Morcheeba u Boćarskom domu: Začuđujuće ambijentalno fuzijsko putovanje

Još jedan zagrebački koncert Morcheebe prošao je u znaku dvije domaće kantautorice: Sare Renar koja je nastupila kao predizvođačica i Irene Žilić koja je s bendom izvela svoju pjesmu “The Moon”

“Rome Wasn’t Build In a Day” bio je cresendo nastupa / Foto: Matej Grgić

U subotu 4. studenog britanski elektronski bend Morcheeba održao je gotovo dvosatni koncert u zagrebačkom Boćarskom domu. Spajajući elemente elektronike, trip hopa, alt rocka, R&B-a i downtempa, Morcheeba je stvorila unikatan mash up posebno obilježen sanjivim glasom Skye Edwards. To je jedan od onih bendova koji zagrebačka publika iz nekog razloga strašno puno voli, česti su gosti domaće koncertne ponude, stoga ako ste propustili ovaj koncert, vjerojatno će biti još puno prilika da ispravite propust.

Sara Renar je već deset godina na glazbenoj sceni, ali u tom je razdoblju prošla neke svoje transformacije tražeći stil koji joj najviše odgovara. Iako me iznenadila informacija da će nastupiti kao predizvođačica Morcheebe, mudro je i oštroumno svoj nastup prilagodila velikoj pozornici, a izbor pjesama i aranžmani tog 25-minutnog nastupa bili su pravi pogodak za zagrijavanje publike koja je i prije njenog nastupa već ispunila tribine. Renar je na pozornici djelovala energično, a njeno istraživanje zvuka vrlo uvjerljivo, posebno u “Tišini”. “U velikom stilu” i “Jesen”, koja joj je donijela Porin, sada se dosta razlikuju od izvornih verzija s kojima se pojavila na sceni. Njen novi kolaž eksperimentalnog rocka, otkačenog dream popa, ambijentale, elektronike i noisea posve ju je diferencirao od izvođača s kojima je prije deset godina dijelila etiketu kantautorskog popa. Pojava Marka Lucijana Hraščaneca za saksofonu na pjesmama “Hana je već dugo budna” i “Tišina” proširuje parametre atmosfere koju Renar stvara s Dimitrijem Simovićem, dodajući organski zvuk hladnijim industrijskim elementima. Ovaj nastup predstavlja vrhunac njenih dosadašnjih nastojanja i ukazuje na transcendentalno glazbeno putovanje na koje se uputila sa Simovićem.

Izvrsna Sara Renar / Foto: Matej Grgić

S kašnjenjem od dvadesetak minuta, koje je bilo dovoljno da se Boćarski dom posve ispuni, Morcheeba je započela svoj set pjesmom “The Sea”. Koliko god je koncert bio najavljivan kao presjek njihove karijere, presjek je ipak najviše obuhvatio pjesme s albuma Big Calm iz 1998. godine, koji je označio prvu prekretnicu u njihovoj dosadašnjoj karijeri (“The Sea”, “Friction”, “Let Me See”, “Part of the Process”, “Blindfold”).

Ritmični, a meditativni, kohezivni i neobično uvjerljivi, ekipa iz Morcheebe majstori su prizivanja vibracija koje se osjećaju i u najmanjem djeliću tijela. Stvaraju savršenu glazbu za svijet u kojem je vrijeme loše, a katastrofe i ratovi stalna pozadinska buka. “Otherwise” tako može poslati žmarce niz kralježnicu, a “Oh Oh Yeah” i “Trigger Hippie” učiniti da se posve isključite i uronite u neki vlastiti svijet.

Mračno je razdoblje na posljednjem albumu Blackest Blue iznjedrilo je neku novu kreativnost u mekoći usred sumornijeg i snažnijeg zvučnog pejzaža. Bio je to još jedan zaokret u pisanju, produkciji i prezentaciji, ali ipak ne toliko privlačan da bio album dospio na službenu top listu 100 najprodavanijih albuma u Ujedinjenom Kraljevstvu. S druge strane, s velikim je odjekom u hrvatskom medijskom prostoru dočekana vijest da je Morcheeba na taj album uvrstila “The Moon”, pjesmu Irene Žilić koja je prije nekoliko godina nastupala kao predizvođačica na talijanskom i britanskom dijelu turneje. Kad se Irena pojavila na pozornici bok uz bok Skye i Rossu, bio je to koncertni klimaks jer je publika oduševljeno prihvatila ovaj prvi put uživo izveden duet na domaćem terenu, a jednako je bilo dirljivo vidjeti Irenu koja nije susprezala radost zbog ove izvedbe. Ross ju je grlio, a Skye ispratila s pozornice pjevušeći “Just want you to know, you’re my favourite girl” što je dodatno razgalilo sve prisutne. Pjesma “The Moon” inače je izvorno objavljena na drugom studijskom albumu Irene Žilić Haze iz 2017., a Irena je potom bila nominirana za Porin.

Ross Godfrey precizno je bojio specifičnu zvučnu sliku benda / Foto: Matej Grgić

Kraj koncerta suprotstavio je cjelovečernjoj melodijskoj uljuljkanosti raspršene melodije s potpuno toplijom i bujnijom zvučnom slikom. “Blood Like Lemonade”, “Part of the Process”, “Let Me See” u kojoj je publika pjevala gotovo glasno kao Skye, bile su uvod u očekivani novi glazbeni vrhunac koji je izazvala “Rome Wasn’t Bulit in a Day” s propulzivnim crescendom popraćenim strastvenom svirkom cijelog benda. Upravo je kroz aktivniji vokal Skye i prelaskom, odnosno vraćanjem, na pop postavke bio posebno očit veliki rast u estetici kroz dekade djelovanja ovog benda.

Ništa ovdje nije djelovalo neautentično: uvijek prisutna familijarnost u vrtložnoj međuigri instrumentalnih vinjeta i nježnog i prozračnog vokala ono je što čini trademark Morcheebe. Bend nas je odveo na začuđujuće ambijentalno fuzijsko putovanje.