Dubrovačka praizvedba na 74. Igrama

Josipa Bilić, Valentin Egel i DSO / Foto: DLJI

Dubrovnik, ljeto, afričke vrućine, masovni turizam – pojmovi koji se nameću sami od sebe, obilježavaju i naš najstariji i najslavniji festival, Dubrovačke ljetne igre u 74. izdanju. Žamor turistâ u večernjoj šetnji, cvrkut čiopa, zvukovi nadlijećućih aviona iz Čilipa te udarci Mara i Bara s dubrovačkog zvonika svakih pola sata očekivani su zvučni kontrapunkt bilo kojemu ljetnom događanju na otvorenom, pa je tako bilo i te ljetne večeri, u ponedjeljak 21. kolovoza uz podij smješten ispred Katedrale.

Foto: DLJI

Ono, međutim, s čime se glazbenici Dubrovačkog simfonijskog orkestra i njihovi gosti još nisu susreli jest nevjerojatno snažan i nemilosrdan vrući vjetar koji je zapuhao u minutama nakon što je započeo koncert pred prepunim gledalištem. Note su letjele na sve strane, što je nemalo ometalo izvedbu napose prvih violina i kontrabasa, koji su na rubu scene prvi na udaru. Svojevrsni fen snage bure nije jenjavao do kraja večeri, ali je orkestar u cjelini predvođen vrsnim mladim njemačkim dirigentom Valentinom Egelom uspješno odolijevao zapusima premda je publiku pomalo i zabavljala neprestana igra lovljenja partitura te vraćanja na pultove „načičkane“ šarenim kvačicama za rublje, što nije puno pomagalo.

Valentin Egel / Foto: DLJI

Usporedo sa scenom borbe s vjetrom odvijala se prilično skladna glazbena izvedba dostojna velikih koncertnih pozornica perfektnih uvjeta. Vjetar nije uspio odnijeti ni decibel moćnog zvuka čiji su akustični izvori pojačani razglasom pod stručnom paskom našega nagrađivanog producenta, skladatelja Krešimira Seletkovića. Štoviše, neke bismo puhače voljeli čuti slabije (truba, oboa), ali to se očito nije moglo izbjeći blizinom kamenih zidova kao neželjenih pojačivača akustike.

Foto: DLJI

Maestro koji je u hrvatskim okvirima poznat kao pobjednik posljednjeg natjecanja Lovro von Matačić i šef dirigent Riječke filharmonije HNK-a Ivan pl. Zajc, nije gubio čvrste uzde vodeći izvedbu pouzdanom, jasnom i strastvenom dirigentskom gestom. Na početku se šarmantnim ekspozeom obratio publici uvevši je u dramatičnu, za jednu bajku prilično morbidnu radnju koja je u pozadini simfonijske pjesme Vodenjak Antonína Dvořáka. Muzikologinja Dina Puhovski u nadahnutom tekstu na webu Igara dodatno objašnjava kako „bajkovito obiteljsko zlostavljanje“ preuzeto iz poezije skladateljeva sunarodnjaka Karela Jaromíra Erbena počinje vodenjakovim odvođenjem priproste djevojke na dno jezera kao svoje žene, a završava čedomorstvom njihova djeteta.

Foto: DLJI

Priča koja nije i neće postati sižeom nekog Disneyjeva crtića, kako je u završnici uvodnog govora pripomenuo maestro Egel, možda je pomogla kao uvod u slušanju programski nadahnute dinamične romantične glazbe, ali jednako tako se moglo i bez nje neopterećeno vodenjakovom zlobom uživati u ljepoti raskošnih tonskih brzaca. Programski okvir donio je i na kraju 8. simfoniju u G-duru, op. 88 istoga skladatelja, očito omiljena mladom maestru koji izvrsno vlada notnim tekstom, slavenskom dušom u spoju s germanskom formom.

Ali umjesto Rusalkine arije mjesecu, koja bi eventualno utješila one koje je uznemirio tragičan kraj Vodenjaka, melem na dušu stigao je u vidu najpoznatijega glazbenog lijeka – Mozarta i njegova moteta na latinski tekst nepoznatog autora Exultate, jubilate, ili, kako je to u programu navedeno u prijevodu, Radujte se, slavite. Ljekoviti učinak glazbe naglasila je ljepota glasa naše višestruko nagrađivane sopranistice Josipe Bilić, kojoj je ovo bio debitantski nastup uz ovaj orkestar i ovog maestra. Njezin je ton iznimno čist, tehnika besprijekorna, a muzikalnost iznimna, pa je oduševila svu publiku, koja ju je ispratila ovacijama.

Foto: DLJI

Možemo samo zamisliti kako joj je bilo pjevati dok joj je neminovni suhi zrak puhao u usta, ali njezin postojani zapjev i zarazni osmijeh ničime nisu otkrivali muke po vjetru. Nakon stanke – tijekom koje su glazbenici prebrojavali stranice za pultovima i dodatno pokušavali učvrstiti listove (prilika je to možda da orkestar razmisli o nabavci tableta, što bi, evidentno, olakšalo probleme ovoga tipa) – kao da su nebeske sile znatiželjno zastale kako bi posluhnule novo djelo dubrovačkog skladatelja Ivana Violića.

Ovaj vlasnik dviju diploma s Muzičke akademije u Zagrebu (klavir u klasi Pavice Gvozdić i kompozicija u razredu akademika Frane Paraća) jedan je od rijetkih autora na našem skladateljskom nebu koji njeguje minimalizam američkog tipa, blizak Glassovoj poetici. Stoga je posebno zanimljivo bilo čuti njegovo novo djelo za veliki simfonijski orkestar, Hommage, nastalo na narudžbu Dubrovačkih ljetnih igara, u kojemu je u titravim teksturama pružio orkestralnim dionicama nove spojeve i osluškivanja. Ritam i boja u srži su Violićeva glazbenog promišljanja koje jasno odražava skladateljevo veliko sviračko iskustvo i sklonost (neo)klasici.

Ivan Violić uz DSO / Foto: DLJI

Njegova je posveta u naslovu stoga manje usmjerena rodnom gradu koji je iznjedrio praizvedbu, a više njegovim profesorima, našoj slavnoj pijanistici i predvodniku „nove jednostavnosti“ u hrvatskoj glazbi. Partitura je to slušljiva i svirljiva koja bi, kao i tolike Glassove skladbe, lako mogla završiti kao zvukopis nekog dokumentarnog ili igranog filma. Svakako vrijedi njegovu autoru, predavaču na Umjetničkoj akademiji u Splitu, ubuduće dati više prilike za autorski rad. Što reći za kraj nego da su dubrovački koncerti na otvorenome ne samo kreatori vrhunskih događaja u spoju probrane glazbe i bajkovite povijesne arhitekture, nego da su i nevjerojatni pogon za stvaranje nove publike.

Foto: DLJI

Njihova glazba odzvanja ulicama grada, a na ogradi iza gledališta skupi se toliko turista iz cijelog svijeta čije ovacije i iskreno oduševljenje ne smeta ni kada izbija između stavaka. S koncerta u ponoć otišli su sretni i slušatelji i glazbenici, iskreno oduševljeni i naelektrizirani radom s maestrom Egelom, koji je zasigurno jedan od najjačih kandidata za novoga glavnog dirigenta Dubrovačkoga simfonijskog orkestra.