Gibonni u Splitu: Evo me doma!

„Sve se dogodilo ovdje, u par sto metara”, rekao je Gibonni tijekom koncerta na splitskom Starom placu, 27. lipnja, pokazujući s pozornice dijelove grada koji su obilježili njegov život

Gibonni u Splitu/foto: Valerio Baranović

Otac mu je šezdesetih stanovao u Varoši, a majka u Vukovarskoj 19. „Tada nije bilo svih ovih zgrada i vidio je kada je palila svjetlo”, objasnio je. Rođen je u rodilištu nedaleko od stadiona, a nešto dalje, u Tehničkom omladinskom klubu, okupljali su se i svirali bendovi, između ostalih, Marijan Ban, Dino Dvornik i Neno Belan. To je Split u kojem ga, kako kaže, nitko ne zove da odsvira nešto jer ima toliko ljudi koji to rade bolje.

Gibonni u Splitu/foto: Valerio Baranović

„Ako ćete me pamtiti, ne pamtite me kao pjevača. Pamtite me kao nekog tko je želio okupiti oko sebe normalne i kvalitetne ljude. Nemam povjerenja u ništa, samo u plemenite ljude. Zato kad vas sutra budu pitali kakav je bija koncert, ako je netko od naše vrste, reci mu ‘bilo je dobro, dobrodoša si doći’, a ako vidiš da je netko agresivan i da ne radi mjesta za invalide, reci mu ‘nije Gibonni za tebe, to je dosadno ko proliv’. Mene slava ne interesira. Mene interesira da su normalni skupa. Svi ste donili kamen kojim smo sagradili ovu palaču večeras“, poručio je publici.

Stari Hajdukov stadion bio je krcat poput mravinjaka. Imala sam dojam da ljudi stalno pristižu, a da više nije bilo mjesta ni za iglu. Gibonni je u svome gradu posljednji put nastupio s Oliverom 2016., u splitskoj Areni, i koliko god ti prostori bili lijepi i kvalitetni, ništa ne može zamijeniti ovakve koncertne večeri na otvorenom, uz more i povjetarac koji raspršuje vrelinu. Doma te svi znaju, ali te nitko ne traži. I to je možda upravo ono zbog čega ovakvi trenuci znače više nego što se na prvu vidi. Nisu tu bili samo Splićani – publika je pristigla iz cijele Hrvatske, ali i iz Slovenije, Subotice i drugih gradova. U prvom je redu stajao i jedan Nijemac, kojem se Gibonni pokušao obratiti kroz par riječi na njemačkom, ali kad nije išlo, dao je uputu djevojci do njega: „Liebe! Liebe! Poljubi ga, to će razumit’!“

Gibonni u Splitu/foto: Valerio Baranović

To je ta ljubav i sve njene verzije koje Gibonni opjevava u pjesmama kroz cijelu svoju karijeru. Prestala sam brojiti na koliko sam njegovih koncerata bila. U različitim razdobljima života njegove pjesme su bojile meni važne trenutke. Pjesmama “Zavezanih očiju (evo me doma)”, “Dobri ljudi” i “Činim pravu stvar” s country momentom na violini otvorio je ovaj koncert. Iako je “Kiša” među novijim pjesmama, atmosferom se dobro uklapa uz, primjerice, “Libar” i “Mirakul”, na kojem mu se pridružila Maya Azucena.

Tu je bio i Manu Katche, “fantastični suradnik od dana kad sam lijepio njegove postere po zidu, najveći drummer na planeti”, kaže Gibonni. Nikšu Bratoša, producenta koji ga je pratio na njegovom putovanju, posebno zadirkivao tijekom cijelog koncerta. Nedostajao je Matija Dedić, kojeg se Gibonni prisjetio dok je izvodio “Nisi više moja bol”, kao i Olivera u “Sreći”, ali i “U ljubav vjere nemam”. “Koja lipa pisma, a tako se glupo zove”, oponašao ga je Gibonni produbivši glas.

Gibonni u Splitu/foto: Valerio Baranović

Više je puta tijekom koncerta naglasio kako je ovo za njega važan datum dostojan tetovaže na koži. Možda na to ne bih ranije obratila pozornost da samo nekoliko sati ranije, na plaži ispod Galerije Meštrović, nisam čitala kako je ispričao Zlatku Gallu za potrebe biografije Tajna vještina priču o svojoj tetovaži na nozi, znaku peace koji si je napravio kako bi obilježio prvi nastup svog prvog benda znakovitog imena – Prva stanica. Ispada da su uspomene koje nosiš pod kožom, često iste one koje te na pozornicu vraćaju, a onda pričaju jednu novu priču.

Kolega Marko Bratoš prije tjedan dana je nakon pulskog koncerta napisao kako nije čuo svoju omiljenu pjesmu, ali kod Gibonnija to ne znači da ti nešto nedostaje. U ova tri sata, koliko je koncert trajao, svaka je pjesma nosila svoju težinu. Sad, naknadno, prepoznajem da bih možda voljela čuti još neku, ali tada mi ništa nije nedostajalo – redale su se toliko poznate pjesme da si jednostavno morao biti prisutan u trenutku i svaku proživljavati.

