Katarina Krpan: 10/50/100 u Samoboru

Maleni Samobor velik je kad je u pitanju glazba, a Galerija Prica sasvim dovoljna i dobro poznata kao interijer koncertnih priredbi, ali i poprište odigravanja važnoga natjecanja za mlade glazbenike, koje se već godinama odigrava u sklopu Samoborske glazbene jeseni.

Ono se – slično ciklusu Mladih glazbenika u Matici hrvatskoj, premda za drugu starosnu dob – pokazalo jednim od ključnih u etabliranju mladih talenata na našoj glazbenoj sceni. Mladi glazbenici nedavno su svečanim koncertom u malom Lisinskom obilježili dvadeset godina svojega postojanja, samoborsko natjecanje Ferdo Livadić broji također već dvadeset uprizorenja tijekom kojih je objavilo advent mnogih među danas već potvrđenim glazbenim imenima.

Katarina Krpan i glazba hrvatskih autor(ic)a

S mladim glazbenicima, ali na svojoj matičnoj ustanovi, već godinama radi i naša istaknuta pijanistica te glazbena pedagoginja Katarina Krpan, koja je upravo u prostoru Galerije Prica, u sklopu Pučkoga otvorenog učilišta Samobor, u srijedu 21. veljače održala recital posvećen hrvatskoj glazbi.

Foto: Galerija Prica

U sklopu kolegija suvremene glazbe za klavir, Katarina upućuje studente na suvremenu (hrvatsku) glazbu i razvija u njih odnos prema domaćoj autorskoj sceni. Isto to, u nešto širem obliku, provodi i kroz poznati te prepoznati HR PROJEKT u kojemu okuplja učenike glazbenih škola i studente u istome cilju. Taj pristup primio se čvrsto, pustio duboke korijene i dao već brojne rezultate, poput uspješnog projekta 100 Ligeti održanog u Knapu 2023. godine.

Sama Katarina Krpan primila je odnos prema hrvatskim autorima pupčanom vrpcom. Mislimo dakako na njezina oca, Vladimira Krpana, s kojim još uvijek nastupa u klavirskom duu, a naravno i na njezinu majku. Kada je u intervjuu bio upitan je li toliko godina provedenih s hrvatskom glazbom možda bio promašaj te nije li to vrijeme mogao iskoristiti drugačije, a za sebe u pogledu karijere i pragmatičnije, Vladimir Krpan odgovorio je: ni u kojem slučaju. On je u tome vidio širenje horizonata.

Sličnom linijom vlastite znatiželje hoda i Katarina Krpan, koja je prepoznala na tome putu dovoljno vlastitih pijanističkih interesa. I ne samo to, već da kroz djelatnost na Muzičkoj akademiji i u HR PROJEKTU isti taj put može otvoriti i drugima pored sebe.

Diskografski otisci

I tako je – sada već tijekom niza godina – realizirala niz zapaženih projekata te sama svojim djelovanjem potaknula i niz autora da za nju pišu svoja djela. Bila je tu, primjerice, glazba za klavir Berislava Šipuša zabilježena na albumu XVIII386 (Cantus, 2000.). Bili su tu, isto tako, opsežni klavirski opusi Mladena Tarbuka (zbirka cjelova za klavir Kate’s Kiss, kao i 12 invencija). Katarinin solistički album 3/4 bio je posvećen jednom svojom polovinom hrvatskoj klavirskoj minijaturi (također Cantus, 2005.), uz prateći poetsko-glazbeni projekt-koncert ostvaren s Reneom Medvešekom, koji je tematizirao skladbe s toga albuma u kontrapunktu s izabranim pjesmama hrvatske suvremene lirike.

Dakako, bio je tu i zapaženi album s violinisticom Katarinom Kutnar (Cantus, 2020.), kao i onaj posvećen klavirskoj glazbi Ive Josipovića (Cantus, 2011.). Pa i jedan projekt koji je zasigurno prošao malo više ispod radara, Introspection, nastao u sklopu Muzičke akademije u Zagrebu, u kojemu je Katarina sudjelovala kao jedan od pijanista, a u kojemu su četiri kompozicije profesora s akademije, priznatih skladatelja, dobile svoje „metamorfoze“ u obliku četiriju njihovih elektroničkih kompozicija (taj je album danas dostupan preko američke diskografske etikete Ravello Records).

10 / 50 / 100

Sada je tu njezin klavirski recital 10 / 50 / 100, predstavljen u Samoboru, s izborom, u stanovitome smislu retrospektivom hrvatske klavirske glazbe kroz proteklih sedamdesetak godina, ili nekom vrstom the best of moglo bi se i tako reći, u kojemu je 10 broj za skladatelje, 50 za pola stoljeća od rođenja jednog od njih, Krešimira Seletkovića, a 100 stoljeće od rođenja drugog, Milka Kelemena. Pa iako naslov i u njemu brojke sugeriraju taj retrospektivni lûk, nije ga potrebno znati, niti ga je neophodno prethodno iščitati, da bi se percipirali motivi i razlozi zbog kojih je takav lûk naposljetku učinjen.

