Roman Simović na DLJI: Šest sonata, šest uloga i šest svjetova
Roman Simović, violinistički virtuoz i pedagog te vođa prvih violina u Londonskom simfonijskom orkestru, ponovno je, nakon nekoliko godina, gostovao na Dubrovačkim ljetnim igrama i obogatio program festivala svojim izuzetnim nastupom. U atriju Kneževa dvora, 31. srpnja, izveo je šest atraktivnih i vrlo zahtjevnih sonata za violinu solo Eugènea Ysaÿea, a zahvaljujući neumornom pljesku, publiku je počastio i s dva dodatka: Sarabandom iz Partite za solo violinu br. 2 J. S. Bacha i Scherzom V. Shera.
Posebnost ovogodišnjeg programa Dubrovačkih ljetnih igara je brojnost solističkih recitala. Uz Simovićev jučerašnji nastup, do sada su nastupali pijanisti Lovro Pogorelić i Fazil Say, a očekuje nas i treći pijanistički recital Vadyma Kholodenka te nastup gitarista Miloša Karadaglića. Do sada su se mogla primijetiti dva pristupa, a Simović se (uz Lovru Pogorelića) priklonio onome koji ga prezentira kao virtuoza per se izborom tehnički izuzetno zahtjevnog programa. Drugom pristupu priklonio se pijanist Fazil Say koji je koketirao s ‘atraktivnijim’ programom prikladnijim ‘za širu publiku’.
Šest sonata za violinu solo Eugènea Ysaÿea u svakom su pogledu vrlo virtuozne, jer u sebi sadrže čitavu paletu izazova za svakog violinista: dvohvate, unutarnje glasove, brze pasaže, rastvorbe i općenito zahtijevaju tehničku spretnost izvođača u svakom pogledu. Detaljna i zanimljiva online programska knjižica koju potpisuje Dina Puhovski publici je približila ‘životnu priču’ svake pojedine sonate. Jer, doista, svaka je različita vjerojatno baš zahvaljujući tome što je pisana za različitog violinista, a skladatelj je poštivao njihove individualne preferencije i kvalitete. Stoga je jasno koliko je zapravo teško u cjelini izvesti svih šest sonata, jer solist tijekom koncerta mora ući u šest različitih uloga te uvjerljivo prikazati šest različitih svjetova.
Roman Simović / Dubrovačke ljetne igre
O tehničkoj spremnosti Romana Simovića uopće ne treba posebno govoriti. Njegove i najbrže pasaže izuzetno su čiste i precizne, a vrlo se često usuđuje svirati pokretljivijim tempom od predviđenog. U ukupnoj interpretaciji prevladava isticanje strastvenog i ‘romantičarskog’ u Ysaÿevu glazbenom jeziku što se, između ostalog, u većoj ili manjoj količini može pronaći u svakoj sonati. Ovo je bilo posebno istaknuto u izvedbi prve i četvrte sonate za koje, kao svojevrstan model, Ysaÿ odabire Bachova djela jer ih je posvetio ljubiteljima Bachove glazbe (violinisti Joseph Szigeti i Fritz Kreisler). Pri izvedbi spomenutih sonata Simović koristi puno zvuka, a njegova violina (Stradivari, 1709.) odjekivala je čitavim Kneževim dvorom. Uz mnoga manja i smislena fraziranja, svaki je stavak izveden u jednome logičnom luku, ali istaknula se i vješta idejna povezanost čitavih višestavačnih sonata u jednu cjelinu.
S druge strane, Simović pokazuje da razumije i pristup ‘ljepoti jednostavnosti’ koja ponajprije karakterizira drugu sonatu (posvećenu ljubitelju Mozarta, Jacquesu Thibaudu), ali i petu sonatu kojom dominiraju jednostavniji folklorni motivi i stilske značajke poput jednoglasja, savršenih intervala, bordunskih tonova i sl. (posvećena ljubitelju rustikalnog života, Mathieuu Crickboomu). Zbog manje zastupljenosti pravih ili latentnih dvoglasja, romantičarskih fraza i guste harmonizacije, ove su sonate zvučale prozračnije i bile su svojevrstan ‘zvukovni odmor’ čitavog recitala.
