Kvartet za kraj ljeta

Ivan Končić i Gudački kvartet DSO-a / Foto: DSO

Kasno, pozno, bablje… Period koji u Dubrovniku nastupa nakon završetka Ljetnih igara, od kraja kolovoza do sredine rujna, skoro do kalendarskog početka jeseni, već je deset godina rezerviran za Međunarodni glazbeni festival Dubrovnik u pozno ljeto koji u organizaciji Dubrovačkog simfonijskog orkestra, uz isti, donosi nastupe renomiranih lokalnih i inozemnih solista i dirigenata. U sklopu njegova jedanaestog izdanja, 12. rujna održan je koncert koji se svojom komornošću pomalo izdvojio iz ostatka programa festivala.

Gudačke snage DSO-a

Nakon solista poput Dana Zhua ili Maka Grgića, red je došao na Gudački kvartet DSO koji sačinjavaju violinistice Đana Kahriman i Iva Vukić, violist Šimun Končić i violončelistica Mihaela Martinović, redom vođe svojih dionica u Dubrovačkom simfonijskom orkestru te su njihova uigranost, ujednačenost boje i balans zvuka rezultat njihova sad već niza godina djelovanja u obliku kvarteta.

Koncert je bio uokviren dvama djelima koju dubrovačka publika čuje nešto rjeđe; Adagio i Allegretto za gudački kvartet Dmitrija Šostakoviča poslužili su kao vrlo dobar kratki uvod u tkivo programa. Skladbe tj. aranžmani koje je Šostakovič napisao za vrijeme jedne večeri u interpretaciji kvarteta zvučale su odgovarajuće plesno, zloslutno (Adagio tj. Katarinina arija iz Ledi Makbet Mtsenskogo uezda) i zaigrano (Allegretto ili polka iz Zlatnog doba) te je upravo taj zaigrani pizzicato poslužio i kao bis.

S druge strane, svršetak koncerta označila je izvedba Gudačkog kvarteta br. 2 u D-duru Aleksandra Borodina. Sam početak prvog stavka, istini za volju, djelovao je nešto slabije zbog malih tehničkih nesavršenosti, ali samo je nekoliko taktova bilo potrebno da se igra prve violine i violončela, okosnica Borodinova kvarteta, uspješno ostvari, a cjelokupni dojam izvedbe popravi.

Foto: DSO

Propitujući formu kvarteta

Ipak, svojevrsni main event koncerta nedvojbeno je bila praizvedba novog djela dubrovačkog skladatelja Ivana Končića. Nazvan Tri dvodijelne jedinice, radi se o prvom gudačkom kvartetu novog DSO-ova rezidencijalnog skladatelja koji se ovim putem pozabavio pitanjem je li forma gudačkog kvarteta, forma duge i bogate tradicije, već odavno nadiđena i ima li što ponuditi u kontekstu suvremene glazbe. U tom je pogledu, kako kaže skladatelj, ovaj kvartet i neka vrsta suočavanja s osobnim navikama koje često gravitiraju trodijelnosti i osjećaju zaokruženosti koji ona donosi.

Rezidencijalni skladatelj DSO-a ovim se putem pozabavio pitanjem je li forma gudačkog kvarteta već odavno nadiđena i ima li što ponuditi u kontekstu suvremene glazbe

Da, kvartet ima tri stavka, ali oni ciljano tvore nezaokružene cjeline koje, sukladno naslovu, funkcioniraju dvodijelno, a granice tih dijelova čine se gotovo propusnima. Njihova kontradiktornost ne ostaje samo na njihovoj ,,nedorečenoj dorečenosti“, nego je postojana na više razina skladbe te se očituje u poliakordičnosti i, uvjetno rečeno, politonalnosti. Eklektičnost materijala na nj, kontradiktorno, djeluje gotovo unificirajuće, vođena idejom stalnog pogleda prema naprijed.

Materijal se nikad istinski ne reprizira te je uvijek nestalan i prolazan, kao što je slučaj i s možebitnim tonskim središtima u sva tri stavka koja su uvijek latentna, ali nikad ostvarena, bilo da se radi o zaigranom prvom stavku, nešto sporijem, misaonijem i suptilnijem drugom ili bržem i energičnijem trećem.

Nijedan stavak uistinu ne podliježe tradicionalnim kategorizacijama stavaka, ni po tempu ni po karakteru, a svaki od njih je izrazito bogat raznovrsnim glazbenim materijalom

Bitno je naglasiti kako su ovi opisi pojedinih stavaka samo okvirni; nijedan od njih uistinu ne podliježe tradicionalnim kategorizacijama stavaka, ni po tempu ni po karakteru, a svaki od njih je izrazito bogat raznovrsnim glazbenim materijalom. Svi detalji Tri dvodijelne jedinice u potpunosti će se otkriti samo opetovanim izvođenjem ove skladbe. 3, 2, 1…