I to treba netko
Jedini članak o glazbi na Ultri
Kolega Aleksandar Dragaš danas je u Jutarnjem listu postavio pitanje koje se u hrvatskom medijskom prostoru nije provuklo godinama, a možda ni nikada: zašto nitko ne priča o glazbi na Ultri?
Doista, kako navodi i Dragaš, u medijima smo čitali da je Split posjetilo 150 tisuća ljudi iz 120 zemalja koji su došli s oko 1800 zrakoplova. Znamo da montaža ovog eventa traje 20 dana te da u njoj sudjeluje oko 400 ljudi. Prostor festivala ograđen je s devet tisuća metara ograde, a glavna je pozornica duga 80 i visoka 20 metara. Ove su godine uhićene 343 osobe, tri su završile u bolnici, a jedan je mladić nažalost i umro. Policija je naplatila kazne u iznosu od 141 tisuće eura.
Ove i slične statistike već deset godina – otkako se festival održava u Splitu – iz godine u godinu slušamo kao kakvu mantru. Pored njih pitanje o glazbi zvuči kao neka blasfemija, mada u teoriji ovo jest glazbeni festival. No, prije svega, ovo je događanje ekonomski i generator zabave, a sasvim je jasno da zabava i umjetnost, a još više umjetnost i ekonomija, ne idu nužno ruku pod ruku.
Ultra / press
Već po samom dolasku na parking ispred festivala i sama svjedočim pokušaju policije da obuzda 150 tisuća mladih, čiji prosjek godina po mojoj procjeni ne ide iznad 20. Njih, kao i mene i moja dva prijatelja. Prva osoba koju vidim je djevojka sa šeširićem na glavi, šljokicama po rukama i kosom u pletenicama, odjevena u odjeću vedrih boja. Njena simpatična pojava vrlo brzo dobiva sasvim nove razmjere. „Dobar dan, molim vas dokument. Jeste li ikada imali problema sa Zakonom?“, pita me pa mi vadi sve stvari iz torbice, izuje me iz cipela i vrlo, vrlo temeljito ispipa po svim strateškim i nestrateškim dijelovima. Dobrodošli na festival, kaže ova policajka, možete dalje.
Ima svega
U ova tri udarna dana Split je pod opsadom mase mladih kojima je razmišljanje zadnji prioritet na listi pa nije ni čudo što u medijima najviše čitamo o tome kako su radili policija, hitna i Čistoća. Naš susret s predstavnicima Zakona jedan je od benignijih prizora tih dana, posla je bilo preko glave. Raspon scena kojima smo svjedočili u dva dana provedena na festivalu ide od djevojke koja je uganula nogu i s osmijehom korača gužvom dok ju prijatelji pažljivo podupiru sa svih strana i nose kroz masu do mladića koji u rano jutro spava stojeći naslonjen na ogradu do koljena u vlastitim – oprostite – govnima. Bili smo i na jednom od stageova na kojem je netko u publici odlučio baciti suzavac pa je dio ljudi počeo panično izlaziti van, no srećom je i to prošlo OK. Vidjeli smo i hrpu fora stvari; ludih outfita, sreće, ljubavi, druženja mladih iz cijeloga svijeta. Količina čuda i podražaja – dobrih i loših, očekivanih kad se na jednom mjestu nađe hrpa mladih – koja se tih dana događaju u Splitu prvi je razlog zašto u medijima nitko ni ne dođe do teme glazbe. Ima tu i atraktivnijih stvari.
Ultra / press
Dragaš u svojem tekstu postavlja i pitanje je li ignorancija naspram muzike na festivalu znak da je to „samo biznis koji počiva na decibelima, light showu, pirotehnici, golišavosti, modi, skupim napicima, ecstasyju, speedu, kokainu i završnom vatrometu“. Odgovor je: da. Glazba je svemu tome pozadinska kulisa, izgovor za spektakl.
Imena A-liste s line upa koja nose status globalnih zvijezda danas su primarno marketinški magovi s masom pratitelja na društvenim mrežama. Mainstream je u doba Beatlesa podrazumijevao kvalitetu, dok danas on nerijetko označava generičku i šuplju reciklažu.
Dugo sam vremena imala teoriju da je najgoru glazbu na svijetu moguće naći na jednom mjestu kad na neku od internetskih tražilica upišeš ‘workout music’. Obično se radi o jeftinim varijacijama koje žanrovski spadaju u nekakav mlaki deep house, hitićima jednostavnih melodija koje se – htio-ne htio – upišu u memoriju već po prvom slušanju, a već na drugom postanu neslušljive svakom iole istančanom uhu. Nešto poput playliste Otvorenog radija. Glazba na Ultri često spada u tu kategoriju, a pjesme se ponavljaju otprilike istim tempom kao na spomenutoj radiopostaji. Sve to potencirano je melodijama popularnim na TikToku pa smo, zanimljivo je, u samo nekoliko sati na main stageu više puta u različitim varijacijama čuli numeru “O fortuna” iz Carmina Burane. DJ-i tamo nerijetko imaju i praksu brzog mijenjanja pjesama, one se svako malo šaltaju, a svaka od njih ima okvirno trajanje koje je baš u duhu vremena i iznosi otprilike kao i attention span čovječanstva danas – oko osam sekundi. Na sve to nerijetko je dodan začin latinoameričkih pa i turbofolk ritmova ili snažnih techno beatova, a neizbježan sastojak su i nabrijani MC-jevi koji pozivaju na ples.
Ipak se pričalo
Jedina iznimka s komentarima konkretnih nastupa ove je godine bila Ivana Knoll, popularna hrvatska navijačica, a odnedavno i DJ-ica, koja se borila s tehničkim poteškoćama pa joj je u pomoć uskočio stage manager. Iako sam protiv ismijavanja koje je uslijedilo na društvenim mrežama i prema Knollici gajim poštovanje utoliko što uspijeva pobuditi interes, njezin primjer doista prigodno oslikava kako su u festivalskoj industriji danas važniji ime i imidž od znanja, iskustva i interpretacije glazbe.
View this post on Instagram
Ipak, nepošteno bi bilo reći da od 200-tinjak izvođača na Ultri baš nitko nije isporučio glazbu određene umjetničke vrijednosti. Razlog zbog kojeg sam se osobno uopće našla na festivalu su nastupi hrvatskih DJ-eva te mi je primarni cilj bio uhvatiti upravo njihove slotove pa o njima najviše mogu i reći. Za razliku od najvećih zvijezda koje jure trend, naši su svi od reda samouvjereno isfurali glazbu koju puštaju i inače. DJ Jock je čvrstim i raznolikim techno setom otvorio Resistance stage, pozornicu koja, za razliku od EDM-ovskog main stagea, najviše koketira s underground elektronikom. Jock je inače Splićanin pa je bilo lijepo vidjeti da je ispred Resistancea okupio konkretnu ekipu iako je njegov termin bio prvi u drugom danu festivala, kad je posjećenost obično najmanja. Elena Mikac naveliko je rasplesala UMF stage svojom glazbom koja ima sentiment housea i snagu techna, Lalita Kali je potpuno raspametila ekipu koketiranjem s tranceom, žanrom kojeg se baš malo moglo čuti na festivalu, a stage je jednako sjajno zatvorio Korak svojim energičnim i zbrejkanim setom.
Da dokažem da nisam snob kojem su se svidjela samo imena koja nisu svjetski razvikana, moram reći da sam uživala i u setu Borisa Brejche, globalno poznatog DJ-a kojem je jedan od zaštitnih znakova maska koju nosi na nastupima. Pojavnošću je njegovo ime u svijetu elektronike ekvivalent onome što je na domaćoj estradi, recimo, popularni Jole, pa bih u uvjetima svojeg svakodnevnog života najvjerojatnije zaobišla njegov nastup jer sam previše kul za nešto toliko komercijalnog kalibra. No na Ultri sam pristupila slušanju bez predrasuda, a on me uspio ugodno iznenaditi. Brejcha je jedan od rijetkih koji su imali na raspolaganju dva sata za prezentaciju svoje glazbe, a od svojeg je minimalnog zvuka u tom periodu prezentirao apsolutni maksimum. Jedino što mu zamjeram su preduga čekanja prije dropova karakteristična za ovu vrstu festivala, sa ciljem postizanja dramatičnosti u zvuku.
