Drukčije predstavljanje novih glazbi i koncepcija

U nedjelju 17. rujna održan je drugi koncert u sezoni Kvarteta Papandopulo. Ideja koncerta bila je svojevrstan glazbeni osvrt na uspomene iz New Yorka, gdje je kvartet nastupio prošlog srpnja povodom preuzimanja prve nagrade osvojene na međunarodnom natjecanju Manhattan Classic.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Zahtjevan i spretno koncipiran program te vješto muziciranje pružilo je izuzetan glazbeni doživljaj publici u dupkom punoj dvorani Novinarskog doma. Članovi kvarteta, Nikola Fabijanić (sopran-saksofon), Gordan Tudor (alt-saksofon), Gordan Jurković (tenor-saksofon) i Tomislav Žužak (bariton-saksofon), izuzetno dobro funkcioniraju kao cjelina, a njihova se pojedinačna muzikalnost i virtuoznost istaknula u i manjim solističkim istupima.

Zahtjevan i spretno koncipiran program te vješto muziciranje pružilo je izuzetan glazbeni doživljaj publici u dupkom punoj dvorani Novinarskog doma

Na svoje se njujorško putovanje Kvartet Papandopulo nije osvrnuo isključivo glazbenim programom, već i kratkim verbalnim najavama, što je na neki način nadomjestilo programsku knjižicu koja je nedostajala.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Prije gotovo svake skladbe Tomislav Žužak progovorio je sažeto i nenametljivo o ideji naredne skladbe, njenom nastanku, ali i o anegdotama vezanima uz spomenuto putovanje ili uz skladatelja koji je skladbu napisao. Ovim su pristupom glazbenici doista približili i oživjeli slušateljima svoje njujorško iskustvo kako na glazbenoj, tako i na emocionalnoj razini, te su razbili uobičajenu distanciranost koncertiranja, tu nevidljivu granicu izvođač – publika.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Distanciranost kao da su razbijale i same skladbe koje su uglavnom bile lišene svakog tipa akademizma. One su ponekad koketirale s popularnom glazbom, minimalizmom ili jazzom (Torke, Obradović), a ponekad su u svoj idejni fokus, kao i u glazbeni materijal, koristile personalizaciju ljudskog ponašanja i ljudski govor (Tudor, Jacob ter Veldhuis). Vješto osmišljen program skladbi nastalih isključivo u 20. i 21. stoljeću, koje nisu toliko poznate široj glazbenoj publici, Kvartet Papandopulo spretno i uspješno predstavlja. Čitav koncert ipak završava jednim „hitom“, skladbom koja već pripada glazbenom kanonu, a riječ je o aranžmanu skladbe Rhapsody in Blue Georgea Gershwina, ujedno i najranije nastalome djelu (1924.) programa predstavljenog na koncertu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Akustika dvorane Novinarskog doma snažna je i moćna, a dopustila je da kvartet zazvuči kao čitav Gershwinov orkestar pri čemu je bilo jasno da svaki član ansambla posebno pazi na dinamičko nijansiranje i „imitaciju“ orkestralne boje koju želi postići. Primjerice, pri unisonim ili homofonim momentima, njihova je boja bila ujednačena što dokazuje izuzetnu uigranost i složnost samih glazbenika.

