Poštenjak, ljudi, među nas je došâ'

Desetljeća su bila potrebna da bismo napokon mogli izreći sintagmu „moderni Ero“, a da ona nije pejorativna nego s veseljem dočekana pokazala je premijerna izvedbu opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca u Hrvatskome narodnom kazalištu Split, 15. travnja 2026.

Dosadio mi onaj, jer je preveć svet!

Uz Eru s onoga svijeta Jakova Gotovca vezuju se brojni superlativi, a ponajviše oni koji govore da je riječ o, prema brojnim parametrima u koje neću sada ulaziti, najuspješnijoj hrvatskoj operi te o najizvođenijoj hrvatskoj operi (brojke su tu neumoljive). Od praizvedbe 1935. naovamo Ero je u hrvatskim kazalištima postavljan u svoje „izvorno“ mjesto radnje, Vrliku, uz pregršt nošnji toga kraja i vizualni kod koji je uvijek bio sinonim za Eru u posljednjih 8 desetljeća. 

Za najrecentija izdanja Ere zaslužan je Krešimir Dolenčić čija interpretacija iz 1992. još uvijek igra u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, dok je sve do 15. travnja ove godine igrala i njegova inačica načinjena za Hrvatsko narodno kazalište u Splitu 2001. Riječ je o antologijskim ostvarenjima hrvatske opere koja su uveseljavala brojnu publiku desetljećima.

No može li ta „narodna“ komedija o dovitljivom momku koji traži svoju ljubav na nekonvencionalan način biti prikazana u suvremenom ruhu i izaći iz okvira isključivo omeđenih pojmom tradicijskog?

Splitski HNK napokon je širom otvorio i ta vrata, a čast da okrene ključ u ključanici pripala je redatelju Hrvoju Korbaru, koji s Gotovčevim opernim opusom već ima iskustva s obzirom na to da je za Zagrebački HNK postavio njegova Stanca u Klovićevim dvorima i koji je svoj život nastavio na daskama ne samo velike scene nego i one u HNK2. I već tada poigrao se s toposom turizma u scenografskim rješenjima, a od turizma se nije udaljio ni u Eri s onoga svijeta.

A sad da vidiš čuda!

Novi splitski Ero konačno je otpuhnuo prašinu s omiljenog hrvatskog opernog naslova i udahnuo mu sasvim novi život. Hrvoje Korbar je donio Eru koji napokon nema pretenzije postati muzejskim izloškom nego živom predstavom koja komunicira sa suvremenom publikom. Istovremeno, njegovo je scensko čitanje iznimno klasično uz šarmantan mig tradiciji koju Ero predstavlja kao predstava i na pozornici od praizvedbe u studenom 1935. Uostalom, famozne nošnje nisu nestale nego su u svojim stiliziranim inačicama i dalje prisutne.

Hrvoje Korbar je donio Eru koji napokon nema pretenzije postati muzejskim izloškom nego živom predstavom koja komunicira sa suvremenom publikom

Umjesto da komušaju kukuruz na gumnu, djevojke su u nošnjama pred gostionom „Kod Marka“ gdje se dodvoravaju turistima koji su došli na seosko domaćinstvo, što je danas učestala pojava u Cetinskoj krajini, izvornome mjestu radnje opere. Umjesto plasta sijena preko kojega Ero stiže ravno s neba, tu je ukrasni konj od slame, a svime, čini se, upravljaju gazda Marko u bijelome odijelu sa zlatnim lancem oko vrata i njegova druga supruga Doma uređena u duhu nouveau riche. I mlin je turistička atrakcija, predstava u predstavi, žito se melje zbog turista, kako bi naučili štogod o tradicijskim obrtima.

U međuvremenu gazda Marko traga za prevarantom Erom na konju (koji je, naravno, veliki motocikl), a Ero se u trećemu činu slavodobitno vraća u Mercedesu (izmamivši razdragani pljesak premijerne publike). Niz detalja koje je Korbar dodao u operu savršeno su se uklopili u njezin komični karakter pritom joj ništa ne oduzimajući, niti naprasno upisujući libretu ili glazbi neko novo i suvišno značenje.

Teško je odoljeti smijehu, naročito lokalnoj publici, kad Ero uz repliku „Evo torba!“ izvuče kultnu žutu najlonsku vrećicu posrnulog trgovačkog lanca Kerum. Takvi postupci pokazuju da redatelj dobro poznaje lokalnu sredinu za koju djelo i stvara. Scenografija Paole Lugarić Benzia i kostimi Tee Bašić Erceg dočarali su tako duh Cetinske krajine dvadesetprvog stoljeća, ne zapadajući u grotesku nego dostojanstveno stilizirajući tradicijsko ruho, a svjetla Vesne Kolarec izvrsno su nadopunjavala scenska zbivanja fokusirajući se uvijek na ono najvažnije, bilo da je riječ o solistima ili zboru.

Hrvoje Korbar ovom je režijom pokazao domišljatost i kreativnost čak i u dramaturški izazovnim trenutcima djela, ne prepuštajući gledateljima da im pogled odluta od pozornice ni u kojem trenutku. Nerijetko je vrlo statična Erina posljednja arija (koja ponavlja tematski materijal iz prethodnih činova) jer zaustavlja radnju kao kakva apoteoza uoči najpoznatijega ulomka opere, završnog kola. Ovdje je režirana šarmantno kao Erin solo „song“ uz mikrofon i bljeskalice publike na derneku te emotivni i romantični zagrljaj u „sentišu“ s Đulom dok zbor zaključuje ariju.

