Mirela Ivičević, Ilya Gringolts i Briselska filharmonija
Kraj kao početak, kraj kao (nova) sloboda
U subotu, 23. ožujka, premijerno je izveden violinski koncert Mirele Ivičević Überlala. Song of Million Paths., na 19. izdanju Klarafestivala, uz Ilyu Gringoltsa kao solista i Briselsku filharmoniju pod vodstvom Ilana Volkova koji je na istome koncertu ravnao i izvedbom simfonijske pjesme Arnolda Schönberga, Pelléas et Mélisande
View this post on Instagram
Čudovito konstruirana dječjim jezikom, „überlala“, prema riječima skladateljice, označava njemačko „überall“, što znači posvuda. Prvenstveno čudovit, ali, kako se otkriva kroz komad, ukorijenjen u dubokoj želji za dopuštanjem slobode. Dopuštenje za istraživanje i rast nesputan unaprijed određenim strukturama. U violinskom koncertu, ovoj povijesnim značenjima nabijenoj formi, Ivičević postiže to svojim ustaljenim načinom građenja djela ploveći kroz epohe i povijest, slobodno se krećući i povezujući aktualne glazbene putove. Put koj je i sam put milijunskih mogućnosti.
Možda je čudno početi govoriti o djelu od njegova kraja, ali u djelu koje se vješto poigrava s mnogo malih „završetaka“ i „početaka“, radeći na razvijanju motiva, dovodeći ih do kulminacije ili razrješenja, završetak u ovom slučaju ne nudi konačnu kulminaciju ili zatvaranje, već konačno otvaranje. Dugotrajni zvuk, koji dijele solo violina i tuba, u svojoj prekrasnoj konsonantnoj disonanci nudi prostor za maštu – kamo dalje? Kamo ide ovaj zvuk, kamo ide koncert kao forma… kamo ide svijet… kamo se može dalje razviti „ja“?
U djelu koje se vješto poigrava s mnogo malih „završetaka“ i „početaka“, završetak u ovom slučaju ne nudi konačnu kulminaciju ili zatvaranje, već konačno otvaranje
No, da krenemo ispočetka. Ivičević otvara ovo putovanje izravnom, intenzivnom, kratkom eksplozijom solo violine koja daje zapaljivu iskru, koja se gotovo odmah smiruje. Smirenje koje nije smirenje, nego treperava i drhtava tišina. Ovaj početak postavlja generalni ton razigranoj izmjeni „eksplozija“ i „smirenosti“ koja će se istraživati kroz cijelo djelo. U koncertu, formi u kojoj nije rijetkost borbena igra između sola i orkestra, Ivičević uspijeva stvoriti dijalog koji postaje kolektivni monolog.
Ilan Volkov / Foto © Astrid Ackermann / Brussels Philharmonic
Iako ponekad žustra, ova razmjena između dviju strana jednog cijelog najvećim se dijelom razvija kroz igru nastavljanja misli, igru u kojoj misao koju daje solo violina preuzima orkestar, usput se širi, vraća solistu i ponovno prenosi dalje. Kao dijete koje nosi igračku, kreće se iz jedne u drugu fazu djetinjstva i neprestano se oblikuje i mijenja. Raste. Ipak, ne gubeći nikad svoje korijene, ne prestajući se kretati.
U koncertu, formi u kojoj nije rijetkost borbena igra između sola i orkestra, Ivičević uspijeva stvoriti dijalog koji postaje kolektivni monolog
Djelo u tri stavka – pri čemu nijedan stavak nije imenovan niti je stvarno odvojen od drugoga – obvezuje se na ono što se čini namjerom Mirele Ivičević: prikazati stalan put promjene i potrage za postajanjem, potrage za pravom na slobodu rasta. Put koji je često isječen, isprekidan, ali koji se uvijek nastavlja. Ivičević u svojim bilješkama o djelu piše: „Djecu zapravo ne možemo poznavati. Ne poznaju ni oni sami sebe, tek su krenuli na put upoznavanja sebe.“ Izvana promatrano, slušano, djelo je dobro zaokruženo i cjelovito u svakom detalju orkestracije, s puno pomno biranih i razvijenih zvučnih svjetova u violini i orkestru; kako samostalno, tako i zajedno.
