Širina hrvatske literature za gitaru u Kneževu dvoru

U utorak, 13. listopada, na relativno hladnu i vjetrovitu jesensku večer, u atriju Kneževa dvora recital je održao splitski gitarist međunarodne karijere Srđan Bulat, u svojstvu svojevrsne koncertne promocije svoga najrecentnijeg nosača zvuka, Stoljeće hrvatske glazbe za gitaru (Nota Bene, 2025.).

Kao što sam još prošlog tjedna najavio, vremenski period u kojem se u ovo doba godine u Dvoru još uvijek mogu održavati koncerti zbog vremenskih neprilika zapravo je relativno kratak, tako da ga valja maksimalno iskoristiti, što naš cijenjeni gitarist svakako jest, bez obzira na relativno oskudan broj slušatelja u publici.

Dijelom je to svakako zbog toga što Bulat jednostavno isijava toplinom, pozitivnom energijom i revnošću da repertoar koji izvodi što bolje i učinkovitije približi, te i sam ističe kako njegovi uvodi u pojedine skladbe nerijetko premašuju trajanje skladbi samih, no u kontekstu samog repertoara i njegove povezanosti s istim to nikako ne može biti mana. Stvaralaštvo je to kojemu je Bulat posvetio značajan dio karijere – u vidu svog postdiplomskog studija – ali i s kojim je upoznat vrlo intimno, te je ta veza itekako očita i iz njegova iskaza i iz izvedbi samih.

Foto: Vedran Levi/DSO

Recital je započeo dvama djelima Slavka Fumića (1912.-1945.), skladatelja od velikog značaja za domaći gitaristički repertoar, ali i skladatelja koji je relativno slabo poznat van gitaristike. Kao jedna od žrtava Drugog svjetskog rata, prerano preminuli Fumić iza sebe je ostavio relativno malen opus, a u program recitala Bulat je uvrstio Malu melodiju i Nocturno, dvije kratke skladbe koje su u lančanoj izvedbi djelovale gotovo kao jedna trodijelna kompozicija, što zbog ljepote materijala sadržanog u njima, što zbog lakoće kojom ih Bulat izvodi.

Foto: Vedran Levi/DSO

Uslijedila je izvedba Međimurske suite Miroslava Miletića (1925.-2018.) u Bulatovu vlastitom aranžmanu za sedmerožičanu gitaru koju je izradio lutijer Želimir Sever. Naglasio je kako je taj aranžman proizišao iz poznanstva sa skladateljem i vremena provedenim s Miletićem tijekom posljednjih mjeseci njegova života. Četiri kontrastna stavka (koji se izmjenjuju u maniri polagan-brz-polagan-brz) Bulat je izveo iznimno izražajno, s interpretativnim odlukama koje samo pospješuju skladateljeve intencije, od melankolije do plesnosti.

Četiri kontrastna stavka Bulat je izveo iznimno izražajno, s interpretativnim odlukama koje samo pospješuju skladateljeve intencije

S druge strane, odmak od početka do kraja prošlog stoljeća (i početka novog) uvjetovao je i snažan zaokret u kontekstu skladateljskih tehnika, pa se tako nakon Miletićeva tradicijski inspiriranog djela interpret uhvatio dvaju skladbi znatno suvremenijeg usmjerenja. Prva od njih bila je Dodekafonska studija Borisa Papandopula (1906.-1991.) napisana 1972. godine, jedna od tek petnaestak skladbi u kojima se je Papandopulo više ili manje cjelovito služio dvanaesttonskom tehnikom.

Papandopulo je, naravno, to učinio na svoj specifični zaigrani način. Gitarist dakako dvanaesttonsku seriju tretira vrlo egzaktno, no jednako tako ističe i skercoznost inherentnu u Papandopulovoj skladbi, utjelovljenu u ritmu, ali i durskom trozvuku koji zatvara skladbu, a kojega je Papandopulo ciljano smjestio na sam kraj serije i na taj način razbio tenziju uvjetovanu dodekafonijom kao skladateljskom tehnikom.

Foto: Vedran Levi/DSO

Nakon toga, Bulat je Papandopulovoj dodekafonoj skladbi suprotstavio svoju Dodekafonsku meditaciju nastalu još za vrijeme studija, na taj način se predstavivši i kao skladatelj a ne samo interpret. I dok je Papandopulova skladba zaigrana i poletna, Bulat je svoju koncipirao znatno suzdržanije te je sami dvanaesttonski niz na kojemu ju je bazirao dodatno naglasio flažoletnim tonovima.

Slično je učinio 2018. godine i Berislav Šipuš u svojoj skladbi Una fantasia… quasi una sequenza koju je i posvetio samom gitaristu; Bulat je prije izvedbe naglasio kako je skladatelj usto bio i inspiriran njegovom prethodnom skladbom, no nakon sličnog početnog materijala Šipuš svoju kompoziciju vodi puno dalje i u različitim smjerovima, gradeći raznolike zvučne strukture služeći se različitim izvedbenim tehnikama, građenjem tenzije putem brojnih ponovljenih fraza, sve dok se na kraju ne vrati početnom materijalu, zatvarajući cjelinu.

Foto: Vedran Levi/DSO

Iako je sljedeća na programu bila Ciaccona iz Sonate za gitaru Zorana Juranića, Bulat je odlučio umjesto nje vratiti se Papandopulovu stvaralaštvu izvedbom njegove Tri igre (još poznate i kao Tri hrvatska plesa) koje svakako puno bolje ilustriraju skladateljev uistinu prepoznatljivi stil, služeći se baštinom kao polazišnom točkom bez izravnog citiranja, s tri vrlo različita stavka čija zvučna disparatnost proizlazi iz različitih podneblja iz kojih Papandopulo crpi inspiraciju, od Dalmacije do Istre.

Širinu domaće gitarističke literature Bulat je ilustrirao sljedećom skladbom na programu; unatoč gotovo Joyceovskom naslovu, About the time He walked around skladatelja Mirka Krstičevića svakako nije neka vrsta posvete Leopoldu Bloomu. Iako je izostao govoreni dio iz novije revizije ove skladbe, i dalje je riječ o biblijski inspiriranoj skladbi s izraženom rockerskom crtom u kontekstu glazbenog materijala, i to u sva tri stavka, bez obzira na njihove različite ugođaje od kojih je Bulat sve iznio s odgovarajućom energijom, a dodatna sonornost koju ima njegova sedmerožičana gitara samo je pospješila efektnost skladbe.

Foto: Vedran Levi/DSO

Bulat je program koncerta zaključio još jednom vlastitom skladbom, naslovljenom Smiraj. Skladbu je posvetio majci, koja joj je nadjenula i naslov, a na intimni ugođaj skladbe naslonio se dodatak u obliku reprizne izvedbe Fumićeva Nocturna kojim, kako kaže, inače završava svoje nastupe.