Autorski koncert Luke Žužića
Pod dojmom nesvakidašnjeg jazz zvukolika
Mnogostrukost autorskog doprinosa
Kad čovjek promisli, svakoga se dana, u bezbrojnim zakutcima diljem svijeta, profinjena i nedovoljno cijenjena umjetnost jazz skladanja i aranžiranja nekim čudom nastavlja i množi, kao izvor glazbenog znanja i energije. Obično skriven u čistom pogledu i zvuku, rad cjelovitog autora ponekad je i zanemaren. Što je u najmanju ruku čudno. Jer, postoji velika moć u onome što taj i takav čovjek radi, da ne govorim u onome što tek može napraviti.
Proces preuzimanja najboljih ideja iz najrazličitijih područja svakako nije lak. Kao i kopanje po vlastitom mozgu, pročišćavanje ideja, njihovo usvajanje, oživljavanje i prilagodba u pravilu nestalnom ukusu publike. S druge strane, gotova postignuća rijetko se mogu u potpunosti kontekstualizirati sve do kasne faze karijere većine autora, čak i do smrti ili nakon nje. Stoga je u današnjoj praksi čest slučaj institucionalnog okrilja što se darovitih glazbenika, umjetnika, autora tiče, koji u tom slučaju, uz sudjelovanje u izvođačkom dijelu, imaju priliku neprestano stvarati.
foto: Renato Branđolica / HRT
Statusi, Porini i gosti
Među inima je svakako i naš trombonist, klavirist, skladatelj te aranžer iz Tara u Istri, Luka Žužić (1986.), glazbenik uključen u brojne domaće sastave, s razgranatim ranim obrazovnim korijenjem: od riječke glazbene škole Ivan Matetić Ronjgov i grožnjanske jazz škole Boška Petrovića, do HGM Jazz orkestra Zagreb i European Jazz Orchestra Tadeja Tomšića.
Usto, svojim je uspješnim skladbama i aranžmanima dosad zainteresirao mnoge jazz i pop izvođače, stekao prestižne domaće nagrade, Statuse i Porine te došao do najznačajnijih promocija i vlastitog cjelovečernjeg koncerta – Buy The Ticket, Take The Ride – sedmog po redu iz ovogodišnjeg ciklusa Jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije.
foto: Renato Branđolica / HRT
Tako je zahtjevan nastup Žužić osmislio i organizirao u srijedu, 3. svibnja, u Gorgoni, dvorani Muzeja suvremene umjetnosti, predstavivši pritom svojim brojnim poklonicima – osim četiri zaokružena broja obojena free jazzom, klasični(ji)m orkestralnim tonom te kolektivnim improvizacijama – vrsne gostujuće glazbenike poput gitarista Nenada Sinkauza, klavijaturista Lea Beslaća i udaraljkaša Hrvoja Rupčića.
foto: Renato Branđolica / HRT
Najmoćnija skladba
Uvodna poruka, You, Don’t Look Back, bila je sjajno intonirana skupnim zvukom puhača i iznesenom solo temom na trombonu, no ne i improvizacijom. Srećom, takve i tek povremeno udvostručene solističke tonove, ambiciozno su uzdigli raspoloženi puhači Jazz orkestra HRT-a, u stilu izvornih njujorških sastava otprije pedesetak i više godina. Konačan Žužićev solo u toj skladbi također je bio predvidljiv, nadam se namjerno.
foto: Renato Branđolica / HRT
Idući broj, The Mist, svojim je naslovom, ali i naglašenom, čvrstom harmonijom podsjećao na standard legendarnog Errolla Garnera, Misty, pogotovo nakon minimalističke tematske ekspozicije na gitari Elvisa Penave, kao i improvizacijske sinergije klavirista Joea Kaplowitza i alt saksofonista Mihaela Györeka.
foto: Renato Branđolica / HRT
Razvivši se nadalje, uz pomoć agilne ritam sekcije, skladba je u svojoj širini dotaknula i zvukovlje Pata Methenyja, Žužiću blisko (i) zbog mogućih utjecaja Riječanina Elvisa Stanića, njegovog starijeg kolege i jednog od čestih mentora u Grožnjanu.
foto: Renato Branđolica / HRT
Kroz svoju ulogu domaćina i aranžera, Žužić se posebno zahvalio tenor saksofonistu i klarinetistu Mariju Bočiću na njegovom skladateljskom doprinosu u najmoćnijoj skladbi večeri, It’s Never Too Late. Ondje je, naime, u osnovi britka, vedra i melodiozna tema, bila podržana tihim pulsom svih saksofonista, u redu komplementarnih sinkopa trubača Borisa Majcena i bariton saksofonista Damira Horvata.
foto: Renato Branđolica / HRT
Ugodno preoblikovanje zbilo se i u provedbi, vrsno aranžiranoj, s poštovanjem prema klasičnoj bigbandovskoj orkestraciji, ali i prema slobodnijem, urbanom funky izričaju, prožetom unakrsnim i pojedinačnim improvizacijama Bočića, Žužića i Kaplowitza.
foto: Renato Branđolica / HRT
Sindrom Jacoba Colliera
Zvjezdana postava gostiju, praizvedba i najava svojevrsne jazz suite, sastavljene od pet nanizanih stavaka bez pauze, u nekom su smislu jamčile doživljaj i izazov vrijedan poštovanja. Barem što se tiče praćenja slikovite putopisne zvukovne iluzije koja je trajala oko četrdeset i pet minuta.
foto: Renato Branđolica / HRT
Međutim, nedostajalo je “bezvremenskih melodija” i virtuoznog sviranja. Iskaz Žužićeve svestranosti najviše je okupirao Sinkauza oko elektronike i elektronikom preparirane gitare, malo manje Beslaća na klavijaturama, a opet, malo više ritam sekciju u kojoj je, uz maštovitog, iskusnog, oštroumnog i nevjerojatno točnog udaraljkaša Hrvoja Rupčića, bubnjar Janko Novoselić naprosto uživao, svirajući „što god“ je bilo potrebno.
foto: Renato Branđolica / HRT
S jednom nogom u budućnosti, a s drugom premalo u prošlosti, Žužić je već otpočetka podsjećao na nešto što bismo mogli nazvati sindromom Jacoba Colliera (1994.), engleskog pjevača, tekstopisca i multiinstrumentalista koji u svojoj glazbi nastoji sjediniti jazz i elemente mnogih drugih glazbenih žanrova.
Zasitnost konačne forme
Previše se, dakle, toga pa i kompozicijskih slojeva od kojih je bilo i inovativnih, zanimljivih, ali i vrlo slobodnih i upitno razložnih, stapalo u svojevrsnu buku iz koje je proizlazilo i nekoliko doista lijepih dijelova.
foto: Renato Branđolica / HRT
Konkretno, bukom se opisivala pustoš u uvodnoj The Desert, razgovorom puhača i reskim solom na djembeu život u oazi (Oasis), retro humornom temom, obuhvaćenom ostinatnim basom Saše Borovca, elektronikom Nenada Sinkauza i zvukom Novoselićevih činela, Cactus Lu, protočnom west-coast pjesmom, za tenor-saksofon Vojkana Jocića, prisutnost čovjeka (Camper) te, da ne duljim, mnogo čime ipak previše toga u konačnoj formi koncerta.
foto: Renato Branđolica / HRT
Tako je kraj suite, The Ride, donio i nešto prigodno i lijepo: rekapitulaciju prethodnih tema, opetovano Methenyjevo ozračje, sjajne improvizacije trubača Davora Križića, Penave, Horvata, Majcena i Žužića, ali i kraj obilježen određenim zamorom.
foto: Renato Branđolica / HRT
Naposljetku, Žužić je svakako zaslužio srdačan pljesak i priznanje. I to za kvalitetnu glazbu, suvislo dirigiranje te one dobro osmišljene aranžmane: od svog prvog, Vehni, vehni fijolica, napisanog za Jazz orkestar HRT-a i izvedenog kao dodatak, kojim je započeo svoj moćni umjetnički put, do posljednjeg, kojim isti sigurno neće završiti.
foto: Renato Branđolica / HRT
_______
Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
