Prezentacija albuma Pjesnolika vol. 1 Lidije Bajuk

Lidija Bajuk naša je priznata etnologinja i književnica, a nadasve glazbenica. Svoju glazbenu karijeru počela je devedesetih godina, i to kao jedna od začetnika samoproglašene scene etno glazbe, iako je još prije toga stala pred oči javnosti prednastupima na koncertima poznatih glazbenika poput Johna Mayalla i Joan Baez.

Trenutno iza sebe ima sedam zbirki poezije, četiri zbirke proze te već osam studijskih albuma. Ono što uvijek izlazi iz njezine glazbe, bilo da je riječ o kantautorskoj glazbi, o modernim obradama hrvatske tradicijske glazbe, ili pak njezina najnovijeg projekta Pjesnolika vol. 1, koji se bazira na poeziji zvučnih imena hrvatske književnosti koju je uglazbila – uvijek je nešto duboko čisto i intimno.

Lidija Bajuk u studiju Morris

Pjesnolika vol. 1 album je objavljen prošle godine kao rezultat dugotrajnog i prilično osobnog projekta. Naime, Bajuk je četrdeset godina prikupljala sebi dragu poeziju hrvatskih pjesnika koju je zatim uglazbljivala, a među kojima su Antun Branko Šimić, Jakša Fiamengo, Ivan Goran Kovačić, Delimir Rešicki, Mak Dizdar, Vesna Parun, Josip Pupačić, Petar Gudelj, Luko Paljetak, Milivoj Slaviček, Dragutin Tadijanović i Martina Mirt-Ordanić, dok je jedna pjesma skladana i na originalni tekst glazbenice.

„Sve je počelo nekih kasnih sedamdesetih, ranih osamdesetih godina. Ja sam kao srednjoškolka imala profesora iz hrvatskog jezika, koji više nije s nama, zvao se Dragutin Toma. On je satove lektire najviše volio. Organizirao ih je kao grupni rad.

A kako sam ja u to vrijeme išla u glazbenu školu – gdje sam svirala violinu a istovremeno i učila gitaru – s obzirom na to da sam već tada pisala svoje stihove pa mi je trebala pratnja za vlastito pjevanje, dogodilo se da sam počela uglazbljivati pjesnike koji su bili pjesnici iz lektira.

To je bio početak. Naravno da neke od tih pjesama nisu preživjele vrijeme. Jedan manji dio je preživio, i on se nalazi na ovom albumu. Ali to je sve bilo s velikim razmacima, nije bilo kontinuirano. Zadnja pjesma je nastala u siječnju prošle godine.“

Mogućnost da budemo sami sa sobom da bismo bili bolji prema sebi i drugima…

Naziv albuma, sa svojih trinaest pjesama, spaja riječi pjesma, san i lik, te nas autoričinim riječima „usmjerava na samorazgovor o najvećem izazovu današnjice: mogućnosti da budemo sami sa sobom, da bismo bili bolji prema sebi i drugima.“

Album je objavljen pri Scardoni, diskografskoj kući koja je ovim izdanjem još hrabrije iskoraknula u etno vode (i) sjevernijih krajeva, budući da se dotada najviše orijentirala na južnije, konkretnije na glazbu dalmatinskih klapa. Pjesnolika vol. 1 ove godine je nominirana i za Porina u kategoriji Najboljeg albuma etno glazbe.

Predstavljanje albuma odvilo se na značajan datum Svjetskog dana poezije, Svjetskog dana šuma, Svjetskog dana rane glazbe, i na kraju krajeva: na prvi dan proljeća. Mala dvorana Matice Hrvatske u popodnevnim satima bila je prepuna publike najvećom većinom srednje dobi: prijatelja i poznanika glazbenice, kao i brojnih drugih zainteresiranih.

Publiku je isprva pozdravio Domagoj Šiljeg, urednik ovog izdanja albuma. Zatim je riječ preuzela Bajuk – za početak, definicijom pjesništva i poezije, među ostalim kao „književno-umjetničkog stvaralačkog čina izricanja misli i osjećaja na osobit način, koji sublimira osobno i kolektivno iskustvo, oslikavajući pojavnosti, pobuđujući osjećaje, maštu i svijest, te potičući estetski doživljaj, pouku i spoznaju“.

Takvu percepciju poezije, maštovitu i poticajnu, pomogao je na predstavljanju i Lidijin ko-izlagač, glumac Zlatko Ožbolt, koji je dubokim glasom izražajno čitao poeziju.

Publika je tako imala priliku čuti muzikalnost samih riječi i stihova što su ih pisali pjesnici, ali i ispuniti uši još više interpretacijama Bajuk koja je, poštujući tekst i njegovo izvorno značenje, nježno i suptilno plela zvučnu sliku glasom i gitarom.

Sve odabrane pjesme vrlo su lirske, okrenute prema ljepoti i značenju prirode, tradicije i unutrašnjega svijeta. Bajuk je objasnila je svoj kriterij odabira ovako:

„Htjela sam da pjesme budu intimne, pejzažne. Sporedna misao je bila da budu domoljubne – ali na jedan drugačiji način. Da ne budu baš domoljubne na način da to vrišti iz naslova i stihova, nego da budu zavičajne: jer svaka opjevana ljubav prema zavičaju je ujedno i domoljubna pjesma. Onda se tu našlo i čakavskih pjesama, i kajkavskih pjesama.

Svi pjesnici i pjesnikinje koji su zastupljeni pjevali su o svojim otocima, pustama, lugovima, poljima, planinama. Po meni je to zapravo najljepša domoljubna poezija, iako nije isključivo domoljubna, jer govori zapravo o svima nama kroz stihove tih pjesnika: o našim intimnim razmišljanjima, o tome tko smo, što smo i zašto smo. Tako da su pjesme i refleksivne. Sve zajedno, to je moj izbor pjesama koje su me sve to vrijeme doticale.“

Potom je objasnila i specifičan pristup uglazbljivanju stihova, koji se po mnogočemu razlikuje od pristupa stvaranja etno glazbe pri kojoj se pak uzimaju gotovi glazbeni i tekstovni tradicijski predlošci.

Uvijek pazim da stihovi ostanu u prvom planu, a da ono što sam ja napravila u glazbenom smislu donese novu dimenziju

„Drugačija je perspektiva kada uglazbljujem pjesnike. Tu mora postojati neki unutrašnji ritam. Svaka pjesma ga ima, naravno, ali nije svaka pjesma pogodna za uglazbljivanje. To ne znači da netko drugi ne bi mogao uglazbiti ono što ja nisam uspjela. Ali, svakako, nešto zazvoni, nešto se poklopi, i krene. Ja uzmem gitaru u ruke bez očekivanja da ću uspjeti te večeri.

Ali nekad to krene samo od sebe: katkada kao da su pjesnikinja ili pjesnik, zajedno s pjesmom, ušli u moju sobu, i kao da smo zajedno. Nekad se to ne dogodi, ali možda se dogodi za mjesec dana. Dakle, ne odustajem lako ako mi je pjesma draga, ako su mi stihovi bitni. […] Rijetko slušam pjesme izgovorene naglas, puno ih radije čitam. Jer onda ja to čitam na svoj način, u sebi. Ali nekako mi se čini da im glazba daje mnogo – ako je dobro napravljena i nenametljiva, to je važno reći.

Rijetko slušam pjesme izgovorene naglas, puno ih radije čitam

Nije dobro ako je glazba prenametljiva u odnosu na stihove, jer su onda stihovi zakriljeni glasnom interpretacijom ili prevelikim aranžmanom, tu treba biti oprezan. Naravno, govorim o vlastitu iskustvu. Uvijek pazim da stihovi ostanu u prvom planu, a da ono što sam ja napravila u glazbenom smislu, ustvari, donese jednu novu dimenziju.“

Toj novoj, glazbenoj dimenziji na studijskom albumu pridonijeli su i brojni drugi glazbenici; a dok svu glazbu i većinu aranžmana potpisuje sama Lidija Bajuk, par brojeva aranžirali su i Matija Dedić, Stanislav Kovačić i Toni Eterović. Tonski snimatelji bili su Neven Marinac i Toni Eterović, a izvršni producent je Ivan Rubeša.

Prezentacija albuma bila je pomno osmišljena i u dobrom formatu, u kojemu je pronađen dobar omjer prezentiranog i prešućenog – taman toliko da publika kod kuće nastavi samostalno putovanje ovim albumom, čije je fizičko izdanje velikodušno primila na dar krajem događaja. Treba spomenuti, u povojima je i sljedbenik albuma, Pjesnolika vol. 2, za koji je, kaže Bajuk, planirano da bude objavljen sljedeće godine.