Već dođoh na dernek da radost radujem

U naslovnoj ulozi nastupio je tenor Martin Sušnik, koji je suvereno ovladao pjevački iznimno zahtjevnom ulogom koju je već brusio u svojim nastupima u Splitu i Zagrebu. Ujednačenim je glasom pjevao tijekom čitave izvedbe, a kako je ona odmicala kraju, doimalo se da se i on sve više prepušta samoj glazbi pa je s velikom sigurnošću ispjevavao zahtjevne visoke pasaže trećega čina. Sve to bilo je praćeno vrlo jasnom dikcijom.

Scenski nastup nije mu zaostajao za pjevačkim, osvajajući scenu razigranošću kakvu uloga Ere i zahtijeva. Njegova je Đula bila sopranistica Josipa Lončar koja je bila vrlo sigurna u svoj scenski nastup podcrtan doziranom emotivnom glumom uz vješto izbjegavanje patetičnosti. Znalački se je usredotočila na najvažnije Đuline trenutke u svakome od činova (Đula pred kućom sjedila u prvom, Majko, majčice u drugom i Ti znaš, Mića u trećem) koje je otpjevala s lakoćom i preciznošću zadržavajući luk u svakoj od važnih arija. Istog je intenziteta nestajalo u kraćim Đulinim nastupima.

Josipa Lončar je bila vrlo sigurna u svoj scenski nastup podcrtan doziranom emotivnom glumom uz vješto izbjegavanje patetičnosti

Scenskoj prezentnosti mezzosopranistice Terezije Kusanović teško je trenutačno naći premca u ulozi Dome: očajnički moli krunicu kad shvati da je „razočarala“ pokojnog supruga na onome svijetu, nervozno puši električnu cigaretu shvativši da je nadmudrena, a na derneku na stolu „mladost mladuje“. Njezina interpretacija Dome novog doba uza sve to nije nalikovala karikaturi, naprotiv, savršeno se uklopila u ambijent komične opere i redateljsko čitanje libreta. Šteta je što je vokalna izvedba bila sasvim drukčija.

Glumački jednako uvjerljiv bio je i bas Božo Župić kao gazda Marko (trenutačni v. d. intendanta splistkoga HNK-a), rabijatni „poduzetnik“ iz dalmatinske zagore, koji vozi obijesni motor i ne preza od prijetnji i nasilja. No kao i u slučaju Dome, vokalna interpretacija je nije bila na zadovoljavajućoj razini. Vrlo je slabo svoj vokalni nastup na početku drugoga čina donio i bariton Marko Lasić kao mlinar Sima, koji je na sceni bio vrlo razigran i uvjerljiv glumac. A Čobanče, dakako, nije čobanče, nego kronično online dijete koje je opsjednuto plesom za kojekakve društvene mreže i konstantnim korištenjem naglavnih slušalica. Sjajno ga je glumački utjelovila Tea Požgaj uz karakterni pjev.

Premijerom je ravnao šef dirigent HNK Split, Mihail Sinkevič, koji je preferirao umjerenija tempa, dajući priliku pjevačima da ispjevaju ono što trebaju pritom ne usporavajući radnju. Iz orkestralne jame pritom je svašta dolazilo, od pogrešnih nota, do nevještog vladanja tehnikom (pogotovo puhačkih) instrumenata, što je umanjivalo dojam glazbene pripremljenosti vrlo maštovite predstave.

Zbor HNK u Splitu (zborovođa Maro Rica) posebno je bio začudan. Već na samome početku, ženski zbor Duni mi, duni, lađane ukazivao je na znatne razmjere nepripremljenosti i pjevanja na „auto-pilotu“ gdje se tempo dirigenta uporno ignorira, što rezultira neslaganjem između orkestra i scene. Velik broj kratkih zborskih solističkih replika na počecima činova rezultirao je potpunim košmarom nemuštog upadanja, na primjer na početku drugoga čina s iznimno jednostavnim pozdravima „Pomoz’ Bog!“ i „Dobar dan!“

Sve je kulminiralo jezivim kricima solistica i solista u prodaji slatkog grožđa, friške kruške batvače, vruće pite, uštipaka i pogače u kojima je dikcija bila strani pojam. Ništa bolje nije se snašao ni muški dio zbora u svojem neuglađenom vikanju, kao niti u prodaji suha mesa pršuta, slanine, hrvaštine, masta i mareštine. Među morem zborskih solistica i solista tek je sopranistica Branka Pleština Stanić s iznimnom pažnjom i jasnoćom otpjevala svoje replike. Ostalima je dirigent valjda bio suvišan.

Splitski Ero s onoga svijeta živopisna je, briljantna i duhovita opera koja je konačno dobila svoje suvremeno ruho

No to su stvari koje se itekako mogu popraviti i koje ne umanjuju činjenicu da je splitski Ero s onoga svijeta živopisna, briljantna i duhovita opera koja je konačno dobila svoje suvremeno ruho. Redatelj Hrvoje Korbar pronašao je sjajnu ravnotežu između suvremenosti i tradicije koja zaslužuje dugo biti na pozornici kao primjer da i naslovi poput Ere zaslužuju nova čitanja koja komuniciraju sa publikom današnjice.