Krpanov Virtuozni sjaj

U četvrtak, 9. travnja, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije je u dvorani Lisinski održao deveti koncert u sklopu Majstorskog ciklusa, nazvan Virtuozni sjaj. Dirigirao je Pascal Rophé, solist je bio pijanist Ivan Krpan, a čuli smo skladbe Krešimira Baranovića, Sergeja Prokofjeva, Sergeja Rahmanjinova i Zoltána Kodályja.

Foto: Jasenko Rasol / HRT

Nastup je otvoren Koncertnom predigrom Krešimira Baranovića. Riječ je o njegovom ranom ostvarenju kojim se predstavio široj javnosti na „povijesnom koncertu“, održanom 5. veljače 1916. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Taj se koncert – na kojem su, uz Baranovićevu, izvedene i skladbe Dore Pejačević, Božidara Širole, Antuna Dobronića, Svetislava Stančića i Franje Dugana – dugo smatrao početkom novog doba u hrvatskoj glazbi, no istraživanja dr. Koraljke Kos, objavljena 1976. u radu Začeci hrvatske muzike, taj su početak pomaknula petnaestak godina ranije.

Nastup je otvoren Koncertnom predigrom Krešimira Baranovića, ranim ostvarenjem kojim se predstavio široj javnosti na „povijesnom koncertu“ 1916. godine

Ako i nije bio početak novog doba, koncert iz 1916. svakako je afirmirao domaću orkestralnu i koncertantnu glazbu, potaknuo stvaranje prvog našeg stalnog orkestra i uveo praksu priređivanja programskih knjižica s podacima o skladateljima, djelima i izvođačima. SO HRT i Hrvatski radio su između 2013. i 2016. izveli i snimili sva djela s programa tog koncerta, a HRT ih je 2021. i objavio na dvostrukom CD-u nazvanom 1916. Povijesni koncert: Stoljeće poslije.

Foto: Jasenko Rasol / HRT

Da nije bila dio rasporeda „povijesnog koncerta“, Baranovićeva Koncertna predigra danas možda ne bi privlačila pažnju; zanatski solidno orkestrirana i urešena živahnim ritmovima i temama, ne donosi baš puno uzbudljivih i originalnih trenutaka pa bi se moglo reći i da nije izdržala test vremena. Unutar hrvatske glazbene baštine – pa i opusa samog Krešimira Baranovića – može se naći daleko zanimljivijih orkestralnih djela koja zaslužuju kvalitetnu, studioznu i muzikalnu izvedbu kakva je bila izvedba SO HRT-a, koji je pod vodstvom temperamentnog i angažiranog Rophéa pažljivo istaknuo najbolje trenutke partiture.

Foto: Jasenko Rasol / HRT

Središnja točka večeri bila je izvedba Trećeg koncerta za klavir i orkestar u C-duru, op. 26 Sergeja Prokofjeva u kojoj je kao solist nastupio jedan od najboljih naših pijanista mlađe generacije, Ivan Krpan. Treći je najpopularniji od ukupno pet Prokofjevljevih klavirskih koncerata. Skladatelj ga je pisao dugo: prema nekim izvorima prve skice datiraju iz 1917., a prema nekima čak iz 1911., no skice su se na kraju spojile u efektno i virtuozno djelo koje ne odaje tragove dugog i teškog stvaranja, a koje je sam Prokofjev praizveo u Chicagu 1921. godine.

Foto: Jasenko Rasol / HRT

U ovom je koncertu vrlo prepoznatljiv Prokofjevljev karakteristični stil u kojem se brzo, gotovo perkusivno sviranje miješa s oporim harmonijama i tečnim liricizmom.

Klavir – posebno u prvom stavku – nakon kratkog orkestralnog uvoda svira gotovo neprekidno, krećući se u virtuoznim staccato pasažama te vatrometu dinamičnih dijaloga s orkestrom. Drugi stavak, oblikovan kao tema s varijacijama, izmjenjuje blistava i poetska raspoloženja, dok se treći stavak vraća briljantnom ugođaju s početka koncerta uz bujne melodije i gotovo mehaničku ritmičku energiju.

Foto: Jasenko Rasol / HRT

Ivan Krpan vrhunski je tumač klasicističke i romantičarske klavirske literature, a u četvrtak je pokazao da suvereno vlada i suvremenijim izričajem kakav je prisutan u Prokofjevljevom koncertu. Ovo djelo pred izvođača postavlja ogromne tehničke zahtjeve, koje je Krpan ispunio s lakoćom, uz tek malu užurbanost u odnosu na orkestar u prvom stavku.

Rafinirana muzikalnost drugog stavka u njemu je našla sjajnog interpreta u čijoj izvedbi nema sladunjavosti, ali zato obiluje promišljenom dubinom izraženom kroz elegantno vođenje glasova i kontroliranu dinamiku, da bi završni Allegro ma non troppo pod njegovim prstima osvajao eksplozivnošću i virtuoznim sjajem naznačenim u nazivu večeri.

Foto: Jasenko Rasol / HRT

Kad je tijekom ljeta 1893. napisao tonsku poemu Stijena, op. 7, Sergeju Rahmanjinovu bilo je dvadeset godina te je u njoj najavio vlastiti skladateljski stil, ali i odao počast ruskoj romantičarskoj tradiciji: kroz djelo se čuju odjeci Rimski-Korsakova (kojem je Stijena i posvećena), Čajkovskog i Borodina, kao i gradacija koju će Rahmanjinov kasnije usavršiti – od tihog početka u dubokim registrima do gotovo zastrašujućeg vrhunca na kraju skladbe. Ipak, Stijena je tek najava skladatelja kakav će Rahmanjinov postati pa ni lijep, mekani ton orkestra ni energično Rophéovo vodstvo s naglaskom na bogatoj dinamici nisu ostavili dublji utisak.

Foto: Jasenko Rasol / HRT

Koncert je završen Plesovima iz Galánte Zoltána Kodályja. Djelo je napisano 1933. za proslavu 80. obljetnice Budimpeštanskog filharmonijskog društva, koje ga je i naručilo. Kodály je upotrijebio melodije iz zbirke mađarskih plesova objavljene stotinjak godina ranije u Beču i stvorio prošireni verbunkos – plesnu priredbu kojom su se mladići privlačili u vojsku. Riječ je o dvodijelnoj formi sa sporim i brzim dijelom; u slučaju Kodályjeve skladbe brzi se dio razvija u četiri različita plesa.

Dinamična izvedba Rophéa i Simfoničara, sa sjajnim solističkim nastupom klarinetista Marcela Zelenčića, bila je efektan završetak večeri.