu glamura (ta u dvorani je bio le tout Zagreb), nego i za više nego izdašnu popunu vrlo zastrašujuće škrte zagrebačke koncertne jazz sezone. Uostalom, potpisnik ovih redaka puno radije voli vidjeti nasmijanu, mladu publiku u visokim štiklama i lijepe haljine, nego samo ozbiljne i zamišljene, postarije znalce jazza koji redovito prigovaraju da ovo što je odsvirano nema nikakve veze s pravim jazzom.