Jonathan u MMSU: Mala pozornica, velika svirka

Jonathan je u riječkom MMSU pred 170 posjetitelja zatvorio 17. Vrisak, sajam knjiga i festival autora

U dva dana Jonathan je održao dva drukčija, no jednako uvjerljiva koncerta / Foto: Filip Kovačević

Dva koncerta Jonathana u dva dana? Može, zašto ne, rekao sam sebi dok sam kretao prema Makarskoj u petak, ne bivajući u potpunosti svjestan činjenice da je i Zagreb bliži Makarskoj od jedne Rijeke. Jonathan i Pipsi u petak su nastupili na Modro zeleno festivalu, povodom dodjele nagrade “Milan Mladenović” (koja je, potpuno zasluženo, pripala Nemečeku kojim ovim putem čestitam), a u subotu Jonathane je čekao intimni i rasprodani koncert u riječkom MMSU kojim su zatvorili 17. Vrisak, riječki sajam knjiga i festival autora.

Nakon par sati sna i radnog subotnjeg prijepodneva, na povratku iz Makarske prema Rijeci, ustvrdio sam kako mi ovakav pothvat nije baš bio najmudrija odluka u životu. Znajući da i momci iz Jonathana prolaze sličnu agoniju, živo me zanimalo kako li će zvučati drugi dan i što li su pripremili domaćoj publici.

Pred MMSU stigao sam direktno s puta, 20-ak minuta prije početka, taman na vrijeme da izvidim prostor i adaptiram se na riječko stanje uma. Za razliku od velike i rasvijetljene bine na Kačićevom trgu u Makarskoj, u tzv. tunelu MMSU-a dočekala me omanja, pregrađena prostorija u roh-bau stilu, skoro u potpunom mraku, sa šest kvadratnih metara pozornice. Otprilike 170 sretnika koji su uspjeli doći do svoje karte za koncert taman stane u prostor, da bude ozbiljna gužva. To je čista suprotnost otvorenom prostoru Modro zeleno festivala. Da se razumijemo, prostor je bio efektan i mogao bih ga usporediti s šibenskim Tunelom; kopkalo me samo kako li će se Ziro moći razmahati na tako maloj pozornici i što li je smislila ekipa iz rasvjete.

Točno u 21:30 kreće “Mirror”, pjesma s posljednjeg albuma Everyone Else Is OK koja najavljuje koncert i ima funkciju kazališnog gašenja svjetala i otvaranja zavjese, a par minuta kasnije Jonathan je na pozornici i kreću odmah u glavu s “Have It All”. Na drugoj pjesmi “Wake Up Call” postajem svjestan par činjenica – bend zvuči odmorno i jako, rasvjeta je u potpunosti prilagođena prostoru i daje posebnu dimenziju nastupu, a publika je ciljano ovdje, na metar od benda. I znaju sve pjesme i tekstove.

Jonathan je nastupio u malom prostoru u novoj zgradi MMSU-a / Foto: Filip Kovačević

Jonathan je dan prije u Makarskoj odsvirao iste pjesme na većoj bini i na boljem razglasu, zvučali su odlično i sigurno, dostavili su jednaku količinu energije publici – pokazali su kako zvuči jedan profesionalan, svjetski bend. A dan kasnije, pred domaćom publikom i kod kuće, meni osobno su zvučali bolje. Stvar je u osjećaju, stvar je u opuštenosti i prijateljskim licima u publici, stvar je u shvaćanju te muzike koja se rodila u ovom gradu i prve korake napravila pred ovom publikom. Sporije stvari poput “Monkeys” i posebne “Pictures“ zvučat će bolje u Rijeci nego bilo gdje drugdje, jer drukčije rezoniraju s publikom.

Jonathan su dovoljno profesionalan bend da će se uvijek dati 100 posto u svaki svoj koncert, nemaju fige u džepu kad je u pitanju glazba koju nam donose. Zato su fascinantne te nijanse koje čine pojedine koncerte boljima, posebnijima, značajnijima, a publika ovdje igra presudnu ulogu – ima tu moć da potencira glazbu do krajnjih granica. Usporedba koja mi pada na pamet je ona između gluhe sobe s jedne i planine i jeke koja se širi i vraća s druge strane.

U sat i pol energične svirke dogodilo se i par spontanih situacija koju pruža samo domaća publika: dobacivanje komentara iz publike od kojih se jedan pretvorio u accapella verziju Mandrillove pjesme „Sve što nas čini takvima“; prije pjesme “Hands” Ziro je zamolio žene da dignu ruke, potom i muškarce te zaključio da su to dobro obavili i da mogu dalje svirati; gitaristu Tomi je bio rođendan, no publika mu nije otpjevala Sretan rođendan. Ukratko, interakcija između Jonathana i njegove publike bila je na razini dvojice prijatelja koji se međusobno šikaniraju i guštaju u meta šalama.

Pisati o koncertu i fotografirati ga je poprilično nezahvalna rabota jer ne možeš biti fokusiran na obje radnje istovremeno. Loviš fragmente atmosfere i nastupa, vizualno, zvučno i emotivno, a kasnije ti fragmenti slože puzzle prethodne večeri. Ponekad ta slika ima smisla, dok ponekad umjesto slike ostaje samo osjećaj da je bilo posebno i bitno.

Jonathan je oduševio na domaćem terenu / Foto: Filip Kovačević

Set lista:

Mirrors

Have It All

Wake Up Call

Who Lies To Whom?

Maggie

Monkeys

Moments

Pictures

Hands

Try To Get Even

Never Meant To Be There

Darling

Falling

Coming On Hard

Heaven

Oh My God

Be Right Here