The Dropkick Murphys na Šalati: Noć Svetog Patricka

Na svom četvrtom nastupu u Zagrebu, The Dropkick Murphys furiozno su 12. lipnja odvozili sat i po celtic punk rollercoastera uz istinsko oduševljenje oko 4.500 poklonika

Veselica uoči Eura

Premda se koncert nije titulirao kao sold out, zagrebačka Šalata na koncertu Dropkick Murphysa uistinu je bila krcata, a bila je otvorena i sjeverna tribina. Iznimno velik broj muških fanova benda, a očito i irske kulture koji se nisu libili stavljati kačkete na glavu, kao da statiraju u seriji Peaky Blinders, uz izbrijane glave i neizostavne brade tvorili su osebujnu supkulturu koja očito kombinira nogometnu pravovjernost i punkersku razuzdanost.

Entuzijazam publike rezultirao je tijekom koncerta s barem tristotinjak bačenih čaša u zrak s pivom, tako da gotovo nije bilo nekoga u parteru tko nije dobio kapljicu ili nešto više pive po sebi. Vidio sam djevojku koja je dobila i više noseći set od šest piva, a fan ispred nje oduševljeno je podignuo ruke zahvativši sve te pive koje su se prolile i po njoj i po njemu. Nekoliko nadobudnih obožavatelja uspjelo je prošvercati baklje, pa je i to bio dekor koncerta, kao na tribinama nogometnih stadiona. Kad se tome doda gromki muški huk koji je otpjevavao refrene na uspješnicama kao što su “The Boys Are Back”, “Rose Tattoo” ili “I’m Shipping Up To Boston”, onda je sve djelovalo kao uspjela uvertira za Euro. Bilo je u publici djevojaka, ali svjedočili smo istinskoj momačkoj večeri koja je uključivala old fashion zagrljaje gangova koji su došli pokazati svoju snagu i moć.

Baklje, leteće pive i muški huk

The Drokick Murphys sasvim su sigurno bili akcelerator takvoga zanosa održavši visokoprofesionalni nastup. Premda se od izvođača njihovog kalibra koji će s bisom svirati sat i po nije očekivao neki naglašeniji angažman osim iskazivanja sure energije, bend se potrudio da show bude na visokoj razini, pa sukljanja vatre i dima na rubu pozornice nije nedostajalo. Zacijelo bi im Rammstein dao vjerodajnice. Sedmočlana postava izmjenjivala je instrumente, pa je repertoar varirao između klasičnih punk napjeva s njihovoga nastupnog albuma iz 1998. do standardnih nabrijanih irskih napitnica.

Atmosfera je neprestano bila povišena, izrazito tenzična, no očito je kako je bend iznimno uigran i nakon tek koje minute nakon sat i po svirke, članovi su podijelili trzalice i palice te ostavili svoje fanove da nastave započetu veselicu u nekim novim prostorima. Kao i uvijek, osim obrade “Irish Rovera” bend priušti publici neku obradu koju je svira na ostalim nastupima, a zagrebačka je dobila himničnu navijačku “You Never Walk Alone”, himnu FC Liverpoola koja je postala standard među navijača i kojom su se djelomično poslužili Pips, Chip & Videoclips za “Dinamo ja volim”. Očito su i Dropkick Murphysi osjetili da je Hrvatska nabrijana na Euro, pa su darovali ovu pjesmu zagrebačkoj publici. Svirali su je i prije sedam godina u Tvornici kulture, dok su prije deset godina u Domu sportova odabrali “T.N.T.”, klasik grupe AC/DC.

Band iz Bostona napravio je istinski spektakl, bilo je to pravo navijački zagrijavanje u ambijentu gdje nije bilo navijača s kojima se trebalo sukobiti; bila je to proslava pobjede poletnih pjesama, dizanje osvojenog kupa u jedinstvenoj američko-irsko-hrvatskoj kombinaciji.

Gdje ima dima, ima i vatre