Akustika je išla na ruku i izvedbi prve skladbe na programu, July američkog skladatelja Michaela Torkea. Njegov pristup minimalizmu više se odnosi na stvaranje repetitivnih zvukovnih situacija, nego na repetitivne motive per se. Kvartet uzima ponešto brži tempo što naglašava nužnu pokretljivost koju traži ova skladba te pridonosi stvaranju jasnije blokovske zvukovne slike.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Prema skladbi Secret Garden skladatelja Ryoa Node, kvartet se odnosi na nekonvencionalan način, odnosno svaki od četiriju stavaka izvodi se između ostalih skladbi, pa se izvedba ove skladbe protegnula na čitav koncert. Bilo je jasno da glazbenici svaki stavak tretiraju kao svojevrstan intermezzo između ostalih glazbenih komada koji su bili duljeg trajanja i karakterno upečatljiviji. Jasno daju do znanja da ovaj efekt i žele postići te ponekad stavak započinju svirati i za vrijeme trajanja aplauza prethodne skladbe. Zbog toga same tišine – one prave dulje pauze između skladbi na koncertu – gotovo i nema, što uopće ne smeta: skladba Ryoa Node svojevrsna je tišina, a verbalno predstavljanje sljedeće skladbe njezin je neodvojivi dio.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Akustiku prostora posebno je dočarala izvedba prvog intermezza, Secret Garden I, tijekom kojeg su se glazbenici povukli s fiktivne pozornice i okružili publiku. Prava je šteta što nisu bili dosljedni ovoj ideji istraživanja prostornosti i zvuka, pa makar i djelomično, koliko god su to dopuštali prostor i vrijeme potrebni za pripremu između skladbi. Jer ova je ideja u početku bila jasno predstavljena, a ostala je nedorečena, pa je očekivanje publike u tom smislu ostalo neispunjeno te su glazbenike do kraja gledali isključivo en face.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Središnji dio programa zauzela je i najupečatljivija skladba čitavog koncerta, skladba Jesus is Coming nizozemskog skladatelja Jacoba ter Veldhuisa. Majstorstvo ovog djela leži, između ostaloga, u gotovo potpunom zvukovnom izjednačavanju ljudskog govora (govor vjerskog fanatika, dječji neartikulirani glasovi i smijeh) sa zvukom puhačkog korpusa. Ovaj pristup odlazi u toliku krajnost da nam se čini kao da sâm kvartet izgovara riječi pomalo suludoga vjerskog fanatika čiji je grubi govor gradbeni materijal čitave skladbe.

Propovjednikovu agresivnom govoru, gotovo pa i vikanju, potpuno se nevino suprotstavljaju neartikulirani dječji glasovi ritmizirani poput kakvoga sumanutog valcera. Glazbenici izvrsno dočaravaju glasovne geste, u tonusu su s decentnim dječjim glasovima, no ne toliko i sa svećenikovim govorom: oni dodatno pojačavaju njegovu agresiju zbog čega ponekad dolazi do pokrivanja elektronike. U tom smislu treba dodati da akustika dvorane ovdje nije toliko išla u prilog izvedbi, jer je, osim povremenog izlaženja instrumenata u prvi plan, nedostajalo i oštrine kratkih tonova.

S druge strane, ukupno se radilo o dojmljivoj i snažnoj interpretaciji koja je pokazala čitav dinamički raspon skladbe i emocija. Treba istaknuti da je djelo uključivalo i impresivan video, koji je dodao posebnu dimenziju i pridonio razumijevanju skladbe.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Za razumijevanje ove skladbe bilo je izuzetno važno shvatiti samu ideju djela. U najavi, Tomislav Žužak objašnjava da skladba Jesus is Coming nastaje u jeku reakcija na 9/11, doba nesigurnosti u New Yorku kada – kako slikovito opisuje – na svakom uglu ulice stoji propovjednik oko kojega se okupljaju ljudi. Skladatelj ter Veldhuis tada je (2006. godine) uzeo diktafon i snimio ovu atmosferu koju uspješno prenosi u skladbu, te videom dodatno ističe dvojakost svećenikova govora.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Na sličan način saksofonist i skladatelj Gordan Tudor razrađuje svoju ideju u skladbi Politics (not according to Aristotle) za koju dobiva i Nagradu Grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski za 2022. godinu. No umjesto audio zapisa, Tudor je prikupio komentare s društvene mreže Facebook koji sadrže reakcije na određenu političku temu. Zbog svojevrsne idejne sličnosti sa skladbom ter Veldhuisa, ali i zbog korištenja gotovo minimalističkih repetitivnih motiva i koketiranja s popularnom glazbom, skladba se izvrsno uklopila u čitav program.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Njegov video sastoji se isključivo od teksta, odnosno spretnog poigravanja rečenicama i riječima preuzetih iz komentara s Facebooka. Njihovo ritmizirano pojavljivanje stvara određenu ritamsku podlogu za elektroniku koja nipošto nije bila ujednačena i zamorna, već vrlo inovativna i upečatljiva. Pri tome je uočljivo nekoliko različitih parola od kojih je svaka vezana uz specifičan glazbeni materijal koji iznose svirači. Parole se pojavljuju gotovo naizmjenično, blokovski, poput kakvog kolaža i bez postepene razvojnosti čitave skladbe – jer ona kao da predstavlja jedno stanje, jedan statement.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

U cjelini je ovdje ipak i dalje naglasak na samoj glazbi, a ne toliko na konceptu i poruci, za razliku od skladbe ter Veldhuisa. Tudor se odlučio za svega nekoliko komentara s Facebooka koje je jasno vezao uz glazbu, a veća brojnost raznolikih komentara zasigurno bi poremetila donekle urednu i unificiranu formu i zvuk skladbe. Dakle, jasno je da je njemu glazba – a ne toliko koncept – na prvome mjestu. Pri tome se često ističu riječi izvučene iz konteksta kojima se Tudor motivički poigrava, poput People, Politics, Politicians i Dogs.

Međutim, korištenjem isključivo nekoliko površnih i univerzalnih rečenica, kao i zbog nedefinirane estetike videa kojom se ne naslućuje ideja Facebooka, nije se jasno dočarala ideja skladbe i općenito kontekst Facebooka, koji ispod političke teme češće obiluje živopisnijim, agresivnim i osobnijim komentarima. Izabrane rečenice pomalo banaliziraju čitavu skladbu, što bi u potpunosti bio slučaj da sama skladba nije prije izvedbe objašnjena, jer neupućenu slušatelju mogu djelovati kao riječi samog skladatelja.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ono po čemu se skladba najviše razlikuje od skladbe ter Veldhuisa i što je čini posebno zanimljivom jest izbjegavanje maskiranja i stapanja zvukova elektronike sa zvukovima živih glazbenika. Tudor odbija ovaj pristup i suprotstavlja, s jedne strane, hladan robotski glas vezan uz ne-personalan video s, s druge strane, toplim i gustim slogom kvarteta saksofona tradicionalnijega glazbenog izričaja.

Skladba bi mogla funkcionirati bez videa i elektronike, a video i elektronika bi gotovo mogli funkcionirati i bez glazbenika, jer međusobno nema snažne povezanosti ili međuovisnosti što daje posebnu kvalitetu. Upravo taj pristup kao da dodatno naglašava možebitnu ideju, ili čak njenu podsvijest – kompjuterski hladan glas i elektronika (Politics?) suprotstavljeni su živosti i toplini puhačkog zvuka i ljudskosti. Skladba je praizvedena 2022. godine na Glazbenoj tribini u Osijeku.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Druga izvedena skladba hrvatskog autora nosila je naziv Disco, a radilo se o praizvedbi trubača i skladatelja Petra Obradovića pisanoj posebno za ovu prigodu. Prava je šteta da ova skladba nije pobliže predstavljena, verbalno ili tekstom, jer, kako je spomenuto ranije, konceptualna skladba ter Veldhuisa, kao i djelomično konceptualna skladba Gordana Tudora, teško da mogu funkcionirati bez znanja konteksta njihova nastanka.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Politika zakidanja publike za programske knjižice općenito već nekoliko godina uzima maha u čitavoj Hrvatskoj, a pitanje je zašto do toga dolazi. Tekstovi se često pojavljuju u digitalnom obliku, no čak se i to počelo gubiti. Argument da bi se glazba sama po sebi trebala razumjeti i bez teksta možda vrijedi za povijesnu glazbu čiji kontekst poznajemo, ali u slučaju suvremene glazbe, posebno konceptualne – čiji glazbeni materijal zalazi u uži tip apstrakcije i koketira s izvanjskim glazbenim porukama, tekst je naprosto nužan.

Šalje li se, nedostatkom tekstova općenito, apsurdna poruka da suvremena glazba treba postati samodostatna?

Možda da, u slučaju da skladba ima vrlo jasnu prezentaciju svoje ideje. No, primjerice u slučaju skladbe ter Veldhuisa, ona je mogla biti jasna samo žiteljima New Yorka. Tu se ne želi reći da skladatelj treba, niti se od njega traži da mora sve „nacrtati“ slušateljima, jer bi i to odvelo u banalnost.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

U slučaju skladbe Petra Obradovića publika je tako ostala zbunjena. Elektronika je obilovala zvukovima različitih estetika, od synth zvukova do jednostavnog i tipičnoga ritamskog pozadinskog groovea, koji je davao konstantan beat. Forma je bila vrlo jednostavna i jasna, forma koja se često susreće u popularnoj glazbi devedesetih i dvijetisućitih godina sa specifičnim zastojem glazbenog zasićenja u posljednjoj trećini skladbe, nakon kojega slijedi glasan refren, po mogućnosti transponiran za čistu kvintu. Je li to bila ideja Disca?

Ovaj naslov može sugerirati da je poanta upravo i bila korištenje tipičnih disco šablona do njihovih krajnjih iscrpljivanja, na jedan sarkastičan način. U tom slučaju i ova skladba ima predznak konceptualnosti, no nedostajalo je objašnjenje koje je nužno za svaku skladbu ovoga tipa. Ako je bila riječ o tome, skladatelj je izuzetno uspio u svojemu naumu, no ako je sama glazba trebala biti samodostatna, ona nije kao takva funkcionirala.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

U glazbenom smislu tretman elektronike i kvarteta vrlo je jasan i odaje dojam jednostavne background glazbe uz određenu popularnu pjesmu u kojoj čitav kvartet predstavlja „pjevača“. Tu dolazi i do određenog poigravanja sa samom melodijom, koja ponegdje zazvuči čisto (u spomenutom zastoju glazbenog zasićenja čak i patetično), a ponegdje je ona harmonizirana vrlo neprofinjeno, poput kakve pogreške. I ovakvo „uništenje“ melodije svakako može funkcionirati i biti skladateljski opravdano, no ovdje je ono zvučalo gotovo nasumično. Spomenuti raznovrsni glazbeni materijal i tretiranje melodije na dvojak način daju ovoj skladbi svojevrsnu zanimljivost, iako je ukupan dojam pomalo nejasna skladateljska ideja.

Kvartet Papandopulo predstavio nam se na veoma zanimljiv i originalan način te je (još jednom) dokazao da može izvoditi sve, od Gershwina do suvremenih autora

Dojam u cjelini je izvrsnog koncerta i pomalo drukčijeg koncepta koji ima veliki potencijal za daljnji razvoj. Širenje koncertnog prostora (u skladbi Secret Garden I), uvođenjem intermezza, izvedbe skladbi koje koriste i vizualan medij, predstavljanje nove skladbe bliske popularnoj glazbi i razbijanje koncertne formalnosti informativnim i simpatičnim obraćanjem publici Tomislava Žužaka, dalo je koncertu posebnu svježinu i doživljaj.

Kvartet Papandopulo predstavio nam se na veoma zanimljiv i originalan način te je dokazao da može izvoditi sve, od Gershwina do suvremenih autora. Uspjeh nastupa bio je vidljiv i iz reakcija publike: svaku skladbu popratio je buran aplauz, a nakon završne skladbe uslijedio je i dodatak, Gershwinov Impromptu u aranžmanu Tomislava Žužaka.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr