Partibrejkers u Vintageu: Noć koja ima svoju moć, ironiju i sarkazam

Beogradski Partibrejkers bili su 15. prosinca u Vintage Industrial Baru da bi uveličali desetu obljetnicu kluba kao što su to učinili i na njegovu šestu obljetnicu

Odlična obljetnička svirka / Foto: Ljubiša Miodragović

Partibrejkers toliko učestalo dolaze u Zagreb da je još prije nekoliko godina jedan od kolega započeo recenziju tadašnjeg koncerta sa „Što je zima ako ne dođu u grad?“. Godinama imaju popriličan broj, kako bi se ono reklo: strasnih sljedbenika, koji rastu, odrastaju i stare zajedno s njima, pa za dolazak mogu i ne moraju imati nekakav formalni ili neformalni povod.

Ove su godine su navršili ništa manje nego četrdeset godina! U rock and rollu, nekada jako opterećenim parolama „prestar za rock and roll, premlad za umrijeti“ ili „lijep mlad leš“ i slične, doživjeti četrdesetu nije mala stvar. I još kada je to kao u slučaju Partibrejkersa, ostati svoj na svome, istoga žara i plama, identiteta i digniteta, onda to sve skupa izgleda i zvuči prekrasno.

Istina, došlo je do nekih malih pomaka, izmještanja. Zoran Kostić Cane u povodu četrdeset godina stvaralaštva kaže: „Ne mogu ja napisati ”1000 godina” ili ”Kreni prema meni” ponovno, ali mogu neke druge pjesme s nekim drugim opservacijama. Nadam se da mogu.“

Možeš, možeš Cane. I pjesme protkane ljubavlju prema Bogu kao i  borbi za istinu i borbi za slobodu i da „misle svojom glavom“. Jasno je to bilo i u Vintageu. I sastav publike išao je u prilog teze kako Partibrejkers stvaraju – i onda i sad – glazbu i za mladost i za starost. Nekada se jako isticao termin „rock za ugodno starenje“, ali to u slučaju Caneta i Partibrejkersa ne bismo mogli reći. Oštri sarkazam i ironija i dalje su u Caneta jaki sastojak.

Kobila i pastuv preljubnik

I onda se sinoć usred vrućeg nastupa sa zbornim pjevanjem prisjetim detalja iz njihove biografije. Prvi album Partibrejkers objavio je zagrebački Jugoton – i danas i zauvijek to će biti antologijski album – ali drugi album Jugoton je odbio, barem prema Wikipediji, s obrazloženjem da albumu „nedostaje buntovništva“. Ha-ha! Moglo bi ovo biti i istina ili blizu istini s obzirom na to da je nekako u isto vrijeme Psihomodo pop dobivao silne odbijenice za prvi album od iste kuće.

Danas je to sve skupa anegdotalni dio povijesti jedne od rijetkih i ponajboljih rock bandova na ovim prostorima. Kao što je anegdota  da je jedan od albuma trebao imati naslov Kobila i pastuv preljubnik, a nije zbog toga što je grafički dizajner naslov jednostavno – smetnuo s uma.

Ali ništa to nije moglo ne samo pokolebati nego ni zasmetati „rasturače tuluma“ koji su se pojavili početkom osamdesetih godina kada je sve vrilo od novoga vala u Beogradu, uz časne izuzetke od „infantilnog hedonizma“ . U takvoj atmosferi poput usamljenih jahača u nekom vesternu Clinta Eastwooda pojavljuju se ulični hodači, noćni, naravno. Pjevaju o onome što se zbiva na ulici k’o što su to radili Stoogesi, Pistolsi i svi junaci bluesa i rhythm and bluesa. To su bile bazična nadahnuća. Uostalom, slično je bilo i sa Stonesima u početku. Pod miškom su Richards i Jagger nosili ploče električnih bluesmana Chicaga, a Partibrejkers su pod svoje miške dodali ploče punkera i Stoogesa. Nisu se poklanjali nikakvim trendovima nego esenciji rocka. Pri tome, naravno, nisu bili nekakvi imitatori nego su imali kreativan odnos, kreativnu i vrlo autentičnu nadgradnju. Što bi rekao Cane: „Kreativni smo. Nismo samo izvođači radova.“

Ove riječi stalno su mi padale na pamet i tijekom svirke Nebojše Antonijevića Antona. Gitarist Partibrejkersa će tijekom večeri često – ali samo u jedva čujnim tragovima – citirati velikog Hendrixa ili Jimmyja Pagea, ali uvijek je on Anton, veliki kreativni gitarist Partibrejkersa. I to s popriličnom dozom ludila kakvo je imao na pozornici gitarist Dr. Feelgooda Wilko Johnson.

Pjesme za mladost i starost

Anton nema praznog hoda ili jeftinog gimnasticiranja, brzinskog natjecanja s oštrim okukama. Nema u njega egoizma, sve je puno sadržaja i virtuoznosti. U kombinaciji s Canetovim vokalom Partibrejkers i jesu zato toliko prepoznatljivi na prvu te toliko vitalni i zdravi. Cane će reći da oni i nisu profesionalci: „Mi smo ljudi koji žive svoj život kroz svoju glazbu koju pravimo iz najčistijih pobuda i znamo o čemu se tu priča i o čemu je tu riječ.“

Bilo da je riječ o ”Noći koja ima svoju moć” ili ”Hipnotisanoj gomili”. Partibrejkers su i u Vintageu – kao i uvijek ranije u Zagrebu – imali veliko srce, izvrsne izvođačke i komunikacijske vještine i pjesme, koje su bit svega, koje ni malo nisu zvučale kao izvučene iz naslaga nostalgične prašine. Publika, dobno šarolika, jednostavno je uživala. Još jedan radostan izravan susret bez žala za nekom boljom prošlošću. Sadašnjost Partibrejkersa jednako je i sinoć bila uzbudljiva kao što je nekad bila, prije dvadeset ili i više godina. Prije odlaska u hladnu i kišnu zagrebačku noć oprostili su se, kao što to često čine, s Najbolje se putuje kad putuješ sam / Noćas je i Mjesec samo pijan i krut / Najbolje se putuje kad putuješ sam.

Možda sam propustio čuti, ali na nekim drugim koncerta – glede godina, starosti i mladosti – Cane je znao zadirkivati Antona, gledajući na neku djevojku u prvim redovima: „Antone, može unuka da ti bude!“

Kao što sam i naglasio – a i publika – Partibrejkersi jednostavno imaju pjesme i za mladost i za starost.

S obzirom da je na bubnjevima pukla plastika, Partibrejkersi nisu izveli sve pjesme sa set-liste / Foto: Ljubiša Miodragović