Albumi mogu živjeti kao cjelina
Grobenski javno opravdao kritike
Koncertnu godinu otvorio sam uz koncentriranu dozu znatiželje za nastup Ivana Grobenskog u zagrebačkom Vintage Industrial Baru gdje je uz svoj bend predstavio aktualni album Apocalipstick koji je osvojio kritiku. Je li i publiku?
Zatvorio sam prošlu koncertnu godinu (i kunsku eru) dramatičnom i teatralnom Mimika Orchestrom, a novu započeo u Schengenu s Ivanom Grobenskim i Mental Health Customer Supportom.
Autorov je album Apocalipstick kolegica Valentina Sertić secirala jesenas, pa je nepotrebno u vremenu manjka pažnje vraćati se na detaljne osvrte o „albumu koji vas najprije osvaja naglašenim ritmovima, izvrsnim refrenima i zavidnom produkcijom, a zatim svojim životnim jezikom, naracijama koje prizivaju Father John Mistyja iz 2016. godine, posnim post-radost, post-paid protu-pejsažima i latentnim čovjekoljubljem, koje u stopu prate jahači Apokalipse iz njegove verzije ‘dobre knjige’, a to su služba za korisnike, anksioznost, retrogradni Merkur i IKEA.”
Poslovične godišnje top liste glazbenih kritičara Apocalipstick su nagradile visokim mjestima na subjektivnim ljestvicama što izazivaju mrežne prijepore. Scensko-kognitivna disonanca u Vintageu je na “hump day” ponovno odjekivala prostorom potvrdom da selekcije žednih uha ne odgovaraju odgovorima publike na nečiji rad. Ušetao sam u Vintage na koncert alternativca koji je, rekao bih i neviđeno, ujedinio kritiku očekujući krkljanac, a dočekao me dvoznamenkasti broj koncertdžija. Govori li to išta o Grobenskom i njegovoj korisničkoj podršci za duševno zdravlje? Apsolutno ništa. Činjenica da ponajbolji album prošle godine ne prati velika publika najviše govori o konfekcijskom odgoju iste formulaičnim, pravilnim i monetizaciji prilagođenim obrascima.
Ivan Grobenski / foto: Matej Grgić
U publici koprivničkog karizmatika tako će se prepoznati brojna lica profesionalnih jazzera s kuriozitzetom ne samo prema njegovom pomaknutom autorstvu nego i glatkoći groovea šestero ljudi što sinergično animiraju njegove muzičke ideje. I dok želim izbjeći žanrovske klasifikacije, pretenciozne detekcije zvukova i stilova sljubljene u Apocalipsticku, ne mogu odoljeti usporedbi s Mary May na domaćoj sceni kao pandanom infektivne karizme.
Na istoj smo pozornici mjesec dana ranije mogli vidjeti kako neobuzdani impuls za izražavanjem zarazno djeluje na prezentacijski kolektiv. Kao i Mary May, Ivan Grobenski ima prirodnu scensku pojavnost i okupira pažnju slušatelja, dok na svoj kreativno slobodan bend ima gravitacijski potencijal.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Dodatna usporedba jest i ona s Bad Daughter iz Jedinstva 2022. kada Dunja Ercegović, jednako naklonjena anglofonoj ekspresiji koncert posvećuje albumu kao formi koju smo počeli degradirati džepnim načinom konzumacije glazbe. Poput Loše Ćerke, i ovi u manje od sat vremena izvode cjelinu Apocalipsticka koju su i došli predstaviti. Bez upliva triju dosadašnjih izdanja stilsko-lingvistički oprečnih aktualnom albumu koji sada kad smo u Schengenu možemo bez pardona izvoziti preko granica.
Jest da se radi o kantautoru koji je cijeli koncept samostalno kreirao i kojeg je moguće zamisliti samog na pozornici s istim materijalom, no upravo je šestorka oko njega zaslužna za reakciju koju sam u jeku koncerta odaslao na nekoliko telefonskih brojeva: „ovo je nekoliko koplja bolje od studijske verzije“ što je, konačno, ultimativni lakmus glazbi.
Ivan Grobenski Matej Grgić
Svakako treba aplaudirati bend: progresije Marina Hrašćaneca kao partnera u aranžiranju (i produkciji) albuma čije bogato jazz iskustvo usmjerava bend. A u njemu ritmom erotično vlada niški basistički div Dimitrije Simović, kao i Danijel Kadijević koji je Grobenskom uletio dan prije nastupa kao bubnjarska zamjena zbog bolesti kućnog čovjeka od činela. Kadijević, čije se ime također prepoznaje u brojnim scenskim formacijama, barem iz perspektive publike glatko upada u kolektiv i ne pokazuje šavove za dionice učene tek dan ranije. Podvojeni instrumentalist Luka Osrečak pruža korisniku podršku na električnoj gitari kada ne milije saksofonom, a naposljetku, nimalo manje važne vokalistice Helena Hraščanec i Melani Krog campy apokalipsi koprivničkog rudlavca daju dimenziju gospela i soula.
Ako je suditi prema prvom koncertu u 2023., godina Schengena mogla bi biti dobra za hrvatsku scenu. Ured za izvoz neka baci oko.
