14
lip
Izvještaj

Prvoklasni Tristan i Izolda pred praznim riječkim gledalištem

Wagner, Tristan i Izolda, HNK Rijeka

Foto: HNK Rijeka

share

Wagner u Rijeci

Nažalost, prilikom pisanja o drugoj izvedbi glazbene drame Tristan i Izolda Richarda Wagnera u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, 11. lipnja 2022., nemoguće je prešutjeti ono što nije promaknulo nijednome posjetitelju ili brojnim izvođačima u orkestru i na pozornici. Gledalište je, naime, djelovalo kao da smo prisustvovali probi, a ne drugoj od dvije izvedbe tek obnovljene predstave koju je od premijere 22. veljače 2020. zbog izbijanja pandemije moglo vidjeti relativno malo ljudi.

U parteru broj gledatelja nije dosegao pedeset te je do trećega čina spao na tridesetak, a ni uz moguće bolju popunjenost ostatka kazališta teško se te večeri moglo računati s više od petine kapaciteta od 650 posjetitelja. Čak i neovisno o kvaliteti izvedbe bilo bi teško oteti se rastućem osjećaju nelagode pred izvođačima i svim drugim akterima koji su uložili golemi trud u postavljanje na scenu ove kapitalne operne partiture koja se zbog svoje zahtjevnosti rijetko izvodi.

Rastući je bio osjećaj nelagode pred izvođačima i svim drugim akterima koji su uložili golemi trud u postavljanje na scenu ove kapitalne operne partiture koja se zbog svoje zahtjevnosti rijetko izvodi.

S obzirom na to da je, međutim, kao postignuće predstava u umjetničkome i izvedbenome smislu iznimna, taj je osjećaj nelagode još više rastao, a na kraju prešao u neku vrstu direktne komunikacije s glazbenicima u kojoj ne možete poreći da oni pjevaju i sviraju ‘samo za vas’ te se osjećate pozvanima zahvaliti im ne samo aplauzom već i povicima podrške.

Tim iza vrhunske izvedbe

Razlozi za zabrinjavajuću nezainteresiranost publike ili odgovornih za njihovo privlačenje sigurno su odveć kompleksni da bi ih se moglo ustanoviti u ovome osvrtu, no na njih se svakako još treba vratiti. Započnimo s pohvalama koje je neophodno uputiti mladome njemačkom šefu dirigentu Opere HNK Ivana pl. Zajca Valentinu Egelu. Pristupivši partituri s maksimalnom, dubinskom pažnjom ipak joj je podario mladalački elan, pribjegavajući nerijetko i bržim tempima kako bi ekspresivni vrtlozi Wagnerove glazbe zazvučali energično i protočno.

Mo. Valentin Egel

Pristupivši partituri s maksimalnom, dubinskom pažnjom, maestro Egel ipak joj je podario mladalački elan

U tome ga je orkestar slijedio bez zadrški i s maksimalnim angažmanom, do te mjere jedinstveno da se povremena spoticanja pojedinačnih dionica ne trebaju zamjeriti. Riječki operni zbor u drugome je činu reproduciran sa snimke, što je onemogućilo ocjenu zvučne slike u cjelinu, no zato se muški zbor na kraju prvoga čina dobro uklopio u pojačavanje napetosti prilikom pristizanja tragičnog para u Cornwall.

Ni vokalnim solistima ne mogu se pronaći veće mane, uz tek pokoju manju nesavršenost. Robert Kolar pokazao se, u glazbenome smislu, uobičajeno pouzdanim u tumačenju Tristanova vjernoga prijatelja Kurwenala, no bez glumačke živosti koju možda možemo povezati i s redateljskim čitanjem. Luka Ortar, po boji glasa i glazbeničkome temperamentu, izvrstan je izbor za ulogu Kralja Markea te refleksivni i sjetni ton uloge savršeno odgovara njegovu senzibilitetu, no također je glumački nešto slabije srastao s njime, što može biti povezano i s raskorakom između mlade dobi pjevača i starije dobi cornwallskoga kralja.

Treća po važnosti uloga je Brangäne, ne samo zbog toga što zamjenom otrova ljubavnim napitkom i savezništvom preljubu daje ključan prinos dramaturgiji, već i zato što u dijalogu u prvoj polovici prvoga čina parira Izoldinom bijesu dramskim karakterom izvedbe, dok u drugome svojim upozorenjima zaokružuje iznimni duet Tristana i Izolde. Tumačeći je, Ivana Srbljan pokazala je preciznost i samouvjerenost koje ju ubrajaju među vodeće hrvatske mezzosopranistice.

