Promocija albuma Role filmova
The Splitters u Sax!-u – radiofonični déjà-vu
The Splitters su u subotu navečer u zagrebačkom klubu Sax! održali promociju svog albuma Role filmova, objavljenog 19. svibnja u izdanju Croatia Recordsa, samo dan prije promocije kojom su započeli svoju turneju.
Splitski bend čine dva para braće – Josip Senta na vokalu i basu, Petar Senta na ritam gitari i bekvokalu, Marko Komić na solo gitari te Antonio Komić na bubnjevima, dok im se na klavijaturama i bekvokalu pridružio Marko Mihaljević.
Sinoć me ulazak u poluprazni klub Sax! uz dozu nostalgije podsjetio na koncert benda Buč Kesidi održanog 2020. godine, kada je klub bio krcat, tražila se ulaznica više, zrcala su se u klubu znojila, a do šanka je tijekom koncerta bilo nemoguće i nepotrebno dolaziti.
Činjenica da će za tjedan dana nastupiti na rasprodanom stadionu Šalata fascinantna je i opipljiv je dokaz njihova napretka i sposobnosti da osvoje publiku. Sinoć je priča ipak bila malo drugačija. Bend si je dopustio kašnjenje od čak 40 minuta, valjda u iščekivanju da se klub napuni jer je unutra bilo četrdesetak ljudi, pa su se tako umjesto u 22, dečki na stage popeli tek u 22:40, ali i to im je već nestrpljiva publika mogla oprostiti.
Iskreno, dosad nisam ovom bendu pridavala previše pažnje, a sinoć sam shvatila i zašto. Dečki su talentirani, simpatična je i vjerujem praktična kombinacija dvaju parova braće u jednom bendu, a glazbeni ih geni očito nisu zaobišli. Samo što talent ponekad nije dovoljan.
Čitavu sam se večer pokušavala uhvatiti za nešto, tražila sam slamku spasa za koju ću se zakačiti i reći kako sam čula nešto zaista novo, kreativno i inovativno, ili barem posebno. Iako je njihov zvuk radiofoničan i jednostavno neloš, na trenutke se činilo kako je samo to – previše jednostavan, repetitivan i na trenutke dosadan.
Trudila sam se dati im svu svoju pozornost, no misli su lutale same od sebe i nisu mi uspjeli zadržati pažnju. Osim toga, dobar je dio publike ostao sjediti, i iskreno, nakon dugo vremena ni ja nisam imala potrebu ustati se na koncertu i zaplesati. Uvjerena sam da bend ništa ne radi ”krivo”, dečki znaju svirati, a Josipove su vokalne mogućnosti zaista široke, dobro kontrolira svoj glas i njegova je boja zaista ugodna i moćna, ali koliko god to bilo highlightom benda, nije dovoljno za osvojiti slušatelja koji će s gorljivom željom i samostalnom odlukom upaliti album na streaming servisima.
Uz vokal, najzanimljiviji je bio Marko na gitari koji odaje dojam da je ispao iz nekog metal benda, odnosno da se naslušao nekih tvrđih žanrova, što se u pojedinim riffovima moglo i čuti. Naime, problematičan je bio repetitivan ritam, kako na bubnjevima, tako i na basu, za kojega se činilo da se samo nastavlja iz pjesme u pjesmu, zbog čega se jedna pjesma prelijevala u drugu, bez oštrih razlika, presjeka i ikakvih posebnih promjena tempa i dinamike ili zanimljivih tranzicija.
To je sve nažalost rezultiralo prilično generičkim i bezličnim pop rock zvukom, onakvim kakav poznajemo još od novog vala, ali u mnogo različitih i kreativnijih verzija, pa se činilo kako je ovo samo jedan déjà vu.
U konačnici, to je rezultiralo i ljubavnim baladama koje nemaju ”ono nešto”. Čini mi se da je Josip pridao najviše pažnje upravo tekstovima i njihovoj izvedbi, iako su u creditsima naveli kako je na tekstovima radio čitav bend, dok je ingenioznost koju kao basist može i treba dati bendu, ostala po strani.
Simpatični su to Splićani, vidi se da zaista vole i žive glazbu, ali mislim da se još uvijek nisu kreativno dovoljno oslobodili. Bojim se da imaju određene kočnice koje ih zadržavaju unutar žanra i tematike, kao da im se teško odmaknuti od teme i prijeći neke umjetničke granice koje bi ih izdvojile iz gomile.
Cjelokupna je izvedba bila pristojna, simpatična i umjerena, pauze između pjesama bile su minimalne, a ponekad ih nije ni bilo, što su uspjeli spretno izvesti, ali je i interakcija s publikom, koja je možda mogla podići atmosferu, u ovom slučaju bila manjkava.
Kao najupečatljivija istaknula se pjesma ”Sve je bilo odlično”, najpankerskija pjesma na albumu, jedina u kojoj se osjetno mijenja ritam uz koji je neizbježno lupkanje nogom i mrdanje glavom. Bilo je neobično i čuti pjesme na engleskom, od kojih se na novom albumu našla vrlo melodična ”Lost And Found” kojom su se i predstavili na ovogodišnjoj Dori.
The Splitters, kako je vidljivo i u samom imenu benda, tako još uvijek plešu među dvama jezičnim izrazima. Ova im prilično nepopularna tehnika na razmeđu dvaju jezika svakako pruža veću slobodu i više mogućnosti, a stihovi su, pomalo paradoksalno, samouvjerenije napisani na engleskom jeziku u kojemu se bend očito osjeća kreativno opuštenije.
Role filmova još se mogu i moraju razvijati, a rušenje barijera suzdržanosti moglo bi dovesti do potpunog ostvarenja potencijala.