Posveta Mahleru izvan simfonijske grandioznosti

Ove je subote, 29. siječnja, Lisinskim trebala odzvanjati velebna Druga simfonija Gustava Mahlera, izvedena udruženim snagama ansambala HRT-a i riječke Opere. Ipak, organizatori ciklusa Lisinski subotom i partneri procijenili su da bi okupljanje tako velikog izvođačkog aparata bilo rizično, rastući broj zaraženih postavljao je veliku prijetnju za nesmetano pripremanje i izvedbu projekta.

Zamjenski program ostao je vjeran Mahleru, a u jednom specifičnom koncertnom hommageu njegovo smo stvaralaštvo slušali u nešto rjeđe prisutnim oblicima. Naime, majstora simfonijskog zvuka predstavili su nam u komornijim izvedbama članovi Riječkog klavirskog trija i Zagrebački solisti, uz solistički nastup cijenjene mezzosopranistice Renate Pokupić.

Odmjeren i muzikalan pristup mladenačkoj partituri

Koncert je otvoren jedinim Mahlerovim izvorno komornim djelom – Klavirskim kvartetom u a-molu, a u izvedbi se Riječkom klavirskom triju (Krunoslav Marić, violina; Vid Veljak, violončelo i Filip Fak, klavir) pridružio violist Hrvoje Philips. Bila je to u svim aspektima sjajna izvedba i jedan doista nadahnut umjetnički trenutak. Izvrsno pripremljen i uigran kvartet glazbenika vrlo je odmjereno, a muzikalno klizio Mahlerovom mladenačkom partiturom, stvarajući prozračan, a istovremeno topao i izražajan ton.

Posebno bismo istaknuli sugestivan spektar izražajnosti pijanista Filipa Faka, njegovo pažljivo balansiranje prisutnosti klavira u cjelokupnom zvuku, kao i izvrstan nastup violinista Krunoslava Marića, koji je izvedbu oplemenio iznimnom profinjenošću tona, smirenim i fokusiranim, a muzikalnim sviranjem te elegantnim fraziranjem koje je prenosio na cijeli ansambl.

Filip Fak; Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Iako nisam ranije slušala nastupe Riječkog klavirskog trija, osnovanog 2016. godine, pojedinačno sam poznavala njegove članove kao izvrsne glazbenike, a čini se da su se te njihove pojedinačne karakteristike na najbolji način udružile i nadogradile u ovom relativno novom komornom sastavu u hrvatskom glazbenom prostoru. Hrvoje Philips se u njihov korpus uklopio kao i da je on već duže vrijeme član sastava te je bilo doista ugodno slušati gudačke dionice kako zajedno dišu glazbene fraze i prezentiraju ih sasvim ujednačeno, kao da su jedan instrument.

Hrvoje Philips i Krunoslav Marić; Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Idealni interpreti bogatog repertoara za klavirski trio

Sa zanimanjem iščekujemo iduće nastupe Riječkog klavirskog trija i repertoar koji će izgraditi, posebno s obzirom na to da sastav ovoga tipa više ne čujemo često u hrvatskome koncertnom prostoru, a za njega su pisane neke od najznačajnijih stranica svjetske glazbene povijesti, ali i suvremene hrvatske glazbe. (Posljednji snažan uzlet glazba za klavirski trio u Hrvatskoj doživjela je kroz rad Zagreb Piano Tria, koji, nažalost, više nije aktivan, a koji su činili Martin Draušnik, Pavle Zajcev i Danijel Detoni, dok se mlade snage komorne glazbe bude kroz već nagrađivani Trio Eusebius, čiji su članovi Eva Šulić, Tonka Javorović i David Vuković).

Riječki klavirski trio i Hrvoje Philips; Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Distancirani komorni zvuk u velikoj dvorani

Mezzosopranistica Renata Pokupić pridružila se glazbenicima kvarteta u izvedbi Pet pjesama što ih je Mahler skladao na stihove Friedricha Rückerta, skladateljima romantičarima omiljenog pjesnika čije su poetske slike poslužile kao podloga brojnim njihovim djelima. Svojih je Pet pjesama Mahler skladao 1901. i 1902., a iako su sve osim posljednje skladane za glas i orkestar (posljednja glasu kao pratnju zadaje klavir), u subotu su publici predstavljene u komornome aranžmanu suvremenog austrijskoga skladatelja Gerharda Präsenta.

Rijecki klavirski trio, Hrvoje Philips i Renata Pokupić; Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Ne možemo se oteti dojmu da su pjesme kroz aranžman ipak izgubile neke od svojih karakteristika zbog kojih su i cijenjene, prvenstveno izražajnost i atmosferu koje Mahler uvodi pažljivo izgrađenim koloritom, a koji nije moguće doslovno „prevesti“ u gudače i klavir, iako treba istaknuti da su glazbenici doista ostvarili maksimum u izražajnom prenošenju sadržaja. Problem je predstavljao i sam prostor – što se moglo zamijetiti već u prvoj točki – Velika dvorana Vatroslava Lisinskog jednostavno ne „pomaže“ komornom muziciranju, već njegov intenzitet i fokus raspršuje pa se i ova izvedba učinila donekle distanciranom.

Posebna kvaliteta interpretacije Renate Pokupić njezina je iskrenost, odsutnost pompoznosti te uronjenost u sadržaj i značenje teksta koji uz glazbu komunicira publici

Renata Pokupić prezentirala je intimnu i osjećajnu izvedbu, a i ovaj je put, kao i u ostalim njezinim nastupima, posebnu kvalitetu interpretaciji podarila njezina iskrenost, odsutnost pompoznosti i uronjenost u sadržaj i značenje teksta koji uz glazbu komunicira publici (posebice u pjesmama Um Mitternacht i Ich bin der Welt abhanden gekommen).

Renata Pokupić; Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Snažna posebno u naglim uzletima u visine, obojila je svoju izvedbu vibratom u kojemu se slušatelju ugodno kupati, a izvedbu je unaprijedila i izvrsnom dikcijom koja je bila izražena i u najdubljim i u visokim registrima. Činilo se ipak da je imala određene poteškoće u održavanju sasvim čiste intonacije, što ovoj glazbenici nije svojstveno.

Riječki klavirski trio, Hrvoje Philips, Renata Pokupić; Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Na mjestu na kojem je na koncertu uslijedila stanka, dopustit ćete mi stanku i u ovome tekstu za jednu (polu)privatnu posvetu. Naime, prije koncerta određene mi je emocije izazvalo prizor kontrabasista Marija Ivelje kako ulazi u dvoranu kao član publike slušati koncert Zagrebačkih solista.

Mario Ivelja netom se (u studenome prošle godine) oprostio od ansambla čijim je članom bio 43 godine – gotovo dvije trećine ukupnog postojanja Zagrebačkih solista. Većini nas, osim možda nekim starijim kolegama koji pamte i eru prije Marija, ime Zagrebačkih solista neraskidivo je povezano s ovim osebujnim čovjekom nevjerojatne energije.

Nema nota u arhivi ansambla koje nisu ukrašene njegovim imenom i malim crtežom kontrabasa, nota koje nisu prošle njegov pult. Eksplozivan i srčan, Mario je, kako je to već bezbroj puta rečeno, institucija ansambla, za njega je kao aktivan glazbenik živio i izgarao, s njim doživio neka od najslavnijih vremena, a sigurno će i ih jednakom žarom pratiti i sada, kada je njegovo mjesto u ansamblu izmijenio njegov bivši student Antal Papp. Ovaj je koncert je bio upravo jedan od Pappovih prvih javnih nastupa sa Solistima. Moj je dojam da se kao glazbenik odlično uklopio u kolektiv, a nadam se da će jednakom vjernošću biti predan ansamblu kao i njegov prethodnik.

Možda je Papp već pridonio kompaktnosti „basova“ Zagrebačkih solista, jer je zvuk violončela i kontrabasa na ovome koncertu bio vrlo uglađen, ujedinjen i prisutan u cjelokupnoj boji ansambla baš koliko je potrebno.

Zagrebački solisti;  Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Zagrebački solisti zauzeli su, dakle, pozornicu u drugome dijelu koncerta, a obje skladbe koje su predstavili bile su aranžmani za gudače. Sreten Krstić, koncertni majstor Zagrebačkih solista obradio je možda najšire (pa i u popularnoj kulturi) poznatu Mahlerovu glazbu – Adagietto iz Pete simfonije, a hommage Mahleru zaključen je ne njegovom skladbom, već jednom njegovom obradom – obradom Gudačkog kvarteta u d-molu, Smrt i djevojka, Franz Schuberta, učinjenom kao pak Malerov hommage skladatelju kojem se divio.

Zagrebački solisti; Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Monotoni Adagietto

I u slučaju aranžmana i u slučaju izvedbe, mnogo je uspjeliji bio Schubert. Teško je razlučiti koliko je Adagietto monotono zvučao zbog aranžmana, a koliko zbog nenadahnute izvedbe, prilično ravne i nedovoljno suptilne, s rascjepkanim i neispjevanim frazama, kao i prilično neurednim odnosima unutar dionica violina, s prečesto tankim i reskim tonom (spomenimo i da je ansambl nastupio sa samo šest violina, što gotovo postaje pravilo, a sjećamo se vremena kada je stalni postav činilo sedam pa čak i osam violina).

Zagrebački solisti; Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Schubertov je opsežni kvartet u interpretaciji Zagrebačkih solista bio mnogo uspjeliji i upečatljiviji, posebno u brzim stavcima u kojima su mogli prezentirati svoj prepoznatljiv furiozan način sviranja – to je poznat „trik“ Zagrebačkih solista, njihova vještina da karakterom i srčanošću te „masnijim“ tonom mogu prikriti (pa nekad i nadoknaditi) manjak discipliniranosti izvedbe.

Sam kraj kvarteta, posljednji stavak, bio je i kvalitativni vrhunac druge polovice koncertne večeri, Zagrebački solisti oblikovali su uvjerljiv i plastičan kontrast prozračnosti smirenijih trenutaka te usijanosti romantičkog tkiva, sada uigrano i odlučno, izvrsno oblikujući karakter glazbe uz privlačan i dobro nijansiran dinamički spektar.