Nikolaj Luganski u Lisinskom
Značajan broj mladih u publici vrhunskog pijanista
Razvoj publike – sintagma na koju (se) vrlo angažirano poziva domaća kulturna birokracija – na najbolji je mogući način demonstriran prošle subote u velikoj dvorani Lisinski, premda tome vjerojatno nije prethodio osobito razrađen plan organizatora i svih nadležnih institucija koje pokušavaju krojiti kulturnu politiku.
Sretna okolnost da je hrvatsku metropolu nakon 12 godina ponovno posjetio ruski pijanist Nikolaj Luganski okupila je veliki broj zainteresiranih slušatelja svih generacija, dokazavši tako nasušnu potrebu za ovakvim gostovanjima, ali pritom i otkrivši objektivne poteškoće s kojima se trebamo suočiti kako bismo o(p)stali na koncertnom itineraru najznačajnijih imena svjetske glazbene scene.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL
Nikolaj Luganski nije čest gost hrvatskih koncertnih podija. U Zagrebu je, također u ciklusu Lisinski subotom, zadnji put nastupio 2014. godine, kao solist uz Češku filharmoniju. Uz pedagoški rad na moskovskom Konzervatoriju Čajkovski, zadržao je intenzivnu koncertnu aktivnost, tako da u nekim gradovima nastupa redovito jednom godišnje. Upravo zato, prema vlastitim riječima, izuzetno mu je važno uvijek iznova proširivati svoj repertoar, pa je tako zagrebačka publika na početku recitala imala mogućnost poslušati Tri fantastična stavka op. 111.
Gusti pijanistički slog kasnog Schumanna, neposredno po utihnuću uvodnog žamora, pozvao je auditorij na pozornost neophodnu za razumijevanje zvukovnih turbulencija početnog stavka. Luganski je pritom odustao od borbe s neodgovarajućom akustikom prostora u kojem svira: usmjerio je pažnju na fluidnost i cjelinu glazbenog sadržaja. Posebno su zanimljive bile promjene ugođaja proizašle iz majstorskog vladanja velikim dijapazonom zvučnih boja. On svoje umijeće u svakom trenutku stavlja u službu glazbe – u prvom redu sluša skladatelja i publici prenosi njegovu priču.
Luganski je pritom odustao od borbe s neodgovarajućom akustikom prostora u kojem svira: usmjerio je pažnju na fluidnost i cjelinu glazbenog sadržaja
U slučaju kasnog Schumanna to je osobito zahtjevan zadatak: nagli susret s ovim ciklusom na samom početku koncertnog programa za slušatelja može biti šokantan, ali i ljekovit. U vremenu zasićenom aplikacijama i notifikacijama (od kojih su se neke mogle i čuti u početnim minutama koncerta), vjerojatno smo puno bliži Schumannovom duševnom stanju u razdoblju nastanka ovih skladbi, nego što smo toga svjesni. Stoga je riskantna odluka da recital započne upravo s ovim djelom bila pun pogodak.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL
Druga Schumannova skladba na programu, Bečki karneval op. 26, pružila je drugačiju zvučnu sliku. Vatreno brza tempa nimalo nisu narušila ritmičku preciznost – osnovni element kojim je Luganski postizao koherentnost glazbene forme. Snimka ovog ciklusa, od veljače ove godine dostupna na audio-izdanjima za diskografsku kuću Harmonia Mundi, u živoj je izvedbi dobila na neposrednosti izraza.
Bilo je primjetno da se pijanist u potpunosti oslobodio i naviknuo na prostor koji mu se, kako je istaknuo u izuzetno kvalitetno moderiranom i pripremljenom postkoncertnom razgovoru s Krešimirom Starčevićem, “na samom početku činio tako velikim i širokim da je čovjeku nemoguće tu izvesti pijanistički recital”. Treba biti iskren i priznati da je bio u pravu: velika dvorana Lisinski zbilja nije primjerena za održavanje solističkih klavirskih recitala. Zvuk klavira u njoj je zagušen i prilično nerazgovjetan što zasigurno nije uvijek inspirativno gostujućim umjetnicima.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL
Zagrebu je stoga potrebna odgovarajuća koncertna dvorana za ovakav tip koncerata. Nestrpljivo se iščekuje skoro otvaranje Hrvatskog glazbenog zavoda, no interes publike za pijanističke recitale poput ovoga ipak nadilazi ograničene prostorne kapacitete te dvorane.
