Nina Romić u Uraniji: Dnevnik jedne duše

Kad mi je predloženo da odem na promociju novog, petog albuma Nine Romić, kao i da napišem tekst o istom, moram priznati da sam se isprva nećkao. Čak i kad sam naposljetku pristao otići, u glavi mi se vrzmala nedoumica „ali kako ću pisati o nečemu o čemu nemam pojma“. I doista, moram priznati kako nikada do sad nisam slušao ovu kantautoricu; ona je postojala tek kao dio opće kulture i informiranosti, jedna nijansa nevelike palete kvalitetnih hrvatskih skladatelja. Unatoč svjesnosti dobrog glasa koji ju je uvijek pratio, nikada nisam – zbog ovog ili onog razloga – imao priliku zaroniti u njezino autorstvo.

Ponekad se taj namjerni korak u otkrivanju nove glazbe može činiti kao izlazak iz zone komfora. Na mojoj playlisti na Tidalu najviše obitava gigantska baza filmske glazbe i o njoj bih mogao napisati nebrojene doktorske disertacije. S druge strane, kad mi netko predloži neku posve novu pjesmu, novi album, novi bend, novog autora, u predjelu abdomena javlja mi se klica nelagode. Koliko god sam širom otvorena uma po pitanju glazbe, nikad nisam volio taj osjećaj inicijalnog neznanja o nečemu.

NIna Romić, Jezero (Urania, 15.6.2023.) / Foto: Nino Željko Jelenski

I upravo stoga sam pristao prisustvovati promociji i napisati ovaj tekst. Jer se nijedan osjećaj nelagode ne može mjeriti sa stanjem duše kad je zona komfora već izvan tvog dosega.

Eto, nakon ove uvodne drame da kažemo i nekoliko riječi o promociji.

Ono što mi je prvo bilo dojmljivo kod sinoćnjeg događaja jest mjesto radnje, odnosno njegovo ime. Nekadašnje kultno kino Partizan prije nekoliko godina dobilo je novo ruho i postalo multifunkcionalni prostor za razne kreativne projekte, a nosi naziv Urania. Prema grčkoj mitologiji, Urania (ili Uranija) bila je muza, božica astronomije (ne astrologije) i zvijezda; kći Zeusa i Mnemozine te Uranova praunuka. Već je taj mitološki, mistični prizvuk značenja tog prostora unio dodatnu atmosferu u karakter autorstva Nine Romić.

Iako relativno malen, prostor Uranije bio je ispunjen raspoloženom publikom, a pružao je uistinu intimnu atmosferu koja je savršeno odgovarala sadržaju i formi promocije. Ista je počela neznatnih petnaest minuta iza predviđenog vremena, i to pretpremijernim prikazivanjem kratkog filma za naslovnu pjesmu ”Jezero” s istoimenog albuma. Već prvi kadrovi lijepo snimljenog filma (u produkciji kuće šta će oni) odavali su dojam snovitog ali mračnog, gotovo distopijskog svijeta, kao da gledate svojevrsni hibrid Cormaca McCarthyja i Igara gladi. Glazba koja uslijedi – fini, precizni zvukovi gitare popraćeni perkusijama, uz Ninin nenametljivi, karakterni glas medene teksture – osvaja na prvu. Uz simbiozu s jednostavnim tekstom – Postala sam jezero / Duboko zaronila / I našla svjetlo – kantautorica istražuje dubine vlastitog bića, nesebično dijeleći svoje intimno putovanje sa slušateljem.

Videospotovi koji su ustvari i samostalni kratki filmovi već se nekoliko godina utvrđuju kao zanimljiv i dobrodošao trend u audiovizualnom stvaralaštvu glazbenog šoubiznisa, a nerijetko možemo svjedočiti intrigantnim primjerima, kao što je recimo i pjesma ”Plavi avioni” Anne Moor za koju je redatelj Dinko Šimenc stvorio kratki film, i to u cijelosti uz pomoć računalnog softvera Unreal Engine.

Branimir Norac, Jezero (Urania, 15.6.2023.) / Foto: Nino Željko Jelenski

Nadalje, baš kao i kod svake iduće Ninine pjesme – upravo jednostavnost glazbe, teksta i aranžmana pruža snagu i kompleksnost autorstva, ne pretrpavajući ga nepotrebnim vokalnim frazama, instrumentima ili pretencioznim filozofskim razmišljanjima. Plod je to i suradnje s vrsnom kontrabasisticom, vokalisticom i aranžerkom Jelenom Galić, kao i gitaristom Tomijem Novakom te Brunom Vorbergerom na perkusijama.

Sve što želim je vratiti se kući / Popiti vodu sa izvora, kako pjeva u pjesmi ”Uspavanka”, još je jedan nostalgični zov za mirom u sebi koji je nekako subliminalni lajtmotiv albuma.

Nina je izjavila kako je glavna poveznica ovog albuma s prvim od prije trinaest godina:

„intimniji pristup stvaranju pjesama i vođenost intuicijom prilikom stvaranja. Moj prvi album Daljine izašao je 2010. godine i to doba mi je u romantičnom sjećanju. To su bili prvi koraci, i sve je bilo tako sjajno, novo, zastrašujuće, uzbudljivo, puno svakakvih emocija, i uopće nisam znala što tada radim, samo sam znala da trebam raditi glazbu. Ta misao je ostala živa do danas, kada sam sve više sigurna u to, da je upravo to moj put. Svjesna sam da me svaka odluka vodi u neki novi prostor i trudim se da moje odluke budu one koje mi otvaraju nova vrata, iako ne znam što me iza njih čeka. Ovaj album je sličan prvom jer sam odlučila svjesno ići opet prema tihom zvuku, nježnosti, intimnosti. Značajno je da sam odlučila odustati od nekih sigurnih rješenja za mene, i iznova naći nešto što bi me zadovoljilo, ispunilo i dalo osjećaj da mogu otkriti nove krajolike kada to poželim.“

Tomi Novak, Jezero (Urania, 15.6.2023.) / Foto: Nino Željko Jelenski

Ono što mi se osobito svidjelo kod slušanja pjesama s albuma jest njihova dinamika, fluidnost ritma. Naime, iako sve pjesme dijele značajnu dozu melankolije, ponekad i tuge, njihov folklorni prizvuk nije sinonim za sporost i otežanost. ”Maloj ptici”, primjerice, ili ”Plovi brod” dovodi tijelo u nesvjesne, spontane pokrete koji rezultiraju laganim ljuljanjem i đuskanjem. Jesmo rastuženi, ali zašto ne bismo i zaplesali?

Bruno Vorberger, Jezero (Urania, 15.6.2023.) / Foto: Nino Željko Jelenski

Jezero tako kao da predstavlja dnevnik jedne duše, razgovor sa samom sobom, u kojem se Nina suočava sa strahovima, boli, nedoumicama, jednim očito teškim razdobljem koji se destilirao u čistu harmoniju umjetnosti i, unatoč svemu, svijetlim pogledom na život.

Jer, kako i sama kaže u naslovnoj pjesmi, tek dubokim zaronom u tamu jezera – kad shvatimo da smo mi to jezero – možemo naći svjetlo. Nina Romić ga je našla. I opjevala. I hvala joj na tome.