Jack Savoretti u Lisinskom: Čovjek koji kao da je rođen s gitarom

Kada je početkom ožujka najavljeno da Jack Savoretti nastupa u Lisinskom, na valu nostalgije i potaknut mirisom ranih 2010-ih, osjećao sam da bi bilo šteta propustiti koncert britanskog kantautora.

Savoretti je bio duboko skriven indie heroj tinejdžerskih mi godina. Vremena su to u kojima nije bilo Spotifyja, Tidala ili nekog drugog streaming servisa. Do pjesama se dolazilo na svakakve načine koji se danas čine smiješnima, a o količini vremena utrošenih za čuti jednu ili dvije pjesme bespotrebno je razgovarati. YouTube je bio bog i batina; tamo su se nalazile rijetke B strane, EP-jevi koji se danas ne mogu pronaći na mapi, demo i akustične verzije pjesama raznih kantautora koji su se tek probijali na scenu.

Jack Savoretti u Lisinskom / Jack Savoretti Promo

Indie folk je u tom razdoblju bio ekstremno popularan i ako ste imalo zabrazdili na tu stranu, mogli ste pronaći stotine kantautorica i kantautora koji svoj put trase s akustičnom gitarom. Tu se negdje pronašao i taj Britanac talijanskih korijena koji je posljednjeg dana ljeta 2026. došao u Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski.

Prototip pjesama onog doba

Odavno rasprodan koncert i njegov prvi, rekli bismo cjelovečernji, nastup u Zagrebu. Da, još se sjećamo iznenađenja na Yammat FM-u u prosincu prošle godine kada je live session bio posvećen Sinišu Švecu, ali ovo je ipak bilo nešto drugo. Gotovo dva sata sažeo bi u neka bolja indie sjećanja, znate onu – kada je svijet još bio mlad. Ili smo to bili samo mi pa nam je Jack uz sav svoj sentiment i emociju dopunio čašu do vrha i teleportirao nas u prošlost s jakim pečatom da i u aktualnom albumu ima što ponuditi.

Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je najviše dao u pjesmama starijeg datuma, odnosno kako ih je draga prijateljica nazvala, „prototipom pjesama onog doba“. Čovjeku su se numere našle u serijama kao što su One Tree Hill, Uvod u anatomiju, Vampirski dnevnici i, nešto kasnije, u Sinovima anarhije, pa vidite na što ciljam. Tako je prije nastupa, s moje strane, postojala mala bojazan da ne ode u patetične vode.

Jack Savoretti u Lisinskom / Jack Savoretti Promo

Možda je to i s moje strane bio problem jer je Savoretti jedan od onih izvođača koje zaboravite na neko vrijeme. Nakon ekstremnog slušanja početnih albuma Between the Minds iz 2007. i Harder Than Easy iz 2009. te okrznutog Before the Storm (2012.), Savoretti mi je nestao s radara do ove godine. Vratio se s albumom We Will Always Be the Way We Were koji na poetski način jest povratak korijenima, ali u bendovskoj varijanti.

Glazbene želje? Apolutno

S još petoricom glazbenika, Savoretti je na pozornici Lisinskog u decentnoj, ali uvjerljivoj scenografiji, pokazao da vješto manevrira svojom diskografijom, ne ostavljajući prostor sumnjama da „odlazi u patetiku“. Razdoblje s naglašenim indie popom i pokušajima hitoidnih poskočica sveo je na minimum, odao je počast njezinom veličanstvu – akustičnoj gitari – s kojom izgleda i zvuči kao da je rođen.

Na zahtjev iz publike odsvirao je “Not Worthy”. Opalivši prve akorde, s hrapavim baritonom koji posjeduje i nakon što je pola sata proveo s bendom na pozornici otpjevavši solidan niz (“Do It For Love”, “The One”, “We Will Always Be the Way We Were”, “I Hear You Calling”…), Savoretti je izveo malo čudo jer je s manje postigao više i koncert preselio u jednu novu dimenziju. I dok se muha nije čula u dvorani, s posljednjih stihovima “Not Worthy”, već je zaprimao nove zahtjeve za pjesme.

Želje se ne mogu ispuniti svima, ovo je ovako bila iznimka, kako je i sam rekao, ali prvi koncert na turneji zaslužuje da bude „posebniji“ od drugih ili si barem tako volimo misliti da mora biti. Spontanost i direktna komunikacija s publikom, ta neposrednost koju daje dvorana Lisinskog bez ograda između izvođača i slušatelja, sigurno su pridonijeli atmosferi koja se držala do posljednje “Home”.

Jack Savoretti u Lisinskom / Jack Savoretti Promo

Tijekom večeri spomenuo je koliko teško znaju padati odlasci od kuće na dugotrajne turneje pa se iz te priče prelila “Singing to Strangers”. Najbolji rođendanski poklon klavijaturistu pružila je publika koja je na englesko-hrvatskom otpjevala „Sretan rođendan“ dok je iz backstagea dolazila torta sa svjećicama. Kako Jack kaže, danas ima mnogo ljubavnih pjesama, ali fali romantičnih ljubavnih pa su se za to pobrinuli u stihovima napisanima uz koju bocu vina (“The Way You Said Goodbye”), dok prvi put publika spontano ustaje na “What More Can I Do?”. Od tada pa do kraja koncerta većina dvorane prati koncert na nogama.

Svemir u balansu

Bezbolno se Savoretti snalazi u blues i funk području, podsjetio nas je na svoj „talijanski album“ Miss Italia pa vrlo brzo prešaltao na starije poput “The Other Side of Love” i “When We Were Lovers”. “Dancing Through The Rain” je bila dizalica prije bisa za koji smo već napomenuli da se bavio vječnom temom bivanja na mjestu koje zoveš domom.

Neizbježne su tijekom koncerta bile usporedbe s još jednim britanskim Talijanom, Paolom Nutinijem, ali Savoretti je na osobnoj razini ipak taj dovoljan, osjetilni razmak između vanjskog i unutarnjeg svijeta. Više spada u red klasičnih kantautora koji su svoju inspiraciju vukli iz 60-ih i 70-ih, stilski ih dotjerali u za svoj karakter i za vrijeme u glazbi koje se više neće ponoviti – nazvat ćemo ga zlatno doba indie nostalgije (2006. – 2012.).

Jack Savoretti u Lisinskom / Jack Savoretti Promo

Romantiku na stranu, cijeli nastup Jacka Savorettija i uštimanog mu do u detalj benda, imao je filmsku kulisu. Nešto se veliko cijelo vrijeme valjalo iza ugla. Trenutno više nisam siguran je li to bila sjeta, nostalgija i tuga potkovana događajima na pozornici ili čisto nadahnuće glazbenika koji znaju što rade. Sve u svemu, svemir je bio u balansu te kasnoljetne zagrebačke večeri.