Ivana Srbljan pokazala je preciznost i samouvjerenost koje ju ubrajaju među vodeće hrvatske mezzosopranistice.

Dakako da neizrecivi teret počiva na plećima naslovnih junaka te su se njemačka sopranistica Maida Hundeling (Izolda) i švedski tenor Lars Cleveman (Tristan) s izazovima suočili suvereno, kako i dolikuje njihovoj zrelosti i iskustvu, s obzirom na to da su ove i slične uloge tumačili na vodećim svjetskim pozornicama. Reference Clevemanove biografije impresivne su te čudi da se njima u predstavi nije pokušalo dati ekskluzivniji naboj.

Tristan i Izolda

Maida Hundeling, Ivana Srbljan, Lars Cleveman / Foto: HNK Rijeka

Premda se u prvome činu, u kojemu likovi bezrezervno pristaju na dotad potisnutu ljubav, činio nešto manje angažiranim, pogotovo na glumačkome planu, u velikome ljubavnom prizoru drugoga čina bio je savršeno usklađen s Izoldom, a posebno je oduševio u trećemu činu. I pjevački i glumački enormno je zahtjevno umirati sat vremena, a Clevemanova maksimalna angažiranost i profesionalnost ganuli su me pritom možda i više od Izoldine ljubavne smrti, što mi se u izvedbi ove opere rijetko događa.

Clevemanova maksimalna angažiranost i profesionalnost ganuli su me pritom možda i više od Izoldine ljubavne smrti, što mi se u izvedbi ove opere rijetko događa.

Lars Cleveman i Robert Kolar

Maida Hundeling, koja je dosad već vrlo lako mogla stvoriti klub riječkih obožavatelja prijašnjim ulogama Aide, Tosca i Elektre na pozornici HNK Zajc, u idealnoj je dobi za dramski sopran te nastupa na još širem spektru slavnih opernih pozornica. U prvome je činu bila posebno uspješna u fulminantnosti vokalnih proplamsaja, bez da ikada zapadne u zamku pretjerivanja, pri čemu je glumački i pjevački posebno zahtjevno sugerirati da se iza kulise neizmjernoga bijesa i povrijeđenosti krije ljubav koju će ljubavni napitak, odnosno, duboki pogled u oči dvoje naslovnih junaka konačno osloboditi svih zadrški.

Maida Hundeling i Lars Cleveman

Hundeling se, u skladu s redateljski uvjerljivim čitanjem likova u drugome činu nije suzdržavala prikazati tu ljubav nekom vrstom gotovo psihotičnoga samozaborava u odnosu na Clevemanova povučenijeg Tristana. Riječ je o suverenoj pjevačici na vrhuncu pjevačkih i glumačkih sposobnosti kod koje na pozornici ne primjećujemo ništa od stereotipnog držanja dive, a ako je baš nužno pronaći zamjerku, dojam završne ljubavne smrti potamnio je zbog nedovoljne gradacije uslijed prilično intenzivnog starta.

Lars Cleveman i Maida Hundeling

Premda bi se teško moglo tvrditi da je riječ o posebno inovativnom čitanju Tristana i Izolde, režija Anne Bogart funkcionirala je vrlo dobro sa zrelijim pjevačima u naslovnim ulogama i s razmjerno malim stupnjem tjelesnoga kontakta. S obzirom na transcendentalne elemente radnje, dakako da nije riječ o realističkoj interpretaciji koja je smješta u određeni prostor i vrijeme, premda scenografija i kostimografija Jamesa Schuettea asocira na sredinu dvadesetog stoljeća i sugerira određenu hladnoću i formalnost ophođenja.

Minimalističkom scenografijom dominiraju elementi poput ležaljki, fotelja i blokova na koje pjevači mogu sjesti i na određeno se vrijeme ‘povući iz radnje’, pri čemu snolikome ugođaju pridonose i meditativne snimke valova u projekcijama oblikovatelja videa Grega Emetaza te suptilna rasvjeta Briana H. Scotta.

Premda je s dvanaest članova ansambla (koji uključuju i članove zbora) HNK Ivana pl. Zajca posebno radio autor scenskoga pokreta Christopher Murrah, njihova prisutnost na sceni nije se pokazala dovoljno dojmljivom.

U konačnici se scenski aspekt ipak treba ocijeniti vrlo uspješnim budući da je naglasak stavio na individualne glumačke i glazbene aspekte interpretacije, pomažući im vizualno atraktivnim okvirom.

Maida Hundeling, Lars Cleveman, Robert Kolar, Luka Ortar, Marko Fortunato, Ivana Srbljan i Riječki operni zbor

Potrebno je vratiti se na ishodište, neshvatljivo lošu posjećenost izrazito atraktivne predstave. Argument o talijanskom ukusu riječke publike nije presudan, budući da je ovu glazbenu dramu, kako možemo pročitati u izvrsnoj programskoj knjižici, u Rijeci 1913. po prvi i do premijere 2020. godine posljednji put izvela upravo talijanska gostujuća družina. I ukus publike Opere zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta bliži je Verdiju i Pucciniju te se Wagnerove opere od devedesetih godina u Zagrebu izvode vrlo rijetko (Tristan i Izolda 2005., Parsifal 2011., Lohengrin 2013.).

Riječka predstava Tristana i Izolde događaj je koji je mogao generirati publicitet, a koji se u nemaštovitim medijskim priopćenjima često etiketira kao  „spektakularan“

Nakon pandemije kulturni se život općenito bori s manjkom publike, a priredbe klasične glazbe posebice. No, ovaj je neuspjeh izrazito zabrinjavajući zato što je riječka predstava Tristana i Izolde događaj koji je mogao generirati publicitet koji se u nemaštovitim medijskim priopćenjima često etiketira kao  „spektakularan“. Treba se, međutim, čuvati zapadanja u okrivljavanje bilo medija, bilo publike za površnost ili lijenost, odnosno, svođenja problema isključivo na nedovoljno prepoznat potencijal kulturnoga turizma jer je publike iz inozemstva koja je govorila njemački i francuski bilo i na izvedbi kojoj sam nazočio.

Uvida u rad na promidžbi samog HNK Ivana pl. Zajc nemam, ali prisutnost na društvenim mrežama te sama internetska stranica HNK reproduciranjem sadržaja iz kvalitetnim tekstovima opremljene, a manjim formatom od zagrebačkih daleko pristupačnije programske knjižice sugeriraju da je dio posla ipak odrađen na zadovoljavajući način. No, zašto publike onda nije bilo?

Bože Jurić Pešić i Riječki operni zbor

Tristan i Izolda – zvučni naslov bez odjeka?

Svakom glazbeniku koji je u srednjoj školi ili na akademiji slušao kakvo predavanje iz harmonije ili povijesti glazbe na kojemu su nastavnica ili nastavnik zanosno govorili o Tristanovu akordu, svirajući Preludij ovoj glazbenoj drami iz klavirskoga izvatka gotovo u transu, ovo se djelo trebalo urezati u pamćenje. Između ostalih, teško je zanijekati da je zakazala i glazbenička zajednica jer nije prepoznala važnost posjeta Rijeci 8. ili 11. lipnja kako bi se čula i vidjela izvedba opere kojoj se narednih petnaest-dvadeset godina vjerojatno neće imati prilike svjedočiti.

Zakazala je i glazbenička zajednica jer nije prepoznala važnost posjeta Rijeci kako bi čula i vidjela izvedbu opere kojoj se narednih 15-20 godina vjerojatno neće imati prilike svjedočiti

U sprezi svih spomenutih faktora kojima treba pridodati i sektor obrazovanja, oni kojima je stalo do klasične glazbe u Hrvatskoj trebaju je zdušnije podupirati kako ne bi u nekome trenutku predstavnici vlasti shvatili da novac poreznih obveznika odlazi na skupe kulturne sadržaje koji izazivaju mizeran interes javnosti.

Tristan i Izolda, HNK Rijeka

Nedžad Karabdić, Dario Bercich, Luka Ortar, Ivana Srbljan, Maida Hundeling, Lars Cleveman, Robert Kolar, Bože Jurić Pešić, Marko Fortunato / Foto: HNK Rijeka

286690109_3357643141189033_5704115599112556937_n

Lars Cleveman

Ivana Srbljan

Robert Kolar

Nedžad Karabdić

Bože Jurić Pešić

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati