Ansambl Icarus – gosti koji uvijek donesu nešto novo

U ponedjeljak, 12. listopada u Maloj dvorani Lisinski započela je nova sezona Cantus Ansambla, u kojoj ovaj sastav, specijaliziran za izvođenje suvremene glazbe, obilježava 25. obljetnicu osnutka. Slavljenička sezona otvorena je gostovanjem talijanskog ansambla Icarus, s kojim Cantus surađuje od svojih početaka 2001. godine, a uz praizvedbu nove skladbe Helene Skljarov – slušali smo i djela talijanskih autora od kojih su neki već otprije poznati zagrebačkoj publici – Paola Perezzanija, Fabija Cifariella Ciardija, Giovannija Verranda i Nicole Sanija. Solistica je bila mezzosopranistica Matilde Lazzaroni, a dirigirao je Tommaso Ussardi.

Ansambl Icarus osnovan je 1994., a tijekom više od tri desetljeća postojanja svirao je u najvažnijim kulturnim institucijama i na najuglednijim festivalima diljem Italije, kao i na brojnim gostovanjima u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji te u Egiptu. Surađuje s drugim ansamblima, među kojima je i Cantus, s redateljima, glumcima, umjetnicima s drugih područja, kao i s predstavnicima internacionalne elektroničke i posttehno scene.

Skladatelj i dirigent Tommaso Ussardi (1984.) u Bologni je diplomirao kompoziciju te orkestralno i zborsko dirigiranje, a usavršavao se na Akademiji Chigiana kod Danielea Gattija. Kao dirigent nastupio je u vodećim talijanskim dvoranama i kazalištima izvodeći raznolik repertoar, no – kako stoji u programskoj knjižici – njegov je fokus usmjeren na odnos između zvuka, geste, dramaturgije i precepcije pa najčešće djeluje na području suvremene izvedbene umjetnosti. Osnivač je te umjetnički i glazbeni direktor Orkestra Senzaspine te glazbeni direktor sastava Ensemble Instantanea, specijaliziranog za suvremenu glazbu.

Četiri skladateljska pogleda na zvuk suvremenosti

Talijanski skladatelji čiju smo glazbu čuli rođeni su između 1955. i 1965., no – uz iznimku skladbe Dulle Griet Giovannija Verranda – predstavljena su nam njihova recentnija djela nastala u posljednjih šest godina.

Ussardi i ansambl Icarus s visokom su koncentracijom muzikalno i dojmljivo odsvirali kako ovu, tako i ostale skladbe s rasporeda.

Tako se kao prva na rasporedu našla skladba Es muß sein! iz 2021. godine Paola Perezzanija, nazvana prema motu posljednjeg stavka Beethovenova zadnjeg gudačkog kvarteta, onog u F-duru, op. 135, uz koji je Beethoven napisao: Muß es sein? – Es muß sein! (Mora li biti? – Mora biti!), što Perezzani smatra impulsom iz prošlosti koji u njegovom stvaralaštvu otvara prostor novome. Drugih veza s Beethovenom u Perezzanijevoj glazbi nema; ona nam nudi mnoštvo šumova i kratkih motiva organiziranih u manje tematske cjeline, koje prekidanju oštri upadi udaraljki. Ussardi i ansambl Icarus s visokom su koncentracijom muzikalno i dojmljivo odsvirali kako ovu, tako i ostale skladbe s rasporeda.

Fabio Cifariello Ciardi (1960.) zagrebačkoj se publici predstavio prije nepune dvije godine multimedijalnim projektom Voci vicine, društveno angažiranom suvremenom pasijom koja glazbom i slikom prikazuje gnjev običnih ljudi, siromašnih, nezaposlenih, pogođenih prirodnim katastrofama, ljudi na koje država zaboravlja kad im je potrebna pomoć. Svoj angažman Ciardi nije napustio ni u skladbi Hind iz 2025., jednom iz niza njegovih djela posvećenih palestinskoj djevojčici Hind Rajab koju su ubili izraelski vojnici, a čiji su pozivi u pomoć ostali zabilježeni na tragičnoj audio-snimci. U fokusu Ciardijeva stvaralaštva već se duže vrijeme nalazi instrumentalna transkripcija govora i jezika koju je upotrijebio i ovdje, transkribirajući Hindin glas te zvukove razaranja i rušenja u instrumentalno glazbeno tkivo. Tako je stvorio kaotičnu i efektnu kompoziciju s oštrim kontrastima pjevnih sola na violini i bučnih zvučnih slika ostatka ansambla, dodavši joj i neke kazališne elemente.

Giovanni Verrando (1965.) skladatelj je i glazbeni pisac koji je studirao filozofiju i kompoziciju u Milanu, a u kompoziciji se usavršavao na Akademiji Chigiana te na IRCAM-u kod Tristana Muraila. U skladbama istražuje glazbeni jezik, orkestraciju, elektroniku, nestandardne instrumente i multimediju.

Verrando je u partituru uveo nestandardne instrumente, a one standardne je ozvučio do te mjere da njihove boje postaju neprepoznatljive

Kompoziciju Dulle Griet (Luda Griet) za ansambl i elektroniku nazvao je prema istoimenoj slici Pietera Bruegela na kojoj Griet vodi žene u pljačku Pakla probijajući se kroz pejzaž nastanjen čudovištima, koja simboliziraju grijehe. Poput Bruegelove slike, pune nejasnih kontura i boja, na kojoj bića kao da prelaze iz jednog u drugo, Verrando je u partituru uveo nestandardne instrumente, a one standardne je ozvučio do te mjere da njihove boje postaju neprepoznatljive.

Nicola Sani (1961.) skladatelj je, medijski umjetnik, menadžer i novinar koji je, između ostalih, učio i kod Karlheinza Stockhausena, a uz djela za konvencionalne ansamble stvara i elektroničke i multimedijske projekte. Per incantamento je napisao 2020. godine, nadahnut Danteovim sonetom Guido, i’ vorrei che tu e Lapo ed io (Htio bih, Guido, ti i Lapo i ja) u kojoj pjesnik oslikava prostor između želje, prijateljstva i utopije. Stihove donosi mezzosopran praćen digitalno obrađenim zvukovima ansambla i elektronikom uživo, pri čemu se dinamika i boja tona neprestano mijenjaju prema mogućnostima izvedbenog prostora, tvoreći uzbudljivu zvučnu sliku koja se neprestano kreće na rubu napetosti, ali ne nudi konačno olakšanje.

 Sukob prirodnog i umjetnog

Helena Skljarov (1993.) znatno je mlađa od ostalih kompozitora čija smo djela čuli, a ta je generacijska razlika na koncertu bila jasno uočljiva. Glazbenici su praizveli njezinu skladbu Phenomenon za ansambl, video i elektroniku, posvećenu upravo Icarusu, a kojoj je ishodište voda kao prirodni element.

„Uz verbalne fenomene, sve to skupa pomalo djeluje kao bombardiranje senzacionalističkim naslovima ili nepovezanim skrolanjem“

U nedavnom intervjuu za HDS skladateljica je o Phenomenonu rekla sljedeće: „U skladbi imamo jasnu naraciju koja čak ima i titlove na videu, jasne slike i objekte. Nižu se rečenice o fenomenima, o glazbi ili o vodi. Vodu, pa tako i glazbu, koristim vrlo jasno i doslovno, kroz krajnosti, potpunu mirnoću i prirodu nasuprot agresiji i mašini. Uz verbalne fenomene, sve to skupa pomalo djeluje kao bombardiranje senzacionalističkim naslovima ili nepovezanim skrolanjem kakvom smo danas stalno izloženi. Uvijek sam smatrala da svako umjetničko djelo, naravno, nastaje u suodnosu s trenutačnim mislima i percepcijom samog umjetnika, tako da je i ovo na neki način još jedan komentar na današnjicu.”

Tako na videu, uz naraciju, pratimo umirujuće slike vode u prirodi i autorice koja plete, ali i prikaze perilice rublja u kojoj se voda – u trenutku kad ju je čovjek sjedinio sa strojem – kreće bučno i agresivno. Te su slike povezane u neraskidivu cjelinu s glazbom koja je gotovo tonalitetna, jasno definiranog ritma, i koja kroz neprestane sudare idiličnosti i nemira, ljudskog glasa i elektronike, na gorko duhovit način govori o sukobu prirodnog i umjetnog.

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a