Treća značajka Ysaÿeovih sonata – koja je u slučaju interpretacije Romana Simovića meni osobno bila najinteresantnija – bila je izvedba onih sonata koje su imale stilski i formalno najslobodniji i najotvoreniji (možda čak i ‘najsuvremeniji’) skladateljski pristup. Činilo se kao da pri izvedbi ovih stavaka Simović svojom interpretacijom publici ‘objašnjava’ slobodan i pomalo raštrkan glazbeni materijal te ga svrstava u logičan kalup svoje interpretacije. Riječ je, ponajprije, o trećoj sonati (posvećenoj George Enescu), ali i o posljednjoj (posvećenoj Manuelu Quirogi Losadi).
Spremnost Romana Simovića bila je neupitna. Bilo je jasno da svaku sonatu poznaje u njezin najveći detalj, a to potvrđuje da pojedine stavke često odabire za sviranje kao dodatak na drugim koncertima (primjerice, na koncertu u sklopu Majstorskog ciklusa HRT-a u Velikoj dvorani Lisinski, 7. travnja, kao dodatak izvodi Allemande iz četvrte sonate.)
Međutim, njegova savršena spremnost može se propitati iz perspektive koliko su njegove izvedbe doista slobodne i strastvene u samom trenutku izvođenja, a koliko je riječ o, zapravo, naučenom i savršeno izvježbanom tumačenju skladbe koja tek naoko djeluje ‘slobodno u trenutku’. U tom smislu je nedostajalo spontane i prirodne slobode zbog koje njegova izvedba postaje gotovo ‘hladno savršena’ i udaljena, kao da je od publike odvojen staklenim zidom ili čak kao da ne postoji već publika sluša savršeni nosač zvuka neprisutna izvođača. Shodno tome, može se postaviti pitanje što doista znači biti interpret pri javnoj glazbenoj izvedbi? Što se od njega očekuje? Podrazumijeva li ovo komunikaciju s publikom ili ne, podrazumijeva li slobodu izvedbe u trenutku? Ili je to pak nešto što publika očekuje jer je ipak riječ o slušanju uživo?
View this post on Instagram
Možemo usporediti dosadašnje solističke nastupe na festivalu na dvije razine: virtuoznost-atraktivnost i sloboda-ozbiljnost. Lovro Pogorelić odabire virtuozan program, no dopušta sebi toliko slobode u trenutku izvedbe da se dobio dojam tehničke nespremnosti. S druge strane, Fazil Say (posebice u drugom dijelu koncerta) odabire atraktivan program koji je, zbog pretjerane slobode i afektiranja, graničio s banalnošću. Roman Simović svoju ideju da izvede virtuozni repertoar uspješno provodi uz veliku ozbiljnost (kojoj je možda nedostajalo malo slobode), no on odlično prezentira svoju nevjerojatnu tehničku spretnost i poznavanje izvedenog repertoara.
Knežev dvor nije niti približno bio dupkom pun kao na većini koncerata. Štoviše, manjak publike pretrpio je još jedino i sjajan nastup Zagrebačkog kvarteta uz soliste Žarka Perišića (fagot) i Milana Miloševića (klarinet). Možda je riječ o slučajnosti, no može se zamijetiti da se u slučaju oba koncerta radilo o doista ozbiljnijem i zahtjevnijem programu, ne samo za svirača nego i za slušatelja. Ovo je još jedan pohvalan primjer izbora programa za ljetni festival: on je ozbiljan, zatvoren i nema namjeru pretjerano koketirati s publikom, već joj prije svega pokazati kvalitetu vrhunskoga umjetničkog muziciranja.