Katarina ga, uostalom, nije niti tajila, već ga je u konferansi između izvedbi, dodatno pojašnjavala. Poticaj retrospektivi bio je, pak, poziv koji je primila iz Podgorice, s tamošnjeg 10. festival suvremene klavirske glazbe Forte piano, koji se za koji dan, 27. i 28. veljače, odigrava u glavnom gradu Crne Gore.

Njihov zahtjev bio je pregled hrvatske klavirske glazbe od 1950. do danas, koji su uputili Katarini, a koji je rezultirao, kako ona kaže, ne toliko retrospektivom kakva bio ona možda trebala biti, nego onim što se za nju u tom periodu pokazalo bitnim, što je pijanistički veže za određena ostvarenja i skladateljske osobnosti, što je, u konačnici, „njezin vlastiti izbor“, kako je to objasnila na koncertu. Znatiželja je tako potekla iz sredine od koje to vjerojatno ne bismo očekivali, koja i nama u našoj sredini govori o tome da se s puno više znatiželje možemo pitati, pa i cijeniti sve što u našoj glazbi imamo i baštinimo.

Iako je najava koncerta sugerirala da će djela biti izvedena kronološkim redoslijedom nastanka, što bi također bilo zanimljivo slušateljsko iskustvo, Krpan se naposljetku odlučila za drukčiju dramaturgiju koncerta.

Potaknuta igrom brojki – a otkrila nam je i to da često u njezinu programiranju brojke imaju neku ulogu – program je uokvirila djelima skladatelja uz koje su vezane brojke 50 i 100: Krešimirom Seletkovićem i Milkom Kelemenom, a onda je, što nije bilo najavljeno službenim programom, napravila i dodatni okvir, ovaj put označen brojkom 60, ali sada kao oznakom tempa: od onog u Seletkovićevoj skladbi What’s the Time do onog izvedenog u dodatku koncertu, trećem stavku iz djela Djevojčice će ti pričati o svojim snovima Frane Đurovića za violinu i klavir.

Taj treći stavak od njih ukupno pet odabran je kako bi se sa završetkom koncerta smirio puls i stišale strasti, a Đurović ga je u svojemu djelu posvetio isključivo klaviru (tri su pisana za violinu i klavir, a po jedan za klavir, odnosno violinu).

Foto: Galerija Prica

Kombinirajući izvedbe s komentarima, objašnjenjima i sjećanjima, kojima je pojašnjavala razloge svojemu izboru, stvorila je neposrednu, intimnu i prisnu atmosferu, dodatno obogativši koncertnu večer, pretvarajući je u neku vrstu salonske soareje, čineći program ususret publici bližim i prijemčivijim. Otkrila nam je tako razloge za odabir pojedinih djela, povode nastanku u slučaju drugih, i općenito koliko je već godinama duboko uronjena u hrvatsku glazbu i koliko su te veze čvrste.

Nije se u tome izboru moglo bez nekih doajena (Papandopulo, Kelemen, Horvat, Parać), niti bez nekih generacijskih suputnika (Seletković, Đurović), kao ni bez nekih opusa koje je označila svojim izvedbama i snimkama (Šipuš, Tarbuk, Josipović) koje danas prepoznajemo kao sastavni dio njezina repertoara. Pa niti bez naših novih uzdanica koje kroje već i međunarodne karijere (Glojnarić).

Saznali smo tako i to da je Boris Papandopulo visoko cijenio svojih Osam studija (1956.), ciklus koji se svakako drži jednim od kamena temeljaca naše pijanističke literature, a posebice upravo onaj oznake Tempo di Tango. Da ju je Berislav Šipuš svojim skladbama – poput Ricercara (2000.), kao i razgovorima te savjetima – na neki način prvi gurnuo na put suvremene glazbe.

Da je Sari Glojnarić, koja je kod nje tijekom studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu polazila kolegij klavira, obećala da će prije ili kasnije izvesti njezino rano djelo Movie script endings (2010.). Kao i to da joj je Frano Parać i dalje „dužan“ novo djelo za klavir, koje ona s nestrpljenjem očekuje, a da će dotad, tako da mu je rekla, izvoditi njegove Themes (1973.) koje pokazuju jednoga danas neočekivanog, drugog, ranog Paraća, uzbudljivog i avangardnog, koji je za nju, međutim, jako nadahnjujuć.

Krešimir Seletković, Berislav Šipuš, Katarina Krpan i Frano Đurović / Foto: Galerija Prica

Iz Tarbukovih Invencija (2012.) izabrala je uz skladateljevo dopuštenje dvije invencije za koje tvrdi da su manje tipične za njegov stil (Lullaby i Sevdah), a iz klavirskoga opusa Ive Josipovića, pak, blještavi Jubilus (1992.) s citatom hrvatske božićne pjesme u završnoj epizodi skladbe. S obzirom na to da među brojnim opusima, poput upravo Tarbukova ili Josipovićeva, i opus Frane Đurovića poznaje u svim njezinim sastavnicama, jedna od želja koje namjerava u skoro vrijeme ostvariti, otkrila nam je, autorski je album Đurovićeve klavirske glazbe, a u ovoj prigodi predstavila je njegov Piano Piece 2012 (Hommage à Morton Feldman) iz 2012. godine.

Tu je skladbu predstavila i na otvorenju 60. Glazbene tribine u Osijeku, na koncertu koji je poslužio također kao jedna vrsta retrospektive, a tada je izvela i Sonnant Stanka Horvata (1969.), koji nije dugo izvodila zbog respekta prema nedavno preminuloj Pavici Gvozdić, zato što je ona bila „Horvatov interpret“, a sada ga je izvela upravo u sjećanje na nju.

Pritom je Katarinin izbor otkrio brojne poveznice – one na relacijama učenika i učitelja, nje i hrvatskih skladatelja, pa i one nje sa Samoborom tako da je na početku koncerta iskoristila trenutak i zahvalila i voditeljici koncertnih programa pri POU-a Renati Glojnarić, za koju kaže kako je uvijek znala „nanjušiti“ kad se neki njezin novi projekt ukazivao na horizontu.

Renata Glojnarić i Katarina Krpan

Podgorica će dočekati Katarinu Krpan u velikoj dvorani Kulturno-informativnog centra, a taj prostor s nešto više od četiristo mjesta čini se idealnim za takvu vrstu programa. Program predstavljen u Samoboru bit će u Podgorici proširen i za praizvedbu, novo djelo Ivana Josipa Skendera.

Službeni dio programa u Samoboru završio je Tangom (1986.), skladbom goleme snage i prštećeg virtuoziteta, koje je Katarininu ocu Vladimiru posvetio njegov autor, Milko Kelemen. Kad mu je Katarina rekla kako namjerava na svoj repertoar staviti Stupove neba (a u to doba, godine 2007., praizvela je njegov Mon image za klavir, zbor i orkestar), upravo Kelemen joj je preporučio Tango koji je odabrala za sâm završetak „svojega izbora“.

Pijanizam, kolorizam i grafizam

Što se, pak, Katarinina pijanizma tiče, on je ušao u zrelu fazu. To što je pokazala nedavno u Osijeku, potvrdila je sad u Samoboru. Vladanje klavirom, tonskim bojama i skladateljskim slogom, uronjenost u sadržaj, angažiranost prema glazbi koja se može osjetiti, neke su od njezinih glavnih aduta. Pritom se snažni kolorizam i grafizam Zlatka Price, koji kroz njegove slike vlada prostorom samoborske galerije, te večeri sretno preklopio s Katarininim nastupom. Slike i glazba našle su se u skladnom suživotu.

Ima u njezinu izboru još malo prostora da se gusta i silovita uljana platna njezina pijanističkoga stila nadopune tu i tamo prozračnim potezom gvaša ili senzualnom sipljivošću krede. Samouvjerena, superiorna, dubinskoga razumijevanja sadržaja koji interpretira, i autentičnog odnosa prema tome, Katarina Krpan pijanistička je snaga na koju hrvatska glazbena tvorba može računati i u godinama koje slijede.

Foto: Galerija Prica

Pijanisti sa svojim pozivom preuzimaju i to prokletstvo da se, od prostora do prostora, moraju prilagođavati instrumentu koji ih dočekuje. Različiti instrumenti različito utječu na trenutačne odluke o pristupu, vrsti udara, tempu, dinamici i mnogočemu drugom. Možemo se nadati da će interes samoborske publike, ali i one koja je zbog koncerta potegla iz drugih sredina (a među njima bilo je u publici i više skladatelja), biti poticaj gradu da se u narednim godinama pobrine da ovaj lijepi galerijsko-koncertni prostor unaprijedi novim instrumentom koji će dodatno poboljšati kvalitetu tamošnjeg glazbenog života. Galerija Prica svojim statusom u glazbenoj i široj kulturnoj javnosti to neupitno zaslužuje.

Za nadati se je također da će program 10 / 50 / 100 dobiti priliku zaživjeti i drugdje. Možda i šire. Da koncertom u Podgorici neće doživjeti i svoj epilog te da će i neke druge sredine biti dovoljno znatiželjne te poželjeti čuti priču Katarine Krpan o „njezinu izboru“, kao jednu lijepu verziju priče o hrvatskoj (suvremenoj) glazbi za klavir. Katarina Krpan na tu temu doista ima puno toga za reći.

Foto: Galerija Prica