POMA u ZeKaeMu: Prostor iz kojeg izlazi priča

U nešto više od 90 minuta programa, osim pjesama s albuma Leaving a Lover, izvela je i neke nove skladbe. Maja Posavec / POMA je natuknula kako je prije fascinacije bajkama bila očarana astrologijom – a upravo taj koncept sugerira nježnu glazbu, introspektivnu, usmjerenu na bliskost, intuiciju i ranjivost

Bend je snažno podržao priču Maje Posavec / Foto: Filip Bušić

S obzirom na ZeKaeMovu glazbenu povijest, teško je zamisliti prikladnije mjesto od njegove scene za senzibilitet glumice i kantautorice Maje Posavec, osobito te večeri 16. rujna. Njezina najnovija transformacija zaokružena je projektom POMA, a predstavljeni album Leaving a Lover nije bio tek koncertni doživljaj, već susret zvuka i izuzetnog scenskog izraza – multidisciplinarni govor emocija, poezije i glazbe.

Na ovom albumu Maja predstavlja svoje viđenje bajki koje poznajemo, preodjevenih u novo ruho, u kojem junakinja, kroz sedam skladbi, prolazi kroz raslojavanje, ostavljanje i oslobađanje. Činilo se da s njom taj put prolazimo i mi u publici.

POMA je Majin umjetnički alias koji djeluje oslobađajuće jer se ne oslanja na očekivanja njezina glumačkog ili prethodnoga glazbenog identiteta. U novoj glazbi osjeća se zrelost i specifičan zvuk koji je razvila tijekom master studija u Berlinu. U nešto više od 90 minuta programa, osim pjesama s albuma Leaving a Lover, izvela je i neke nove skladbe iz ciklusa Venus in Cancer. Natuknula je kako je prije fascinacije bajkama bila očarana astrologijom – a upravo taj koncept, Venera u Raku, sugerira nježnu glazbu, introspektivnu, usmjerenu na bliskost, intuiciju i ranjivost.

Šaputanje, priča o ženi junakinji, kratka kosa kao simbol transformacije, podsjećanje na unutarnje dijete, kontakt s onim dijelom koji umre u nama kada završimo neku vezu – sve to odražava ono što kantautorska glazba najbolje radi: uzima intimno i čini ga univerzalnim. Takav stil uvijek pronađe put do onih koji slušaju pažljivo jer emocije ne zastarijevaju.

Publika je itekako bila uključena i razdragana / Foto: Filip Bušić

Ljubav, gubitak, prihvaćanje sebe, oslobađanje od starih identiteta – to su teme koje se stoljećima provlače kroz kulturu i glazbu. Kada su izražene kroz ogoljene forme, kao što to čini Maja Posavec – pomalo na tragu Loua Reeda, ranog Toma Waitsa, Cohena, Carole King ili Joni Mitchell ili nešto suvremenijih Cigarettes After Sex – dobijemo nešto što ne ovisi o trendovima. Takav je stil bezvremenski jer ne traži pažnju, ne prodaje se agresivno, već dolazi do onih koji su voljni slušati. Umjetnici poput Maje Posavec stavljaju stvarne i ponekad neugodne istine ispred klišeja, i unatoč tome što u “The Fool” pjeva da je budalasta jer svoje rane pokazuje svijetu, ona nastavlja pokazivati svoje slabosti, ne ostavlja ih u sjeni, i simpatično ih pretvara u snagu.

Takva glazba ne osvaja ljestvice poput viralnih TikTok hitova, ali gradi vjernu publiku koja se vraća tim pjesmama kao dnevniku ili terapiji. I baš je takav osjećaj izazvala kad je s bendom izvodila “Budi jak” sa svog solo debitantskog albuma Kada ne bih imala strah iz 2018., ili “Pijanog pilota” kojeg je napisala još 2007., a nekoliko godina kasnije snimila s Detourom. I kad smo već kod Detoura – “Daleko” je u POMA aranžmanu zvučala fantastično. Sasvim podržavajući bend u sastavu Ivan Kapec (gitara), Jurica Štelma (kontrabas), Mario Bočić (saksofon), Borko Rupena (bubnjevi) i Hrvoje Galler (klavir), stvarali su prostor u kojem je bilo moguće zamišljati sve te likove o kojima Maja pjeva.

Publika je itekako bila uključena i razdragana. Kada je Maja govorila o arhetipovima iz bajki, nije morala dugo čekati na odgovor — publika je spontano sudjelovala, potvrđujući njezine riječi komentarima i smijehom. Tijekom koncerta, pljesak se nije čekao do kraja pjesme; solistički trenuci nagrađivani su već usred skladbi, a reakcije na Majinu izvedbu bile su tople, instinktivne i pune pažnje.

Majin novi album nije o ljubavi, nego o oslobađanju od njenih iluzija, a bajke i arhetipovi nisu okvir skladbi, nego sredstvo introspekcije. Ona ih koristi kao zrcalo unutarnjih dilema, što ih čini psihološki dubokim, ali i suvremenim. Skoro svaka pjesma sadrži motive gubitka, samopropitivanja i unutarnjeg preobražaja. Album tako funkcionira kao narativni luk: od razotkrivanja rana do unutarnjeg oslobođenja. Ako gledamo širu sliku, takva je i Majina karijera. Već je u pjesmi “Daleko” pjevala o lavu koji spava i potrebi za promjenom, “Trnoružica” je bila jasniji prijelaz na drugom solo albumu Bye bye Saturn, a sve je to sasvim lijepo zaokruženo na Leaving a Lover.

Žena u ulozi junakinje koja se oslobađa – to je priča koju današnja publika žudi čuti / Foto: Filip Bušić

Žena u ulozi junakinje koja se oslobađa – to je priča koju današnja publika žudi čuti. Više nego ikad, glazba istražuje žensku subjektivnost – ne samo u odnosu prema muškarcu, već prema sebi, vlastitom tijelu, prošlosti, djetinjstvu, pa i smrti. Kad ti netko to šapće uz minimalističku glazbu, osjećaš se kao da si unutra, u sobi s njom, kao da si dio tog procesa.

Poseban trenutak izazvala je izvedba skladbi iz predstave Mamina kći Vuk – glas koji je tada govorio kroz kazališni kontekst, podsjetio je da Majin glazbeni izričaj nikada nije bio samo pjesma. On je pripovijest, prostor iz kojeg izlazi priča.

Kao predizvođač nastupio je kantautor Seed Holden (Ljudevit Ivić), u trio postavi s Bojanom Petovarom na mandolini i Dinom Lujom na gitari. U polusatnom, suptilnom predstavljanju izveli su pjesme s albuma najavljenog za ovu jesen ili zimu u izdanju Croatia Recordsa. Izrazito zahvalni Maji na pozivu, rekli su da im je ovo bio prvi veći nastup – do kojeg su, kako su rekli, “došli iz vlastite kuhinje”. Njihove sanjive, nježno ispletene pjesme na engleskom jeziku, u duhu folk tradicije, donijele su trenutke tihe introspekcije i emotivne ogoljenosti. Akustične teksture mandoline i gitare bile su u ravnoteži s Holdenovim toplim vokalom, stvarajući glazbeni prostor koji više šapuće nego što govori. U svom nenametljivom nastupu, uspjeli su publiku uvući u svoj svijet – jednostavan i iskren. Bio je to nastup koji nije tražio pažnju, ali ju je svakako zaslužio.

Kad je koncert završio, ostalo je mnogo: praznina koju je glazba ostavila za sobom, ali i osjećaj da smo svjedočili nečemu što nadilazi puku promociju albuma. Melankolija ima tu snagu da uspori svijet. Kad netko šapće, prisiljeni smo slušati tiše, pažljivije. A to stvara intimnost. U ovom vremenu, to je radikalno.

Seed Holden / Foto: Filip Bušić