Gibonni u Splitu/foto: Valerio Baranović

Za posljednju objavljenu “Drvo”, Gibonni je već rekao da je vrhunac njegovog stvaralaštva. S “Malim veslima”, ali velikim uvodom Maaseja Kovačevića na klavijaturama i violinista Marka Ramljaka, započela je ta višeminutna glazbena elegija. Kada pričamo o evoluciji Gibonnijevog rukopisa, koliko god “Nek se dijete zove kao ja”, “Dvije duše” ili “Zlatne godine” bile popularne i publici drage, “Drvo” i “Udica”, kao njemu možda kolosalne pjesme, njeguju gotovo mističan pristup, povezuju prošlost s identitetom, ocrtavaju prolaznost i melankoliju, ali u neku ruku odaju počast našim korijenima. I to je poveznica Gibonnijevog početka sa Splitom, mladog muzičara s njegovom okolinom, Gibonnija kao autora s ocem, dalmatinskim naslijeđem, dišpetom, surovošću, mentalitetom i tom cijelom ljepotom prirode koja slavi, ali koja i guši. Gibonnijeva introspektiva uvijek je najjača kada povezuje tišinu, zahvalnost i bol. I upravo je tu autorski najjači.

A kada govorimo o tom glazbenom izbivanju iz Splita, sam je na koncertu rekao: “Ovaj grad nam je dao strast, a strasti nema na kalendaru. Nadam se da sam vam bio na raspolaganju u ovih 30 i nešto godina!”, i završio sa “Zlatnim godinama” svoj regularni dio koncerta dok ga je publika nagradila velikim aplauzom.

Gibonni u Splitu/foto: Valerio Baranović

Uslijedila su tri bisa, od toga jedan akustični, na maloj pozornici, kako to Gibonni uvijek radi, s “Ako me nosiš na duši”, “Temperom”, “Žeđam” i “Cesaricom”, koja je bila posebno emotivna dok su se na video zidovima prikazivale Oliverove fotografije.

Finale s Mayom Azucenom dok je izvodila “Amazing Grace” uz klavirsku pratnju Maaseja Kovačevića kao uvod u “Oprosti” zvučala je poput molitve i podsjetila me na neke momente s velikih koncerata Brucea Springsteena i U2-a, a onda je baš sve završilo pola sata iza ponoći s “Hodaj”, uz “nebo strpljive voli” kao uputu za život.

Osobno, najljepši i najsnažniji trenuci cijelog koncerta bili su mi “Posoljeni zrak i razlivena tinta” i “Judi, zviri i beštimje”. Marko Ramljak gotovo uvijek iz glazbe izvlači ono nešto šamansko, a kada se muzičari okupe u krug, kad se spuste na koljena, kao onda kad im se pridružila Daria Hodnik Marinković u “Judi, zviri i beštimje”, to je zvučalo kao da nisu s ovog svijeta. Stefanovski je tada parirao i njenim vokalnim akrobacijama odgovarao gitarom koja je doista jecala, koliko god floskula bila isprana – i takva je glazbena izražajnost „govorila“ do kraja sve ono što riječi do tada već nisu napravile.

Gibonni u Splitu/foto: Valerio Baranović

I onda dolazimo do Damira Urbana, čovjeka koji ne kaže ni riječ, a izreče baš sve svojom pojavom. Otkako su zajedno otpjevali uživo “Posoljeni zrak i razlivenu tintu”, ta je pjesma dobila jedno sasvim novo značenje i bez Urbana i Maye više nikada nije zvučala sasvim potpuno. Spoj cijele eksadrile različitih glazbenika i senzibiliteta rezultirao je ovakvim trenucima koji su stvarali jedan sasvim novi nadsvijet, posebno naglašen vokalnim harmonijama.

“Split je hrvatski Napoli, hrvatski Marseilles – sve što postoji u svijetu, postoji i kod nas, ali kao u nekom ekspres loncu. Tko nas zna, zna nas”, Gibonnijeve su riječi nakon svega. I da za kraj posudim ono što smo svi barem jednom čuli – divno je kad nas glazbom izvlači iz vlastitog blata. Njegove nas pjesme uče kako padati, a da ne pustimo glas, i kako slagati kap na kap dok ne pomaknemo brdo. Nakon ovakvog koncerta, teško je uopće uhvatiti pravu riječ. Možda se o dojmovima i ne može pisati na način da oni koji nisu bili osjete ono što jest bilo. Gibonni je te večeri ponovno pronašao pravu mjeru – između glazbe i riječi, između intime i univerzalnog. Pustio je korijenje na poljima od snova, i ono što radi već odavno nije samo glazba. Tko je bio u petak na Starom placu – zna. Ostalima ostaju pjesme. I dovoljno su dobre da i njima to bude dovoljno.