Sigurno je i mimo ovoga što sam uspjela čuti na festivalu bilo još dobre glazbe.
Brejcha na Ultri / press
Upravo je i kratko vrijeme setova jedna od stavki zbog kojih je nezahvalno ići u njezine dublje analize. Na festivalima ovog tipa je cilj prezentirati što više izvođača u datom periodu pa cijela stvar funkcionira više kao svojevrsni showcase nego dublji ulazak u nečiju priču, što je obično cilj u clubbingu. Iako će se većina ljudi vjerojatno složiti da nije model koji služi umjetnost, ne bih podcijenila važnost komercijalnih festivala za razvoj publike. Kako je dobar dio posjetitelja doista mlad, volim vjerovati da im je ovo tek ulazna faza u daljnje istraživanje glazbe i super polazišna točka da načuju što bi im se možda u budućnosti moglo još više sviđati, a s kvalitetom je više ‘na ti’.
Tko to more platit’?
Kolega Dragaš u svojem tekstu postavlja pitanje je li legitimno da se Ultra, s obzirom na upitnu glazbenu kvalitetu, financira javnim novcem. Još prije nekoliko godina sam, povodom apela INmusica za veće sufinanciranje festivala od strane Grada Zagreba, za Jutarnji radila veliku analizu financiranja najvećih hrvatskih festivala te došla do podatka da se Ultra ne financira iz gradskih i drugih fondova za kulturu, već onih za gospodarstvo i turizam. Što je i prigodno. Split već deset godina, a najavljeno je da će se dogoditi i jedanaesta, odlučuje da mu je Ultra jedan od strateških prioriteta, i to nema nikakve veze s glazbom, već injekcijom u proračun te generalnim upravljanjem gradom.
Ultra / press
Kolege sa ŠibenikIN-a su nedavno objavile tekst provokativnog naslova u kojem se pitaju što bi bilo kad bi šibensku Kalelargu zauzelo 150 tisuća ljudi umjesto da ju novinari slikaju praznu uslijed, čini se, ne tako uspješne turističke sezone. Taj je naslov, jasno je, samo provokacija, jer upravo je Šibenik najbolji primjer brendiranja grada uz pomoć glazbe i kulture kojeg podržava većina građana, i to tijekom cijele godine, ukusno, raspoređeno, sa stilom, kao totalna suprotnost blic masovki koja se odvija u Splitu.
Teško je zamisliti Ultru u Šibeniku, a još teže Split bez Ultre. Priča je to o puno novca u malo vremena. O strategiji splitskog pa i hrvatskog turizma i gospodarstva, kojima je Ultra samo odličan simbol. O gradovima koji su postali prezakrčeni, stanovnicima koji ne mogu živjeti i infrastrukturi koja jedva sve podržava. I mimo Ultre.
Kolega Dragaš misli da projekte ovog tipa ne bi trebalo financijski podržavati. Osobno sam mišljenja da bi to trebalo činiti, ali van gradova (odlična u zadnje vrijeme aktualna party lokacija je, primjerice, Cave Romane u Istri). Iako glazba nije primarna stvar na ovom festivalu, to je i dalje priča o zabavi mladih, o kulturnoj razmjeni i ekonomskom napretku, zbog čega je teško zamisliti put nazad.
Ipak, bilo bi zanimljivo čuti što bi o tome treba li i dalje financirati i ostaviti ovaj festival u Splitu rekla vlasnica katastrofalnog apartmana koja je od mene prošli vikend zaradila 300 eura, a radilo se o najjeftinijem dostupnom smještaju.
Što je njoj najvažnije? Umjetnost, san ili kapital?
Ne kaže se bezveze da je najgora kletva imati pa nemati.
