Epski raspon Paraćeva ekspresiviteta

Noć.

Sad kraljuje Tmina,

i ljudi tužno viču u krvavom snu…

Miroslav Krleža, Rat

Foto: Jasenko Rasol/HRT

U prvome dijelu koncerta, pod punim svjetlima pozornice Messa di Gloria, rano duhovno djelo Giacoma Puccinija, skladano u slavu Boga na visini. Nakon stanke, na pozornici gotovo potpuno u mraku, djela ukrajinskoga kompozitora Valentina Silvestrova, za svijet trenutačno utonuo u tminu.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Koncertom održanim u četvrtak 25. svibnja u ciklusu Kanconijer ansambli Hrvatske radiotelevizije zaključili su recentnu koncertnu sezonu. Nova od jeseni, bogata i raznolika, već je u najavi. U večeri zatvaranja Simfonijskim orkestrom i Zborom HRT-a, kojima se pridružio Oratorijski zbor crkve sv. Marka Cantores sancti Marci, ravnao je Tonči Bilić. Solisti u Puccinijevoj Misi bili su mladi pjevači, tenor Matteo Ivan Rašić i bas Toni Nežić.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Maestro Bilić u razgovoru sa Zrinkom Matić na Trećem programu Hrvatskoga radija u večeri izvedbe istaknuo je kako kompozicije na programu povezuje ideja melodije, citirajući misao Valentina Silvestrova kako glazba bez melodije ne postoji.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Kad je scenom ponovno zavladala svjetlost, došao je red na suitu iz baleta Carmina Krležiana. Izvedba je priređena u povodu sedamdeset i petog rođendana akademika Frane Paraća, koji je rođendan obilježio 11. svibnja. Koncert je dobio slavljeničku dimenziju i zbog toga što je Parać recentni dobitnik nagrade za životno djelo Vladimir Nazor, koja će mu biti dodijeljena 19. lipnja.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Balet Carmina Krležiana pojavio se u Paraćevu opusu 1985. Te osamdesetpete Paraću je bilo trideset i sedam godina. Bio je skladatelj u naponu snage, autor od kojega se očekivalo puno. Spiritus baleta – dramaturg, redatelj i koreograf Milko Šparemblek u arhivi HRT-a preslušavao je djela mladih autora, tragajući za skladateljem u čijem će stilu pronaći idealnog suputnika za ideju o baletu na poeziju Miroslava Krleže. Bio je ogorčen politički intoniranim pogrebom koji je priređen hrvatskome književnom bardu. I fasciniran Paraćevom glazbom. Nisu se poznavali. U Paraćevoj Muzici za gudače i čembalo (1983.) odmah je prepoznao Jesenju pjesmu.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Trideset godina kasnije Šparemblek je, u društvu Paraća i Jane Haluze na Trećem programu HRT-a, među ostalim izjavio kako je Carmina Krležiana najhrvatskiji među baletima: Krleža – Parać – Bourek – Šparemblek. Izgovorio je to namjerno pretenciozno. Izrazio je i žaljenje što je Carmina skinuta s baletnog repertoara na kojemu se držala pet sezona.

Uputio je kritiku baletnim upravama koje, prema njegovu mišljenju, ne razumiju da se međunarodni karakter i prepoznatljivost baletnih ansambala ne gradi obnovama, već originalnim autorskim produkcijama. Istaknuo je kako bi to trebao biti imperativ, zaključio da bi to tada bio „teatar s personalitetom“. Kao primjer istaknuo je Francuze koji su u to doba radili obnove ranih koreografija Rolanda Petita. Drugi balet koji je spomenuo bio je Đavo u selu.

Toga je četvrtka Šparemblek sjedio u dvorani Lisinski. Devedesetčetverogodišnjak. Još uvijek istoga lucidnog sjaja u očima.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Carmina je u vrijeme praizvedbe izazvala priličan šušur na kulturnoj sceni. Paraćeva glazba, Šparemblekova koreografija i uopće cjelokupna ideja te provedba djela, Bourekova scenografija, kostimi Ike Škomrlj, dirigent Vjekoslav Šutej, sjajni plesači (čak dvije jednako dobre postave), Božidar Boban koji je maestralno vodio predstavu i govorio Krležine stihove… Sve je u toj produkciji bilo „osuđeno“ na uspjeh. I doista, televizijska adaptacija baleta, realizirana 1987. godine, i danas svjedoči kako je s tim djelom dah Europe i svijeta dopro do naše sredine, kako je o tome govorio Parać.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Okosnica oko koje je građena glazba za balet bile su dvije Paraćeve skladbe iz toga doba: Muzika za gudače (1980.) i Muzika za gudače i čembalo (1983.), koje su integralno uklopljene kao brojevi u baletnu partituru. Skladateljski zadatak, prema Paraću, bio je u tome da se torzo baletne glazbe oblikuje oko te dvije kompozicije kao kičmenog stupa.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Parać je još prije praizvedbe govorio kako razmišlja o suiti iz baleta – o djelu koje će produžiti život njegove glazbe izvan baletne scene. Suitu je naposljetku ostvario 1988., a 1900. praizvedena je u Splitu. Skladao ju je u četiri stavka, oblikovavši jedinstvenu dramaturšku cjelinu. Introit slijedi Pan-simfonija, a Ples barunice – Finale.

Izvorno, baletna je partitura skladana za recitatora, sopran, mješoviti zbor i simfonijski orkestar. Suitu je Parać inicijalno priredio za zbor i orkestar. Nije htio ili nije uspio oprostiti se od zbora. Poznat je Paraćev snažni odnos prema ljudskome glasu, pjevu i vokalnosti. Iako bi izostavljanjem zbora zasigurno olakšao put djelu na simfonijski repertoar, zbor je zadržan kao element bez kojega se, očigledno, nije moglo.

U Pan-simfoniji, a potom i na početku Finala riječ je prije svega o još jednom sloju ekspresiviteta u djelu (na tekst Aleluja); na završetku Finala, kroz obredno, ritmizirano izgovaranje poruke Krležine balade Khevenhiller (Kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!), zbor dobiva i snažnu semantičku ulogu.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

U novoj redakciji djela, koja je u četvrtak doživjela svoju premijeru, skladatelj zboru na završetku suite dodaje i glas naratora (dramski glumac Danijel Ljuboja), prenoseći u suitu ono što se izvorno događa na kraju baleta. Općenito govoreći, narator u baletu ima vrlo važnu gradbenu funkciju. On provodi radnju, povezuje cjeline, neizostavni je dio dramaturgije u djelu.

Školovan u književnosti, a fasciniran plesom, Šparemblek je govorio o „kazalištu plesa“, konceptu koji je želio postići u plesnom teatru i kojega Carmina Krležiana može poslužiti kao pokazni primjer. Kako u baletu, tako i u suiti narator za zborom ponavlja Krležinu fatalističku poruku. „Kak je tak je.“ Redaktor u partituri suite, možda i namjerno, na završetku tih riječi ostavlja zarez (bez obzira na to što teksta u partituri nakon toga više nema). Kao da želi dodatno naglasiti atmosferu završetka koji, nakon dvadeset i više minuta dramatikom izrazito nabijene glazbene radnje, ostaje visjeti u zraku.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Na stanoviti način djelo se tako približava oratorijskom žanru ili bismo u najmanju ruku mogli reći da je Parać u suiti Carmina Krležiana oblikovao hibridnu vrstu između simfonijske suite i oratorijske forme. Što bi se, međutim, dogodilo kad bi se dominantna, provodna uloga naratora u baletu na neki način pokušala prenijeti i u suitu? Doduše, tako bi se kompozicija koju smo čuli, sasvim sigurno, još više udaljila od izvorne ideje o simfonijskoj suiti. Ili bi to već bila neka sasvim nova Carmina…

Foto: Jasenko Rasol/HRT

U baletu je zanimljivo pratiti život dviju već spomenutih Muzika, samostalnih orkestralnih kompozicija, koje postaju baletni brojevi i u toj novoj ulozi jako dobro funkcioniraju (Muzika za gudače i čembalo – Jesenja pjesma, a Muzika za gudače, pak, Pietà). Iz suite su te dvije skladbe, posve očekivano, u potpunosti izostavljene, ali je time skladatelj morao odustati i od dva nosiva pilara na kojima je, prema vlastitim riječima, gradio cjelokupnu atmosferu i dramaturgiju djela.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Skladatelj je suitu oblikovao iz glazbene građe koju je našao dovoljno nosivom da bi prelaskom u suitu mogla izdržati pritisak simfonijskoga žanra. Paraćev kolega, skladatelj i književnik Dubravko Detoni, uoči premijere suite u Zagrebu 1998., pisao je o „michelangelovski zamišljenoj freski“ i tako možda najbolje opisao ono što je Parać želio postići u skladbi. Dobra poznavateljica Paraćeva opusa Eva Sedak pisala je, pak, o „gotovo epskom rasponu Paraćeve umjetničke ekspresivnosti“. Maestro Bilić inzistirao je na ekspresivitetu i dramatičnosti kao imanentnim odlikama Paraćeva stila. Izvedba se pokazala čvrstom i postojanom.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

U baletu je ostao određeni broj epizoda koje nisu našle mjesto u orkestralnoj suiti; posebice onih lirskih, poput glazbe iz slika Sacrum panopticum, De natura feminae, Misterij ili Pan simfonija III. Ima li u suiti još uvijek mjesta za neku epizodu, pa čak i čitavi stavak eteričnije atmosfere, slične onoj u Muzici za gudače i čembalo, koja bi pružila predah od „plesa na vulkanima“? Možda razmišljanje za neku buduću izvedbu.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Hoće li jednoga dana balet Carmina Krležiana opet biti postavljen, pita se Parać u razgovoru u povodu izvedbe suite na HR3. To pitanje zasad još uvijek traži svoj odgovor. Šparemblek na HRT3 govori, pak, o tome kako suvremeni balet još uvijek traži „neku svoju klasiku“. Može li balet Carmina Krležiana biti jedan mogući odgovor takvu izazovu? Jedno je sigurno: poruka baleta Carmina Krležiana – u svakom njegovom sloju i segmentu – jest bezvremenska, a njegova tematika aktualnija no ikad.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

U tome istom razgovoru Jana Haluza pita dvojicu autora zašto nisu nastavili suradnju. Oni se slažu u odgovoru prema kojemu je posrijedi bila čista slučajnost. Da je ispalo drugačije, možda bismo danas govorili o glazbenom teatru ili kazalištu baleta kao što o tome govorimo u slučaju, primjerice, Carla Orffa. Šteta.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Može nas, međutim, veseliti vijest da je plan za suitu Carmina Krležiana sada snimiti istu te zajedno sa snimkom Paraćeve skladbe Missa Maruliana do kraja godine objaviti na autorskome nosaču zvuka u novoj ediciji Ligatura Hrvatske radiotelevizije i Hrvatskog društva skladatelja.

Gledajući na opuse Paraća i Šparembleka, na teme kojima su se bavili i polja zanimanja, ostaje dojam kako je tu bilo još zajedničkog prostora.

Kak je tak je.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.