Drugi dio koncerta bio je posvećen isključivo Chopinu. Barcarola u Fis-duru op. 60 iznesena gotovo u jednom dahu sadržavala je optimalnu ravnotežu pokreta i zvukovne profinjenosti. Uslijedila su tri Impromptua, također relativno svježa na repertoaru Nikolaja Luganskog.
Premda ih Chopin nije zamislio kao ciklus (nastali su u vremenskom rasponu od 1837. do 1842.), pijanist ih je izveo jednog za drugim bez prekida, istaknuvši njihov improvizacijski duh unatoč strogo strukturiranoj formi. U temperiranom sustavu tonaliteti drugog i trećeg Impromptua su istovjetni (Fis-dur i Ges-dur), no u njegovom je pristupu glazbenoj materiji bilo moguće razumjeti skladateljevu odluku o odabiru tonaliteta koji odgovaraju raznolikosti karaktera svake od skladbi.
Vrhunac večeri bila je izvedba Scherza u E-duru, op. 54. Lakoća kojom su iz početnog motiva potekli slapovi uzlaznih i silaznih pasaža u svakom je trenutku bila u službi sadržaja. Usmjerenost na bogatstvo polifonog tkiva otklonila je opasnost posezanja za ispraznim virtuozitetom. Središnji dio bio je doživljaj za pamćenje: Luganski je odmjereno, izražavajući se isključivo savršenim legatom, ispjevao jednu od najsuptilnijih Chopinovih melodijskih linija. Zaboravili smo u tom trenutku i na instrument i na dvoranu i na sve ono što je ostalo izvan dvorane: postojala je samo glazba kao cilj, razlog i smisao.
Usmjerenost na bogatstvo polifonog tkiva otklonila je opasnost posezanja za ispraznim virtuozitetom
Službeni dio koncerta zaključen je virtuoznom izvedbom Poloneze u As-duru op. 53, nakon čega su uslijedila čak četiri dodatka: solo-pjesma Jorgovani op. 21 br. 5 Sergeja Rahmanjinova u autorovoj obradi za klavir, zatim solo-pjesma Posveta Roberta Schumanna u obradi Franza Liszta, Chopinov Fantaisie-Impromptu u cis-molu op. 66 i Preludij u c-molu op. 23 br. 7 Sergeja Rahmanjinova. Zahvalna publika završetak je pozdravila stajajućim ovacijama i nedvosmislenom porukom da su nam ovakvi koncerti neophodni.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL
Veseli značajan broj mladih ljudi koji su te subotnje večeri pohodili Lisinski. Zagrebačke koncertne dvorane još od vremena restrikcija uzrokovanih zdravstvenom krizom i poslijepotresnom obnovom grada suočene su sa zahtjevnim zadatkom zadržavanja interesa publike. Neminovnost smjene generacija ipak ne mora nužno označiti pad broja posjetitelja ako im se ponude kvalitetni izvođači i osmišljeni programi, no preduvjet je stvoriti društveno podneblje u kojem će stasati naraštaj koji će te programe slušati i razumjeti.
Strukturirane državne glazbene škole blagodat su hrvatskog obrazovnog sustava i jedan od posljednjih tragova društvenog uređenja u kojem se vodilo računa o jednakim mogućnostima svakog pojedinca, bez obzira na materijalni status. Način života i prevladavajući društveni prioriteti sve su ozbiljnija zapreka mladim ljudima i njihovim mentorima na putu prema ostvarenju zahtjevnih ciljeva izvedbene glazbene pedagogije. Stoga im je susret sa živim svjedokom jedne ozbiljne pijanističke tradicije bio jedinstvena prilika za osnaživanje motivacije u svakodnevnom radu i dokaz da izniman trud dugoročno donosi odgovarajući rezultat.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL