Mahkey i Soba 9 - Sevdah grunge u Hard Placeu

Kad me je ugledao ispred svog The Biggest Small Club in Town Hard Placea, Pišta me upita kako to da sam ja tu večeras na koncertu Mahkeya

Zaboravio je da je moja posebna znatiželja bila i glazba koja se ne uklapa u glavne struje na masovnom tržištu. Pa čak ni na onom alternativnom, nezavisnom. I uvijek sam volio zalaziti u te male rock ili jazz klubove iz kojih je sve što je valjalo izlazilo s vremenom na mnogo širu površinu.

Mahkey me nekako posebno zainteresirao albumom prvijencem Osobni karton izbjeglice, pa drugim albumom Palo Santo i najnovijim singlom “Adžaga Dim”.

Jedino mi je teško išlo u glavu da je pjevač, autor i teksta i glazbe i poprilično karizmatični frontmen Mahir Kapetanović bio uočljivi natjecatelj u svjetlucavim televizijskim showovima za cijelu obitelj The Voice Hrvatska i A strana.

Apsolutna suprotnost onome što Kapetanović radi i stvara s Mahkeyem.

Ali kad mu se i površno pregleda životopis (izbjeglištvo, ovisnost…) i bogate pjevačke sposobnosti – iznad i prije svega – sve postaje razumljivim.

Debitantski album Osobni karton izbjeglice detektirao je Kapetanovića i ekipu koja fuzionira grunge i sevdah. Slažem se s onima koji kažu da je sevdah tu predimenzioniran u imidžu benda.

Ne njihovom krivicom. Bila je samo jedna pjesma izravno vezana za sevdah. Ali…

Mahkey/privatna arhiva

S druge strane, i to je lako shvatiti s obzirom na više nego desetljetnu popularnost novog sevdaha, a i sam Kapetanović izjavio je, baš Maji Trstenjak (Glazba.hr), da je grunge u njih bijes, a sevdah tuga. Tuga + Bijes = Sreća.

Ali malo je, jako malo sreće u opusu Mahkeya.

Tako da nikako na njih ne bih mogao primijeniti definiciju sevdaha koju mi je izrekao Safet Isović jednom prilikom, sedamdesetih godina, na ručku u restoranu na nogometnom stadionu na Koševu u Sarajevu:

„Sevdah ti je, jarane moj, slatka patnja.”

U Mahkeya ima u tragovima sevdaha, ali po Isovićevoj definiciji samo patnje. Teško da je u pjesmama moguće iščitati slatku patnju, osim jake, veoma jake boli Mahira Kapetanovića i boli ljudi svijeta koji ga okružuje (nisu mu sve pjesme autobiografske). Kao, na primjer, u pjesmi “Obećanje”:

„Svi me vole, ali ne daju / Sebe / Slomio se korijen od / Mene”

A da ne govorimo o posljednjem singlu „Adžaga Dim”, o dileru marihuane koji puca od silnih demona koji ga progone.

Mahkey/privatna arhiva

Pjesmu po pjesmu, album po album (najnoviji, Soda bikarbona, izlazi krajem godine), Mahkey je stjecao reputaciju totalno drukčijeg benda, drukčijeg od svega ostaloga.

Pjesme su postajale sve okrutnije, i u riječima i u glazbi, brutalne kakva nam i jest stvarnost. Kapetanović i društvo fantastično je oslikavaju i ozvučavaju bez lakirovki, izravno, do kostiju. Tako nekako i izgledaju, reklo bi se ono uobičajeno, „opasni tipovi”. Ha!

Manimo sad to, mislim na izgled. Jesu li „opasni” ili nisu.

Mahkey je sinoć u „najvećem malom klubu u gradu” dao jedan od onih koncerata koji se pamte. Koliko savršeno uvježbani, svirački nadahnuti, kompaktni, toliko i nepatvoreno prirodni, spontani, na čelu sa svojim frontmenom. Uživo su pjesme poznate s albuma intenzivirali u najpozitivnijem smislu, u svakom pogledu. Skoro mračni zvučni zid mračnih pjesama na najvišoj estetskoj razini.

Publika je bila puna nekog ugodnog šoka.

Nakon svake pjesme prošlo bi nešto tišine do provale oduševljenja. A kako i ne bi kad je svaka izvedba duboko promišljena koliko i emotivna. Uspijevaju jednostavno izazvati i uvući publiku u svoju priču o bijesu, gnjevu i boli.

Vrlo zahtjevnog su koncepta, a uspijevaju kroz tutnjavu, svirku i frontmena i najmračnije pjesme učiniti lijepima i posebno uzbudljivima. I, ponavljam, apsolutno drukčijima. Nema tu manipulativnosti ili nekakve muljaže s površinskim efektima, gimnastičkim soliranjima na gitari.

Mahkey je sinoć bio „opasno” moćan rock bend/umjetnički kolektiv.

Mahkey su:

• Mahir Kapetanović – vokal, gitara
• Rejhan Okanović – gitara
• Pavo Butigan – bas
• Rijad Šuta – bubnjevi

Na omotu albuma Palo Santo Mahkey je napisao:

„Glazba kao snop čiste ljubavi koja nas vodi iz dubina naših strahova u neizmjernu hrabrost da se usudimo biti ‘čovjek’ i živimo svoj život.”

Što stoji iza imena albuma Palo Santo?

Palo Santo je najpoznatija vrsta drveta u rodu Bursera. Srodno je tamjanu, a poznato je po svojoj ljekovitosti i izradi mirisnih štapića.

Petar Pan u Sobi 9

Predgrupa je bila sušta suprotnost Mahkeyu, što nije uopće za zamjeriti. Naprotiv, Soba 9 sa šarmantnom pjevačicom/violinisticom nastala je navodno u studentskoj sobi 9. Zabavljali su se u toj sobi da bi na koncu nadvisili studentske tulume i stekli zavidnu reputaciju veoma zabavne, vesele pop-grupe s čvrstom funky podlogom i velikim potencijalom za ples.

Tako je bilo sinoć u Hard Placeu prije Mahkeya: razigrano i veselo! Bez nedostižnih ambicija.

Soba 9. Željeli bi inače letjeti po cijeli dan, kao Petar Pan. Tako barem pjevaju. A tko ne bi?

Sjetih se istoimene pjesme Drage Mlinarca od prije više od 60 godina.