Drugi i treći dan
SHIP: Bura u kostima, uragan glazbe u ušima
DRUGI DAN SHIP-a, PETAK
Drugi dan SHIP-a donio je pravu vožnju brodom, buru, ali i otkrio poneke dosad skrivene dragulje regionalne scene. Jutro je počelo speed networkingom u Azimutu na kojemu su pojedinci odnosno artisti i bookeri različitim europskim festivalima mogli predstaviti svoje projekte i povezati se.
Ostatak su se dopodneva u Kući umjetnosti Arsen i u Azimutu odvijali paneli i konferencije na kojima su sudjelovali speakeri i panelisti iz različitih grana industrije. Neke od pokrivenih tema u petak bile su budućnost i izazovi diskografskih kuća, razvoj gradova kroz kulturu, utjecaj festivala na glazbene zajednice, a svoje je znanje s posjetiteljima SHIP-a podijelio i Thomas Golubić, glazbeni supervizor koji je radio na glazbi genijalnih TV serija kao što su “Breaking Bad“, “Better Call Saul“ ili “The Walking Dead“.
Nakon upijanja silnih informacija, ali i pisanja izvještaja, odličan je nastavak mingleanja i uistinu jedinstveno iskustvo bila vožnja brodom u sklopu inicijative AJMO! čiji je cilj decentralizacija hrvatske glazbene scene, a o kojoj sam pisala ranije u izvještaju s predstavljanja novog projekta u zagrebačkom Grif Baru. Iako su dobitnici već bili proglašeni, ovo je bio idealan način za čestitati udrugama te proslava početka pilot projekta za koji sam sigurna da će uroditi plodom.
Posebno sam ponosna na to što se među dobitnicima našla i đakovačka Udruga Arla čijom je predsjednicom Marta Džaja jer dobro znam kakvo je stanje i ponuda kulturnog, a poglavito glazbenog sadržaja u mom rodnom Đakovu, kao uostalom i drugim gradovima koji su se našli na tom popisu. Intenzivnija organizacija koncerata napokon će biti moguća i u Benkovcu, Čakovcu, Dubrovniku, Kninu, Križevcima, Krku, Sisku, Slavonskom Brodu, Šibeniku, Zaboku i Zadru.
Čini se da je ovogodišnji SHIP službeno označio kraj ljeta – u četvrtak je kiša poremetila planove, no u petak smo se napokon dokopali veličanstvene Deck pozornice koju su otvorile pančevačke Ljubičice.
Trio je umjesto tijekom „rata ljudi protiv mašina“ nastupao tijekom borbe s nemilosrdnom burom koja im je nosila kose i rese na kožnim jaknama, no uspio je isporučiti i prezentirati svoj aktualni album „Dok čekamo pad“ koji je odlično primljen kod regionalne publike. Zarazni i plesni groove braće Stevanović odsada je pojačan klavijaturisticom, a unatoč tome što je od publike najbolje primljena “Jedva čekam rat ljudi protiv mašina“ koja otvara album, tijekom nastupa su se izdvojili zanimljivi trenuci, poput gitarista koji odjednom uzima trubu te nježne pjesme “More“ koja je u njihov nastup unijela drugačiji sentiment.
Na Hull stageu je zatim počela Veja koja je na svoj unikatni način pružila verziju etno zvuka nakon KRIESA i Balkalara koji su to učinili dan prije. U Šibenik su pred raznoliku publiku donijeli ča-val i istarsku tradicijsku glazbu u svojim modernim aranžmanima. Jonathan su se još jednom vratili na, kako su sami rekli, najljepši Deck stage i, osim što su odsvirali nekoliko stvari s novog albuma koje dosad nisam čula uživo, starim me hitovima, koji mi se i dalje čine jačima od novih stvari, poput “Maggie“ i “Wake Up Call“ podsjetili zašto ih volim.
Nastup im nije imao neke pretjerano iznenađujuće momente, no u tim nam je trenucima bura bila već duboko u kostima, pa se Zoran u svojim prepoznatljivim crvenim cipelicama i plesnim pokretima koji su već njegovim simbolom posebno potrudio doprijeti do publike i zadržati je na pozicijama, a iz benda je tijekom čitavog nastupa isijavala neka posebna snaga. Ipak, nakon ovih izvježbanih veterana scene, slovenski je MRFY pokazao kako zapravo treba izgledali nastup na showcase festivalu.
MRFY sam već gledala na MENT-u, no njihov mi se nastup tek sad urezao u pamćenje. Činilo mi se kao da je ovaj put svaki instrument, uključujući i vokale, zvučao puno jače i silovitije, unatoč tomu što smatram da je Kino Šiška jedan od najboljih koncertnih venuea na ovim prostorima s besprijekornim ozvučenjem. Uraganskom su brzinom osvojili moje, ali i srca publike. Službeno sam fan.
Dok iznimno karizmatični frontmen Gregor Strasbergar svira čupavu gitaru i članove auditorija gleda ravno u oči pružajući osjećaj kao da samo njima pjeva, na trenutke imaju vibru indie boy benda, ali onda u hipu sruše čitavu predodžbu, pa vokalčinom i bubnjevima po kojima animalno udara bubnjar Rok Klobučar golog torza ostave sve razjapljenih usta. No iznenađenjima na drugom danu SHIP festivala ovdje nije bio kraj. Jedan od najiščekivanijih setova bio je onaj ženskog britanskog punk benda Lambrini Girls.
Tri su mudovite i drčne djevojke u mini haljinama iz kojih je virilo donje rublje objasnile što znači biti punkerica i feministkinja. Već se na prvoj pjesmi Pheobe Lunny našla u čučećem položaju s publikom, a izravni su se kontakti nastavili tijekom čitavog koncerta, pa je nakon toga ispitivala žene „are you a queer legend?“, a ubrzo se popela na sam vrh tribina odakle je nastavila pjevati.
Prkoseći ledenoj buri hrabro su dizale glazbenu pobunu protiv patrijarhata, nepotizma, rata i svake društvene nepravde, a nakon što je skinula džemper sjela je na tribine baš red iza nas ispitujući publiku tko je hrvatski predsjednik i premijer, pa je uskoro čitava Tvrđava na svako njezino „fuck“ odvraćala „Plenković“.
Bijesne feministkinje ljestvicu su postavile visoko, pa smo se fascinirani s Tvrđave spuštali do Azimuta pitajući se isplati li se uopće slušati bilo što nakon ovakvog spektakla.
No uskoro nas je do Green stagea koji je bio postavljen na travnjaku ispred Azimuta dozvao zvuk makedonskog trapa, a dočekao nas je prizor desetorice prijatelja od kojih neki nose skijaške naočale i hrvatske dresove i jako se dobro zabavljaju na pozornici, no u to sve uključuju i publiku pa su posvuda letjele velike lopte za plažu i neke male loptice. U jednom su trenutku između trasova razvukli odbojkašku mrežu te se nastavili dobacivati s publikom izvodeći pjesmu o „lažljivoj zmiji“.
Makedonski jezik sam po sebi ima poseban flow, a ovi su dečki to odlično uklopili uz svoje beatove. Bilo je to jako slatko i zanimljivo iskustvo. Nakon predaha od revolta, energiju kakvu su nam ranije pružile Lambrini Girls u klub je donio zagrebački bend proizišao iz Supervala, D. Trojica zaista mladih momaka bijesna na sustav protiv socijalnih se nepravdi i uvođenja obaveznog vojnog roka umjesto oružjem i šakama bore na jedini ispravan način – noise zvukom i punkerskim stavom.
Glasni i odriješiti, napokon su izazvali pravi moshpit u prvim redovima kluba, a zadovoljna ih je publika pozvala i na bis. S obzirom na to da sam bila toliko umorna, ni njihova me energija nije uspjela dovoljno razbuditi da bih sjela na bus koji je vodio u Tunel gdje je prvu večer najizdržljivije rejvere dočekao pomno selektiran lineup koji su činili Le Chocolat Noir, Fujita Pinnacle, Babilonska i Neutron.
TREĆI DAN SHIP-a, SUBOTA
Subotu sam započela Speed Datingom na kojemu su pojedinci, odnosno izvođači i glazbeni profesionalci (bookeri, predstavnici diskografskih kuća i slično) imali priliku na pet minuta sjesti s predstavnicima različitih medija, upoznati se, prezentirati svoj projekt te razmijeniti kontakte.
Iskreno, ovo mi je bilo baš zanimljivo i korisno iskustvo, stoga svim izvođačima i glazbenim profesionalcima poručujem da, ako im se ikad pruži prilika, svakako isprobaju i taj način networkinga – bez posebnog probijanja leda, opušteno i prirodno.
Nakon toga sam se premjestila iz jedne fotelje u drugu, odnosno onu na stageu kako bih moderirala panel pod nazivom „Engaging Fans: The Impact of Music PR“. Istovremeno je dio delegata slušao panel o promoviranju novih talenata, a paneli i sessioni simultano su se nastavili odvijati sve do popodneva. Svi smo uglavnom dan provodili u ili oko Azimuta ili Arsena, a ovim bih putem čestitala konobarima koji su preživjeli četiri zaista intenzivna dana i beskonačno mnogo napravljenih kava koje smo u sebe točili poput goriva jer showcase festivali su nemilosrdna borba s vremenom, a s obzirom na ogromnu količinu sadržaja i obaveza koje ondje imamo, energija lako opada.
Srećom, elan i adrenalin vraćaju se zajedno s nastavkom koncerata, pa polusvježi svaku večer krenemo ispočetka. Koncerti su se, doduše, i u petak i u subotu osim na Tvrđavi svetog Mihovila odvijali i u Kući umjetnosti Arsen, no kako još uvijek ne možemo biti omnipresent, ja vas mogu izvijestiti samo o onima s Tvrđave. Ipak, u razgovorima sam posebno zamijetila pozitivne utiske o nastupima artista koji su ondje nastupali u subotu, a to su bili Laura Masotto, Island Mint i Time is Color. Za to smo vrijeme na Tvrđavi trčali posljednji krug maratona zvanog SHIP, a subota je bila, kako je moja New Faces kolegica Jovana Đokić iz Beograda rekla „dan za Hrvate koji pevaju na engleskom“.
Za soundtrack su se pobrinuli Je Veux, odnosno Željka Veverec i njezin bend iz snova. Uvijek briljantni i “Lovable“, toliko sam ih puta već čula da više ne znam što napisati, osim da su iznimno milozvučni i bend svjetskog kalibra na čijem nastupu nitko nikada nije mirno stajao. Posebno sam se radovala koncertu benda Ischariotzcky. Upravo sam na tom mjestu prvi put u zalazak sunca svjedočila njihovom koncertu, koji me tada uistinu dirnuo i očarao, pa me zanimalo kako zvuče četiri godine kasnije. Nemalo smo svi ostali iznenađeni nakon što im je čak triput nestalo struje na čitavom stageu, ali ponovno su me uspjeli oduševiti svojom sjajnom reakcijom.
Publika se ubrzo približila pozornici i zajedno s Joškom i bendom uz akustičnu gitaru i pljeskove u ritmu počela pjevati svima poznatu pjesmu “Perfect Sky“. Taj je prizor bio previše za moje malo srce, pa sam od slatkoće ponovno pustila koju suzu, iako sam se uvjeravala da neću. To je ta ljepota koju može stvoriti samo glazba. Subotnji me lineup zaista vratio u tu značajnu 2020. godinu, ali i Let’s Rock festival, jer se na Decku uskoro pojavio višestruko nagrađivani J.R. August.
Začudo, i na njegovoj su se setlisti našle starije pjesme kao “The Exorcist“ i “Black Limousine“ koje je snimio prije potpisivanja za Croatia Records, a koje su meni mnogo posebnije i draže. Njegova je ekipa uigrana, pa je čitav koncert prolazio nevjerojatno glatko, a tribine su bile poprilično ispunjene znatiželjnim glavama. Hull pozornicu zatvorili su The Flabbies koji su u Šibenik stigli čak iz Turske, a uskoro nastavljaju i svoju turneju koja će ih odvesti u velike europske gradove među kojima su i Pariz i Berlin.
Instrumentalni se trio sastojao od dviju gitara i bubnjeva te nas uz minimalnu komunikaciju proveo kroz svoj opus. Najdojmljivija je bila numera u kojoj je gitarist Oguz Kont gitaru zamijenio jednim floor tomom i svojim performansom izazvao ovacije publike. Prije nego što smo se oprostili od Tvrđave, dobili smo još jedan spektakularan nastup na Deck stageu.
Stigao je mađarski ABOP! Šalim se, naravno, ali Freakin’ Disco najbliže je tome što smo mogli čuti. Impresivan performans uz besprijekornu je produkciju, svemirske elemente i vještog bubnjara publici pružio pravi audio-vizualni spektakl. Elektronika mi rijetko tako dobro zvuči, ali njihov nas je nastup zaista nabrijao za trk u sam finiš drugog izdanja SHIP-a.
Hip hop reprezentaciju sinoć su predvodili šibenski HRAM i ultrahype reperica Nesha Nycee koja je stigla čak iz Atlante, dok su Azimut dupkom nakrcali predstavnici ča-metala Po’ Metra Crijeva.
Klub je bio prepunjen, pa sam njihove prepoznatljive kostime vidjela samo kroz ekran nečijeg mobitela. Iako sam obećala da ću doći na svirku, zaista fizički nisam mogla ući unutra, pa sam odlučila predzadnji krug provesti na klupi, uz zasluženo pivo i drago društvo. Počasni je finiš pripao omiljenim Makedoncima kojima sam dužna izvještaj jer, kada su prije dvije godine premijerno nastupili u Hrvatskoj, i to u zagrebačkom KSET-u, njihov fantastičan koncert koji nam je svima ostao u najljepšem sjećanju nije zabilježen tekstom. Tada je jedan običan utorak Funk Shui pretvorio u pravu žurku – cijela je publika te večeri plesala u vlakiću preko čitavog KSET-a, uključujući i stage, a bend je na zahtjev ushićene publike dva puta izveo cijelu setlistu, od prve do posljednje pjesme, jer se koncert svima činio prekratkim.
Isti smo dojam imali i nakon sinoćnje svirke, ali s obzirom na to da je satnica bila jednakog trajanja kao i ostalim bendovima, zaključujem da nam se samo pričinjava da najbolje stvari najkraće traju. Luka, Martina i Mihail pravi su funky uragan glasnog basa, ritma i melodije, a publika, koliko god to nevjerojatno zvučalo, zaista zna stihove svih pjesama. Na prve zvuke uvodne “Veter“ svi su već bili zgužvani tik do pozornice, a plesna se žurka nastavila uz “Ne Vreme“, “Fu_k Shui“, hitčinu “Meteori“ i posljednju “Krik“.
Tada su mi u intervjuu kojim smo najavili taj koncert napisali da svojom glazbom samo žele širiti ljubav – pa, u toj su misiji itekako uspjeli. SHIP nije mogao biti zatvoren na bolji način.
Drugo nam je izdanje našeg prvog punokrvnog showcase festivala i konferencije unatoč vremenskim (ne)prilikama i zbog besprijekorne organizacije donijelo neka nova poznanstva i prijateljstva, mnoštvo novih informacija i znanja koje su s nama podijelili veliki stručnjaci iz glazbene industrije i, ono najvažnije, stavilo spotlight na nove glazbene talente u usponu. Iako se trenutno osjećam predozirano glazbom, ipak ću zaključiti: viva musica!
Autori fotografija: Filip Kovačević, Valerio Baranović i Milan Šabić