Briselska filharmonija / Foto © Wouter Van Vaerenbergh
Überlala je portret djela koje je spoznalo samo sebe, koje je „odraslo“. Ipak, ova poetska priča po svojoj strukturi i upravo zbog te plovidbe između zvučnih svjetova u rasponu od onih poznatijih, očekivanijih od violine do onih nešto eksperimentalnijih, kao i onih s ponekim filmskim odjekom, ipak je kao dijete. Znatiželjno dijete koje je ohrabreno istraživati i kroz ta istraživanja otkrivati prošlost kroz sve one elemente koji pokazuju povezanost s tim romantičnim i virtuoznim zvukom violinskog koncerta, ali koji se ipak organski odvaja od prošlosti proširujući svaki od tih elemenata u svoja nova stanja, u istraživačkije zvučne svjetove koje skladatelji traže za naše vrijeme.
Konstantno koračajući po tankoj granicu između očekivanog i neočekivanog, Ivičević stvara priliku i za reminiscenciju i za otkrivanje. Uho koje je već usklađeno s težnjama suvremene glazbe k eksperimentalnim zvučnim potencijalima instrumentata svakako može pronaći svoju poslasticu u svim onim dobro integriranim instancama, kao što su zvuk sviranja gudalom po drvetu, različiti spektri flažoleta, intenzivni tremoli na samom rubu velikog pritiska ili vibrato koje se pretvara iz uljepšavanja zvuka u široku gestu koja značajno mijenja ton, dajući nam uvid u glas tuge.
A ipak, svi ti momenti nikada ne nadvladaju formu i djelo u cijelosti, ostavljajući još toliko mjesta za poštovanje zvučne povijesti i instrumenta te koncerta kao forme.
View this post on Instagram
Vraćajući se na kraj, ovaj zadnji ton ostavlja prostora mašti da se zapita bi li nešto prisutnije dopuštenje za gudalo, koje putuje između molto sul ponticello i molto sul tasto, moglo pridonijeti pulsu, otvorenosti i slobodi ovog tona. No, unatoč tome, ravnoteža i valovitost zvuka solo violine i tube gotovo doslovno ocrtavaju sliku staze. Jedan od milijun putova kojima se može ići dalje, ma gdje to dalje bilo.
Ilya Gringolts virtuozno kontrolira i održava ravnotežu između svih, ponekad naglo izmijenjenih stanja smirenosti i eksplozija, pokazujući ne samo vlastito umijeće, već i da violina ima još toliko toga za dati
Tijekom cijelog nastupa, Gringolts virtuozno kontrolira i održava ravnotežu između svih, ponekad naglo izmijenjenih stanja smirenosti i eksplozija, pokazujući ne samo vlastito umijeće, već i da violina ima još toliko toga za dati. Svaka njegova gesta proizlazi ili radi za zvuk i njegov instrument. Bez ikakvih pretjeranih gesta, sve u njegovoj izvedbi uvjerljivo vrišti virtuoznošću zanata za samu glazbu. Volkov je, vodeći Briselsku filharmoniju i pazeći da svaki detalj bude u pravom omjeru, upotpunio pripovijedanje ove priče.
Mirela Ivičević svoj koncert posvećuje djeci, slobodi, sposobnosti da se bude slobodan. Načinom na koji ona integrira zvučne svjetove koji povezuju prošlost, kao i uobičajenu i eksperimentalnu sadašnjost rezultirajuća glazba prenosi nevinost, znatiželju i potencijal da se vidi, raste i postane jedinstven entitet. Nešto što se samo može poželjeti ne samo svakom djetetu Ako ništa drugo, zbog odavanja počasti djeci koja nikada neće dobiti tu priliku.
